"Preživjele", Riley Sager

Fokus na hit; osvrt by Morana M.
...

Već sam puno puta ponavljala kako se čini da ćemo 2018. pamtiti kao godinu odličnih trilera- a onda sam pročitala „Preživjele“, R. Sagera! Vau!

Dakle, što se mene tiče, više nema sumnje, 2018. godina je izvrsnih trilera na popisu kojih će se, na samom vrhu, zasigurno naći upravo ovaj roman. A ja sam zaista ljubitelj ovog žanra i čitam puno trilera.

Razloga za moje oduševljenje Sagerovim uratkom ima više; krenimo redom tj. od samog početka ilitiga naslovnice. Naslovnica na kojoj je brutalna krvava šuma me je, moram priznati, u početku zavarala; pogledavši je, pomislila sam „Ok, još jedna u nizu priča o nekoj ekipi koja veselo krene u šumu da bi ih tamo, sve osim jedne, sredio sajko kiler ... Toga sam se već načitala i nagledala..“.

Oh, kako sam samo bila u krivu. I kako mi je sad samo drago da jesam.

Riley Sager ne da nije ponovio taj klišejizirani zaplet nego ga je iskoristio na potpuno nov i originalan način. I puno više od toga. A danas biti originalan u ovom „krvavom“ žanru nije nimalo jednostavno.

Da, u knjizi imamo masakr u šumi (a la ovaj gore spomenut), ali imamo i još dva masakra koja su se dogodila na nekim drugim mjestima, a imamo i ono što ih povezuje- djevojke koje su ih preživjele. Svaka je iz „svog“ masakra izašla živa... To što su izašle žive ne znači da nisu bile žrtve...naravno da jesu, svaka na svoj način pokušavale su ponovno uhvatiti uzde svojih života u ruke, a tome nimalo nisu pripomogli novinari koji su ih prozvali „Posljednjim djevojkama“.

No, „prava“ radnja ovog romana započinje deset godina nakon spomenutih pokolja, a u njoj nam je glavni lik Quincy, jedna od Posljednjih djevojaka, ona koja je preživjela masakr u šumi čijih se detalja gotovo uopće ne sjeća. Quincy sada vodi, naizgled, sretan život; s dečkom Jeffom  živi u luksuznom dijelu New Yorka i vodi slastičarski blog. Svoje bolno iskustvo ostavila je daleko u prošlosti te ga uopće ne želi spominjati.

Situacija se drastično mijenja kada Quincy doznaje za samoubojstvo Lise, također jedne od Posljednjih djevojka da bi joj se ubrzo potom na vratima pojavila i treća Posljednja djevojka –Samantha. E tada započinje prava luda vožnja ovom knjigom; kako za Quncy, tako i za čitatelje.

Iskusni čitatelji trilera (u kojem volim i sebe ubrojiti) znaju vrlo brzo tijekom čitanja otkriti ili makar pretpostaviti završetak ( u stilu naslutiti tko je ubojica ili (barem) glavni negativac i sl). Kod ovog romana je to jako, jako teško... I onda kada pomislite da ste nešto naslutili, radnja vas samo odbaci u drugom smjeru... Slikovito bih to opisala kao vožnju čamcem na uzburkanom moru kad vas valovi samo bacaju s jedne strane na drugu, a vi ne možete ništa nego se čuditi, shvaćajući da zapravo pojma nemate kako i kada će se to završiti.

No, kada završi (knjiga, ne vožnja čamcem ;) ) ostanete ugodno ispunjenim čitalačkim zadovoljstvom. Ipak, kada već spominjem završetak, ima jedan mali dio na samom kraju, nakon što se sve već „rasplete“ i dobijemo odgovore na sva pitanja, gotovo kao epilog, koji je po meni suvišan.. Mislim da je moglo i bez toga, ali, naravno, nekome će možda upravo taj dio biti „šlag na kraju“.

                Kako god bilo (sa šlagom ili bez) „Preživjele“ R. Sagera izvrstan je triler koji će vas zasigurno dobro zabaviti tijekom kišnih, jesenskih noći koje su pred nama.

                 

               

"Čuvar izgubljenih stvari",Ruth Hogan

 Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...

Priče su svuda oko nas. Samo treba znati gledati. Ponekad je dovoljno (samo) gledati u tlo kojim hodaš jer upravo je to mjesto na kojem je  Ruth Hogan  pronašla inspiraciju za svoj nadasve šarmantan roman „Čuvar izgubljenih stvari“. Naravno, treba imati i mašte... to se podrazumijeva,al' znamo da piscima (kao niti nama knjigoljupcima) mašte ne nedostaje.. ;)

I tako smo došli do ideje ove knjige, a upravo je ideja ono što mi se najviše svidjelo... Jer mislim da je danas, uz toliko napisanih romana ( i ostalih književnih formi) imati dobru ideju, ideju koja će tvoj uradak vinuti u međunarodne sfere, ono što je izuzetno važno za uspjeh djela. Ok, i dobar marketing čini svoje; znamo romane s nimalo originalnim idejama koji su poharali svjetske liste bestselera...al' to je već neka druga priča.

A ideju koja ju je inspirirala da napiše roman „Čuvar izgubljenih stvari“ autorica je pronašla, kao što nam je već i u naslovu rečeno – u izgubljenim stvarima.

Ne pričamo sad o nekom zlatnom nakitu, rijetkim umjetničkim djelima i sličnim artefaktima velike vrijednosti već o uobičajenim, malim stvarima koje svakodnevno viđamo oko sebe: ukras za kosu, dugme, kišobran...i sve one sitnice što napušteno leže negdje u nekom kutku i na koje, najčešće, niti ne obraćamo pažnju.

Upravo takve stvari skuplja Anthony Peardew čija je radna soba od poda do stropa ispunjena policama i ladicama koje su pune uredno kategoriziranih izgubljenih stvari; a čuva ih u nadi da će barem neke od njih vratiti njihovim vlasnicima i time nekoga jako usrećiti.

                Ima nekoliko detalja koji su mi posebno dragi u ovo j knjizi; jedan od njih je taj što nam se kroz „glavnu“ priču svako toliko provuče pokoja pričica (na svega 2- 3 stranicE) o nekoj izgubljenoj stvari iz njegove kolekcije... Kako se određeno dugme našlo baš tu gdje se našlo i kome je pripadalo; zašto je porculanska šalica s pripadajućim tanjurićem ostavljena na klupi u parku... Inače, Anthony je nekoć bio poznati pisac i upravo su te pričice o izgubljenim stvarima djelovi njegovih uspješnih knjiga.

Druga stvar koja mi se silno svidjela je Padua, kuća u kojoj Anthony živi: to vam je jedna „old school“ viktorijanska vila od crvene opeke (koja ima ime, a ne broj.. ;) ) sa zavojitim stubama, čipkanim zavjesama, drvenim namještajem, srebrnim žličicama, a oko koje se prostire predivan ružičnjak s pedesetak vrsti ruža čiji je miris uvijek prisutan u kući ... čak i kada ruže nisu u cvatu.

                Ipak, Anthony nije glavni lik knjige već je to Laura, njegova pomoćnica. Ona nam priča priču koju pratimo u knjizi i od nje, malo po malo, saznajemo što se to točno dogodilo u životu njezina poslodavca, a što ga je nagnalo da postane Čuvar izgubljenih stvari... Kako to obično biva, jedna lijepa velika ljubav odigrala je glavnu ulogu dok nam se, tijekom radnje, i jedna lijepa nova ljubav pojavljuje na sceni.

                Imamo u knjizi i malo, ali samo malo nadnaravnih elemenata... (jer jednoj takvoj kući kao što je Padua apsolutno priliči imati „kućnog duha“... ;) ).

                Ovo je knjiga koja će vas opustiti, odvesti u neka lijepa vremena, na neka lijepa mjesta i svojom vam pričom poručiti da (možda) još ipak ima nade za ovaj naš ljudski rod koji nam je sklon (dovoljno je pogledati vijesti) nekako više pokazivati svoju okrutnu stranu.

                I tako sam ja imala u planu napisati „par riječi o lijepoj knjigici“, a ispalo je ovo što je ispalo... JPa da zaključim, za ove lagane, ljetne dane i noći (godišnjih odmora) ovo je idealna knjigica koja nije klišeizirani (običan) ljubić niti krvavi krimić (iako i to rado čitamo J ), a nije niti nešto što bi vas opterećivalo i oko čega biste trebali razbijati glavu... Meni je baš pasala jer sam je čitala u razdoblju kada sam bila opterećena svime i svačime, a vjerujem da nisam jedina... Svima nam ponekad treba odmak od svakodnevice..

„Čuvar izgubljenih stvari“ je nešto poput bajke za opuštanje odraslih koji su svjesni vremena u kojem žive, a u kojima se negdje i dalje skriva nevino dijete koje na svijet gleda s osmijehom..

"Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju", Elena Ferrante

 Profil, osvrt by Morana M.
..

Pročitavši prvi i drugi dio tetralogije "Genijalna prijateljica", svi smo se već mogli uvjeriti u neosporiv spisateljski talent Elene Ferrante. Mislim da je s pravom možemo ubrojite među najveće autore novijeg doba, a sve mi se čini da će svoje mjesto naći i među velikanima talijanske književnosti. Počev od Dantea, „oca“ talijanskog književnog jezika i njegovih suvremenika Petrarce i Boccaccia preko Goldonija, Manzonija i Leopardija pa sve do Pirandella, Moravie, Oriane Falacci, Eca i drugih istaknutih pisaca prošlog stoljeća, znamo da Italiji majstora pera ne manjka.. Ja sam im, priznajem posebno sklona budući da sam ih detaljno iščitavala tijekom fakultetskih dana, ali nećemo sada o njima jer će onda osvrt skrenuti s puta.. A put na kojem jesmo je roman dugačkog naziva „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“ izvrsne Elene Ferrante koja me je ovim svojim uratkom i nagnala na razmišljanje o talijanskim piscima koji su ostavili traga u svjetskoj književnosti.

Olakotna je okolnost pisanja osvrta na treći dio serijala ( u ovom slučaju tetralogije) ta što su svi do sad već upoznati s radnjom i likovima čiju priču pratimo. Tu su, neizostavno, Elena i Lila, sada u ranim tridesetim kao i njihove obitelji i prijatelji, a svi se oni ( u međusobim odnosima) nalaze i na stranicama ovog romana. Moglo bi se reći da ih je   Ferrante  poput zlatnih ribica, stavila u prozirnu posudu u kojoj im se putevi povremeno susreću kako bismo ih svi zajedno promatrali i pratili kako, tijekom godina, utječu jedni na druge, naravno, uz autoričine maestralne opise njihovih osjećaja i razmišljanja.

Elenu je sada poznata spisateljica koja više ne živi u napuljskom rajonu niti govori tamošnjim dijalektom, dok je Lila ostala u Napulju gdje se bori za život kao „obična“ radnica u tvornici suhomesnatih proizvoda. No, uprkos zemljopisnoj udaljenosti i pomanjkanju kontakta, na Elenu i dalje utječe snažna Lilina osobnost: „.. Pa ipak, čak i kad sam živijela u drugim gradovima, pa se gotovo uopće nismo susretale, a ona mi se uglavnom nije javljala s novostima i ja sam se trudila ne tražiti ih, njezina me sjena kopkala, deprimirala me, ispunjala me ponosom, obeshrabrivala me, nije mi dopuštala da se smirim..“.

Osim  na poslovnom, Elena je i na privatnom planu vrlo uspješna; udajom za mladog fakultetskog profesora Pietra Ariotu ušla je u intelektualnu obitelj,  pripadnike milanskih privilegiranih krugova. Ona, dakle i dalje sve radi „onako kako treba“ da bi dokazala i sebi i drugima (a najviše Lili) da je svojom pameću, a ponajviše trudom i učenjem uspjela u životu, izdigla se iz bijede rajona i daleko iza sebe ostavila siromašnu napuljsku djevojčicu koja je bila kada smo je upoznali u prvom dijelu tetralogije.

Uprkos svemu, Elena je i dalje nesigurna te je samu sebe, svojim stalnim razmišljanjima i propitkivanjima, smjestila u neku vrst ovozemaljskog limba (samo bez Vergilija da je vodi);  naime dok je ljudi iz rajona doživljaju, pomalo i ironično, kao „finu gospođu“, tako je društvo u kojem se sada kreće i dalje gleda kao „pametnu djevojku skromnog porijekla“... Neke je misli gotovo nikada ne napuštaju, npr. „ Ariote, osobito Guido, ali možda i sama Adele, vjerojatno su smatrali da sam, premda vrlo revna, nešto posve drugo od djevojke kakvu su priželjkivali za sina. Bilo je jednako vjerojatno da moje podrijetlo, moj dijalektalni akcent, moja nezgrapnost u svemu, stavljaju na kušnju širinu njihovih vidika. Da želim malo pretjerati, mogla bih pretpostaviti da je i objava moje knjiga bila dio izvanrednog plana čiji je cilj bio od mene učiniti djevojku koju će moći predstaviti svojemu svijetu.“

Osim pitanja o tome gdje u stvari pripada i hoće li ikada biti zaista nešto druge osim djevojke iz rajona, u Eleninoj je glavi stalno prisutna i Lila. U većini situacija koje proživljava Elene se najčešće ne pita da li je nešto učinila dobro ili ne, ona se pita što bi u toj situaciji učinila Lila koja joj je, bila i ostala, nešto poput „kontrolnog“ ogledala, odraza s kojim nije uvijek zadovoljna i koji je ponekad izluđuje, ali ga je nemoguće izbjeći: „...moj uzor i dalje je bila Lila sa svojom tvrdoglavom nerazboritošću koja nije prihvaćala kompromise te sam, premda sam se od nje već udaljila u svakom smislu. Htjela govoriti i činiti ono što sam pretpostavljala da bi ona rekla i učinila da je imala moja sredstva, da se nije samoinicijativno zatvorila u prostor rajona..“.

Takva Elenina razmišljanja provlače se i kroz prva dva dijela tetralogije, pa tako i kroz ovu knjigu. Ipak, imamo i neke nove aspekte prisutne u životu Elene i ostalih junaka, a jedan od njih je svakako i politika. Dok smo u prijašnjim dijelovima političke situacije tadašnje Italije bili svjesni tek u naznakama; mogli smo joj možda iščitatati tragove kroz riječi i djela nekih likova, sada se Ferrante konkretno bavi problemima radnika i klasnom podjelom Italije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

U stvari, vrlo je logično da se autorica upravo u ovom dijelu toliko posvetila politici- prije su Elena, Lila i ostali (glavni) likovi bili prvo djeca, a onda mladi ljudi zaokupljeni školom, prvim ljubavima, odnosima s roditeljima;  da bi sada, na pragu tridesetih, postali dovoljno zreli da shvate (burna) vremena u kojima žive, a mnogi od njih i da se sami uključe u borbu za ono u što vjeruju da će im donijeti bolju budućnost.

Elena, kao i inače, ono što se događa oko nje pokušava „naučiti“ čitajući dnevnu štampu i knjige kako bi mogla sudjelovati u razgovorima i raspravama koji se vode u svim slojevima društva. Lila pak, sukladno svom karakteru, i ovo proživljava „iz prve ruke“; svoja mišljenja iznosi javno na sastancima radničke klase (ne razmišljajući o mogućim posljedicama), a njezine riječi oduševljavaju sve prisutne. Tako da se sada Elena i u smislu političkog angažmana osjeća inferiorno prema Lili, bez obzira na svoj „privilegirani“ položaj supruge profesora dok Lila preživljava teškim radom u tvornici.

Evo jedno njezino razmišljanje: „...Preuveličavala sam djetinjasto uvjerenje da je oduvijek predodoređena za iznimne pothvate i žalila što sam pobjegla iz Napulja, što sam se odvojila od nje, vraćala mi se potreba da budem kraj nje. Ali sam se i ljutila jer je krenula tim putem bez pitanja, kao da smatra da nisam na razini. Pa ipak, znala sam mnogo o kapitalizmu, o izrabljivanju, o klasnoj borbi, o neizbježnosti proleterskih sukoba. I bila sam nesretna. Čamila sam u krevetu, nezadovoljna svojom majčinskom ulogom, ulogom udane žene, svaku budućnost obezvrijedilo mi je beskonačno ponavljanje kućanskih obreda u kuhinji, u bračnom krevetu..“.

                To su dakle neke od glavnih smjernica trećeg dijela izvrsne tetralogije koja se, zaista, čita s uživanjem. Ferrante piše bogatim jezikom, koristi slikovite opise, vješto izmjenjuje način izražavanja pripadnika elite s onim radničke klase kako bi nam što vjernije prikazala cjelokupnu plejadu likove.

O svakom od njezinih (sporednih) likova mogao bi se napisati roman. Ljudi koji su prisutni u životima Elene i Lile imaju svoje osobnosti i svoje priče koje, iako nisu u prvom planu, Ferrante izvanredno prikazuje kroz trenutke u kojima se pojavljuju. Čini nam se da svakoga od njih „poznajemo“ i razumijemo što ih pokreće iako se, neki od njih, pojavljuju svega nekoliko puta tijekom radnje.

Zasigurno je i ta sposobnost vještog prikaza svakog pojedinog lika jedan od faktora koji Ferrante čini majstorom pisane riječi.

                A majstorski je izvela i  završetak knjige  „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“; naravno da vam neću otkrivati detalje, reći ću vam samo da smo upravo mi čitatelji, nakon posljednjih stranica romana- „oni koji ostaju“ – i to otvorenih usta u grozničavom iščekivanju četvrtog dijela.. Znam da ga ja jedva čekam.. Bravo za Ferrante!

"Sisi - Mlada carica", Allison Pataki

"Sisi-Mlada Carica", Allison Pataki; Lumen; osvrt by Morana M.
...

„I živjeli su zauvijek sretno“... Mislim da bi to bila naša inačice one legendarne rečenice s kojom završavaju neke od najljepših bajki koje smo čitali ili slušali prije spavanja i uz koje, i dan danas, djevojčice diljem svijeta tonu u svoje snove. A onda, pod utjecajem priča koje su čule, nastavljaju sanjati... i noću i danju....i kad već budu velike djevojke, još se uvijek, nekim djelićem svoje duše, nadaju da će pronaći svog „princa“ uz kojeg će sretne provesti život.

Gdje su prinčevi tu su i princeze, pa se tako mnoge male djevojčice zamišljaju upravo u toj ulozi; vide se kako u raskošnim haljinama koračaju veličanstvenim dvoranama velebnih dvorova, okićene sjajnim nakitom i s tijarom na glavi; da bi se potom našle na nekom prekrasnom balu, gdje su sve oči uprte u njih, a one, uz svjetlost mnoštva svijeća i zvukove violina, lebde plesnim podijem u naručju svog muškarca.

I dok sve te djevojčice diljem kugle zemaljske još od davnina sanjaju svoje snove neke, ali samo neke od njih bile su te sreće da im se snovi i ostvare... Ili, barem djelomično ostvare.

Jedna od tih „nekih“, rijetkih i odabranih, bila je i Sisi o čijoj nam sudbini piše Allison Pataki u romanu „Sisi- mlada carica“.

                Elizabeta Bavarska- Sisi zaista je imala prilično lijepo i bajkovito djetinjstvo dok je bezbrižno trčkarala brežuljcima obiteljskog imanja Possenhofena i jahala bavarskim šumama... Čak i je dio oko njezine udaje za cara Franju Josipa bio nalik zapletu nekog ljubavnog romana sa sretnim završetkom. Naime, Sisi je na Habsburški dvor u Beč putovala kao pratnja starijoj sestri Heleni koja se trebala udati za mladog cara. No, vrlo brzo po njihovom dolasku između Sisi i cara javlja se uzajamna naklonost; Sisi svojim vedrim duhom i živahnom osobnošću osvoji Franju Josipa te se nađe u nezavidnoj situaciji, mučena grižnjom saviješću spram sestre.. Srećom, povučena i suzdržana Helena, koju je od samog početka više privlačilo provesti život u miru obiteljskog imanja, nego postati carica velikog Habsburškog carstva vrlo rado prihvaća novonastalu situaciju i podržava Sisi u njezinoj ljubavi.

                Ubrzo nakon stupanja u (carski) brak, Sisi počinje uviđati da je svakodnevica, iako prepuna raskoši i bogatstva, daleko od bajke. Spozaje težinu života na Habsburškom dvoru na kojem je sve, ali baš sve, podvrgnuto rigoroznim pravilma utvrđenim strogom tradicijom i carskim protokolima npr. „I najprirodniji su susreti  na neki način bili ukočeni i neugodni- uslijed neprestane potrebe iskazivanja štovanja kraljevskom božanstvu i pridržavanja etikete. Čak i u privatnim obiteljskim dnevnim sobama, pa kad bi Sisi i djeca boravili s Franjom i njegovom majkom, nitko nije smio uzeti riječ ako mu se prije  nije obratio car. Nitko nije smio sjesti za stol bez rukavica priličnih uz večeru. Nitko nije smio ustati dok ne bi ustalo Njegovo Veličanstvo...Pravila su bila beskonačna i neumoljiva...“.

                A onda je tu bila i svekrva- nadvojvotkinja Sofija. Sukobi na relaciji svekrva- snaha oduvijek su prisutni...čak i dan danas, tako da ni Sisi nije bila iznmika.. Samo, kad ti je svekrva ujedno i careva majka, koju on obožava i sluša bez pogovora, e onda je situacija puno, puno teža. Sofija ide tako daleko da potpuno preuzima brigu o djeci carice Elizabete i to od samog trenutka njihova rođenja. Na svaki prigovor od strane Sisi tj. njezin pokušaj da zadrži svoju djecu uz sebe, Sofija kao argument koristi Sisinu mladost i nepoznavanje dvorskih običaja te iz gotovo svake „bitke“ izlazi kao pobjednica.  Čak i onda kada bi Sisi izbivala s dvora (što je kasnije često činila), nije mogla izbjeći dominaciji nadvojvotkinje: „ ... Sofija je bila prisutna u svakome pismu koje bi joj poslao Franjo. Lebdjela je kao neizbježna sjena nad ispisanim riječima njezina sina, kao što je lebdjela nad dnevnim događajima i zbivanjima na njegovu dvoru. Svako spominjanje života u Beču, neizbježbno bi uključivalo i Sofiju, najbliži carevi savjetnicu i glavnu ličnost u njegovu i u životu Sisine obožavane kćeri“.

                Kao da sve to nije dovoljno, ubrzo nakon vjenčanja i sam se Franjo promijenio..počeo se ponašati više „carski“ što je, uz uvijek kruto i hladno ponašanje, na Sisinu veliku žalost i iznenađenje, uključivalo i izvanbračne izlete...jer je to nešto što se „podrazumijeva“ i što je normalno ponašanje za jednog (habsburškog) cara.

                Uz sve te muke svog „carskog“ života, Sisi je stekla veliku naklonost naroda. Voljeli su je diljem Habsburške Monarhije, posebice Mađari, koji su cijenili i to što se kod cara založila u njihovu korist u trenutku političkih previranja. Žene su oponašale njezine frizure, njezinu garderobu kojima je Sisi pridavala izuzetnu pažnju. Upravo se zato često i navodi da je Sisi bila preteča ikona poput Grace Kelly, princeze Diane i dr. istaknutih žena koje su svojom karizmom osvajale mase.

                Kad sam već spomenula Mađare, i Sisi je njima bila sklona, posebno mađarskom grofu Andrassyju s kojim je imala prilično blizak odnos tijekom cijelog života. Ipak, uvijek je bila svjesna svog položaja i svega što on osi te je vrlo je brzo shvatila da je „pritisak njezine obitelji, njezina imetka i dužnosti bio previše snažan. Čak snažniji od njezine želje da voli i živi slobodno..“.

                To kako se točno nesretna carica slobodnog duha, Sisi, nosila sa situacijom u kojoj se našla i koju nije bilo moguće promijeniti više je opisano u drugoj knjizi Allison Pataki „Sisi- U potrazi za slobodom“ iz koje sam ovdje „posudila“ neke citate, ali sam se više bavila radnjom romana „Sisi- Mlada carica“.

                Ljubiteljima ovog žanra svakako bih preporučila da pročitaju obje knjige jer tako mogu dobiti uvid u cjelokupan život austrougarske kraljice Elizabete- Sisi, prikazan iz pera odlične Allison Pataki.

                A ja ću se opet vratiti na bajke, da bih završila kako sam i započela, i reći onu poznatu:“Život nije bajka“...Ipak, mislim da ih treba čitati djeci, neka djevojčice uživaju u maštanjima da su princeze i o prinčevima na bijelom konju jer će ih tako i tako stvarnost (pre)brzo „spustiti na zemlju“ gdje ih čekaju opake svekrve, hladni muževi, društvene konvencije, a sve to skupa bez bogatstva i raskoši (habsburškog) dvora.

"On kaže Ona kaže" vs. "Ne vjeru svojim očima"

"On kaže Ona kaže" vs. "Ne vjeru svojim očima" (usporedba)
..
Ove dvije knjige, osim što su trileri, i to noviji  (izdani u ovoj godini) i što im je objema mjesto radnje Engleska (London) imaju još jednu značajniju poveznicu, a to bi bio-  specifičan završetak tj.preokret na kraju.
Naravno, kod mnogih knjiga ovog žanra nailazimo na, više ili manje, važne preokrete i/ili završetke koji nas iznenađuju, tako da nije ovo sad neka opaka novina.. Ali, završeci ovih knjiga baš su mi nekako pogodni za usporedbu.
Ono na što točno mislim je sljedeće:
"Ne vjeruj svojim očima", S. Pinborough nema uzalud čak i hashtag #wtfthatending (mislim, koja još knjiga ima svoj vlastiti hashtag!?). Očito je dakle da su izdavači već u startu stavili naglasak na taj kraj koji zaista JE- wtf?! Ali, po meni više u stilu "Ma daj me nemoj *ebat da knjiga OVAKO završava??!!".
Što bi reć, mene je taj kraj poprilično razočarao.. Kao što sam već više puta pisala, ta mi je knjiga bila (puno) bolja tijekom čitanja...dapače, zanimljiva je i "vuče" čitaoca... Al' onda dođe to "otkriće" na kraju i ostaneš onako... kao što sam gore napisala. To je, naravno, moj dojam jer mnogi su mi rekli da im je kraj super baš takav kakav je. No, bez obzira da li vas je kraj knjige "Ne vjeruj svojim očima" pozitivno ili negativno iznenadio ono što mu se apsolutno mora priznati je upravo to- da iznenadi i da je zaista neočekivan! (Y)
A sad dolazimo do mog favorita, romana "On kaže/Ona kaže", E. Kelly koji ima izvrsnu priču, odlične likove i genijalan preokret ilitiga završetak. Fora je u tome što dok čitaš knjigu i ideš prema kraju, cijelo vrijeme znaš da će se na kraju otkriti što tko kaže i tko tu koga laže (opa, čak se i rimuje ;) ), ali time nas autorica, na neki način navodi na krivi trag jer ono što se otkriva je nešto što mislim da čak i iskusni čitaoci ovog žanra nisu mogli predvidjeti. Dakle i tu imamo totalno neočekivan završetak, ali ovaj je, za razliku od "razočaravajućeg" u prije spomenutoj knjizi, apsolutno prihvatljiv, realan i životan. Super! A upravo sam se takvom kraju nadala u romanu "Ne vjeruj svojim očima" i zato su mi ove dvije knjige ovako "legle" za usporedbu.
I još jedan detalj koji mi se jako sviđa kod knjige "On kaže/Ona kaže" je vizualno uređenje iste. Uz odlično naslovnicu, svako poglavlje započinje ilustracijom određene faze pomrčine sunca (što je, naravno, i vezano za priču), ali te faze na početku poglavlja ujedno prate i tijek radnje🌘 (od uvoda prema kulminaciji) što je super fora i što, na neki način, izdvaja ovu knjigu i čini je posebnijom, daje nam nešto "opipljivo" po čemu je možemo pamtiti. Sve u svemu odlična knjiga.

"Psi iz Rige", Henning Mankell

"Psi iz Rige", H. Mankell, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Moja ljubav prema Mankellu traje jako, jako dugo... U stvari, kad malo razmislim, traje puno duže od nekih mojih najdužih ljubavi u RL, al' ok..to bi bila neka druga priča.

Mankella, shvatili ste, čitam već godinama. Iako vjerujem da su mnogi (pravi) knjigoljupci već odavno upoznati s njegovim likom i opusom, uvijek se pojavi netko tko još ne zna za njega, a imamo i puno mladih čitatelja koji se, možda, još nisu stigli upoznati s ovim kultnim autorom, a bio bi red. J  Jer svaki ljubitelj krimića ne bi trebao čitati suvremene pisce ovog žanra bez da je krenuo od Agathe Christie, Sir Arthur Conan Doylea, Georgesa Simenona pa (da skratim) preko Mankella ( i dr.) došao do Stiega Larssona, Nesba i ostalih današnjih (skandinavskih) zvijezdi književnog neba.

I kad smo već kod Skandinavaca, da, upravo je Mankell bio taj koji je „utro put“ svima njima i uvelike pomogao tome da se, kako ja volim reći, uz ABBU, Volvo i Ericsson uz Švedsku danas vežu i odlična književna (krimi) ostvarenja. Njegova su djela harala svjetkim ljestvicama uspješnica puno prije nego što je Larsson iznjedrio svoj (odličan) Millennium ili Nesbo osmislio Harry Holea; sigurna sam da su ga oboje čitali i učili od njega...kao, naravno, i mnogi drugi.

                Kao što mnogi autori krimi serijala svoje romane povezuju glavnim likom, tako i Mankell ima „svog“ istražitelja Kurta Wallandera. Ima i romana bez Wallandera, ali ovdje se bavimo serijalom tj. romanom „Psi iz Rige“. Budući da knjige ovog serijala kod nas izlaze već duži niz godina i to ne po redu, čitala sam ih kako mi je koja „došla u ruke“ i to nije baš nikakav problem. U svakom je djelu opisan po jedan Wallanderov slučaj, a, ukoliko je nešto iz prijašnjih romana važno za radnju tekućeg, to se uredno spominje u knjizi. Ono što romane „veže“ jedino je Wallnder tj. uglavnom njegov privatni život, ali kako je on sav posvećen poslu i nema nešto naročito buran život , to uopće nije teško pohvatati. Uostalom, niti ne morate pročitati sve knjige, dovoljna je i samo jedna da steknete sliku o pisanju Henniga Mankella ( i njegovom inspektoru Wallanderu).

                Zadnji roman objavljen kod nas upravo je „Psi iz Rige“, inače drugi slučaj inspektora Wallandera. Pročitala sam je noćas u neke sitnije sate, već je i svitalo, ali jednostavno sam je morala završiti... Znate već kako to ide.

                U ovom je djelu Mankell pred Wallandera, a i pred sebe stavio posebno težak zadatak; dok se većina njegovih djela odvija u (ruralnoj) Švedskoj , ovdje se Wallander nađe upleten u posebno težak slučaj koji ga odvodi u Latviju, točnije u Rigu. Sve počinje kada do švedske obale dopluta gumenjak (proizveden u Jugoslaviji!) u kojem su dva mrtva Latvijca. Latvija je zemlja potpuno drugačija od Švedske u kojoj se još osjećaju posljedice života u okrilju „Majke Rusije“; iako, službeno nezavisna, u zemlji se još uvijek inzenzivno vodi (tihi) rat između pristaša starog sustava (čijem povratku teže) i Latvijaca koji žele stvarnu nezavisnost i napredak svoje domovine. Wallanderu, koji u Rigi nikoga ne poznaje, ne zna jezik, isprva je teško vjerovati da se stvari ovdje odvijaju onako kako je on, do sad, samo gledao na filmovima; ljudi su nepovjerljivi, jedna kriva riječ može te koštati života, na sve su strane prislušni uređaji i ljudi koji ga prate ... No, malo po malo, inspektor počinje shvaćati do kojih visina seže slučaj u koji je upleten te se, služeći se, kao i obično, najviše svojim razmišljanjem i intuicijom, korak po korak počinje kretati kroz kaljuže latvijskog kriminala („I dalje je pokušavo pronaći dokaze za međusobnu povezanost političkog vodstva zemlje, policije i različitih zločinačkih organizacija“; btw, misli da bi se ovakvi „dokazi“ mogli naći i u mnogim drugim zemljama, a ne samo u Latviji...Ali, ovo je ipak pisano iz perspektive Šveđanina, a kod njih je, pretpostavljam sve to ipak manje povezano nego, jel..negdje drugdje..).

                I dok se Wallander tako „batrga“ u Rigi i pokušava čim prije vratiti kući, dogodi se to da se zaljubi u udovicu latvijskog kolege, Baibu Liepu. E tek sad mu nije lako dignuti ruke od svega kad mu poziv za pomoć uputi žena na koju je „slab“. Pa se nedugo nakon povratka u Švedsku ponovno uputi u Rigu i to na prilično (njemu) lud način, ali (izbjeglim) Latvijcima apsolutno normalan i nužan („Wallander je bio vrlo blizu toga da prekine cijeli taj pothvat koji mu je ionako djelovao kao pobjeda sulude mašte nad vlastitim razumom.“).

 Ali tako je to kada se njegovom urođenom osjećaju za pravdu i odanost kolegi pridruži i nov osjećaj jake sklonosti prema lijepoj Baibi.

                Po tom upletanju (politike) druge zemlje, a i po Wallanderovoj zaljubljenosti ovaj se roman možda malo i razlikuje od ostalih iz serijala...Iako je svaki na svoj način odličan.. Zavisi od ukusa čitatelja koji će mu se više, a koji manje svidjeti.

                Kod nas su do sada (iz Wallnder-serijala), u izdanju Mozaik knjige, objavljeni romani:

„Ubojica bez lica“ (prvi slučaj Kurta Wallandera), 2015.

„Psi iz Rige“, (drugi slučaj K.W.), 2018.

„Na pogrešnom tragu“ (peti slučaj K.W.), 2003. (1.izdanje), 2017. (2. izdanje)

„Ubojstvo na Ivanjsku noć“ (sedmi slučaj K.W.), 2004. (1.izdanje), 2017. (2. izdanje)

+

„Talijanske cipele“ (Fredrik Wellin, prva knjiga), 2012.

J

Mi koji volimo i čitamo Mankella nadamo se da će ih biti još, a vi koji ga još niste čitali, evo, imate dosta „početnog“ materijala.

"Tetovirer iz Auschwitza", Heather Morris

"Tetovirer iz Auschwitza", H. Morris; Fokus na hit; osvrt by Morana M.
..

Premda ne volim klišeje i stereotipe, oni postoje i nastali su upravo zato što su, u većini slučajeva- istiniti. A jedna od takvih, često spominjanih, misli je i ona da „Život piše najljepše priče“. Da pišem osvrt na ovu knjigu u jednoj rečenici, mislim da bi to bila upravo ta; jer to je prvo što mi je palo na pamet nakon čitanja „Tetovirera iz Auschwitha“.

Drugo što mi je palo na pamet, također je klišej, onaj da u životu treba imati sreće (kada pročitate ili, ako ste pročitali, znati ćete na što mislim), ali, uprkos klišejima koje spominjem, ova knjiga je daleko od toga, jako daleko... Nije ni po čemu stereotipna, štoviše, vrlo je posebna i jedna od onih koje se pamte.

Ovo je priča Slovaka židovskog porijeka Lalija Sokolova koji je bio jedan od mnogih koji su, tijekom II Svjetskog rata, boravili u tom zloglasnom logoru.. Neću reći „koji je završio“ jer Lali  u Auschwitzu, za razliku od mnogih, tamo nije završio (svoj život)... Jedan njegov dio mu je čak i počeo. Upravo je tamo, u tom vremenu straha i patnje, u danima kada je smrt vrebala na svakom koraku, Lali upoznao Gitu, ljubav svog života.

Onima koji su, kao npr. ja, vrlo oprezni s knjigama ovako potresne tematike, moram odmah istaknuti da ova knjiga nije onoliko „teška“ koliko, vjerojatno, djeluje. Naravno, kad u naslovu imaš „Auschwitz“ znaš da te baš ne čekaju stranice pune „udri brigu na veselje“ sadržaja, ali ova priča, koju je autorici ispričao sam Lali, odiše njegovim pogledom na život, dinamikom, čak i optimizmom... Takvoj atmosferi mislim da pridonosi i način na koji je pisana, naime, ovo je prvo rađeno kao scenarij, a onda uobličeno u roman. Tako da imamo kratke, čitke rečenice, a gotovo si svaki prizor odmah možemo zorno predočiti. Zbog takve strukture, a i iznimno napete radnje, „Tetovirer“ se jako brzo i lako čita. Ne odmaže niti činjenica što znamo da priča ipak ima sretan kraj, barem što se tiče našeg glavnog junaka, naravno, koji je preživio i sve nam ovo ispričao. Iako je jako teško reći tj. napisati da je išta „sretno“ vezano na Auschwitz i njegove, mnogobrojne, nevine žrtve.

No, svi, uglavnom znamo što se događalo po njemačkim logorima, ali u ovoj priči doznajemo i neke stvari koje, možda, i nismo znali. Počev već od „zanimanja“ glavnog lika... Svi znamo da su logoraši bili obilježeni brojevima, ali sumnjam da smo se mnogi zapitali tko ih je tim brojevima označavao ili da smo pomišljali na ljubavne priče u takvom okruženju.  A to se samo neki od elemenata koji ovu knjigu čine prilično jedinstvenom. Ovdje imamo jedan „pogled iznutra“ čovjeka koji je preživio, koji se snalazio, pomagao drugima, koji se zaljubio, ljubio i  koji je, uz sva ograničenja i poniženja života logoraša ipak uspio sačuvati svoj zdrav razum i, ono najvažnije- svoju ljudskost.

 Jedna od stvari koje su me oduševile u Lalijevoj priči, u opisu svakodnevice u logoru je izraziti kontrast između ljudi tj. između Nijemaca i logoraša. Dok su Nijemci surovi, okrutni; ubijaju logoraše zbog sitnica, čak i zato jer su, eto, taj dan loše volje; tu je i ozloglašeni doktor Mengele koji je ljude koristio, doslovno, kao pokusne kuniće, a onda su tu i logoraši koji si međusobno pomažu, ljudi i sami napola živi gledaju kako ublažiti patnju drugima, kako im pomoći preživjeti još jedan dan; u tim uvjetima gdje se, s jedne strane ljudi ponašaju (puno) gore od životinja s druge strane, u neljudskim uvjetima, dolazi do procvata ljudskosti i brige za bližnjeg.

Vjerojatno nije uvijek i svugdje bilo baš tako, ali na taj nam je način Lali ispričao svoju priču, a kako znamo da ju je preživio, da ovo nije djelo fikcije, ova nas knjiga može i mnogočemu poučiti. Dati nam „naputke za preživljavanje“ u nemogućim uvjetima. Naravno, ne mislim sad da postoji mogućnost da nas zadesi sudbina slična njegovoj, ali i danas se često nađemo u situacijama kada se zapitamo gdje je ljudima ljudskost (počev od okrutnosti djece prema djeci u vrtićima i školama, preko mučenja životinja pa nadalje) ili pak svoj život uzimamo „zdravo za gotovo“. Ova će nas knjiga podsjetiti na to kako je malo potrebno da život kakvog poznajemo nestane, podsjetiti će nas na sve one ljude kojima se to dogodilo, a koji nažalost nisu bili u mogućnosti ispričati svoju priču, a podsjetiti će nas također i na to da je jedna od glavnih pokretačkih snaga u životu upravo- ljubav!

 Čitajte! J

"Kemičarka", Stephenie Meyer

"Kemičarka", S. Meyer; Lumen; osvrt by Morana M.
...

Stephenie Meyer svijet je osvojila tetralogijom „Sumrak“. Tome je, naravno, pridonijela i ekanizacija knjiga iz serijala- postale su mega popularni filmovi- pa je tako ovo djelo, zajedno uz vrhove listi najprodavanijih knjiga, poharalo i kino blagajne. Likovi iz romana (kao i glumci koji su ih utjelovili) postali su opće poznati, a „Sumrak“ je, mislim da mogu slobodno ustvrditi, postao svjetski popularan brand.

Ove su knjige svojoj autorici osigurale zvjezdani status do te mjere da se čak slavi „Dan Stephenie Meyer“ i to 13. rujna, na dan kada je „rođena“ Bella Swan, glavni ženski lik popularne „Sumrak sage“.

Već nam je tim svojim prvim uratkom Meyer  pokazala svoju sklonost raznim žanrovima; u tetralogiji „Sumrak“ čvrsto su isprepleteni young adult, fantasy i ljubavni žanr. Bilo bi vrlo teško odrediti koji je dominantan, iako sama autorica kaže da ona u svojim romanima vidi „romantiku više od bilo čega drugoga“.

A to da je, u svom radu, vrlo sklona romantičnoj tematici (kao i miješanju žanrova) očito je i u njezinom prvom romanu za odrasle -„U sebi“. Ovdje si je pak, zadala prilično težak zadatak i napisala pravu ljubavnu priču, uz kombiniranje sf-a i distopije, tako što je ljubavni troku smjestila u (samo) dva tijela. I ovaj je roman doživo svoju filmsku adaptaciju. Moram priznati da je meni upravo ovim svojim djelom skrenula pažnju na sebe kao na autoricu od koje možemo očekivati puno više od „patnji mladih vampira i vukodlaka“. ;)

I tako sam (napokon) došla do glavne teme ovog osvrta- knjige „Kemičarka“ koja je potvrdila moje mišljenje o pozamašnom literarnom talentu Stephenie Meyer.

„Kemičarka“ je pravi, akcijom nabijeni triler u stilu Jasona Bourna (koji je, negdje sam pročitala, jedan od onih kojima je posvećena knjiga). A i nije uopće čudno da ju je upravo Bourne inspirirao jer on i naslovna junakinja ovog djela-(kemičarka) Alex imaju dosta zajedničkih odlika, kao što su snalažljivost, inventivnost, način razmišljanja, osjećaj za pravdu, lojalnost i sl.

Ipak, i u ovom dinamičnom trileru, Meyer je pronašla mjesta za lijepu ljubavnu priču koja se razvija u, zaista, nemogućim uvjetima dok njezinim glavni protagonistima život visi o niti. Upravo to ovu love story čini posebnom (iako, moglo bi se reći da je svaka ljubavna priča posebna na svoj načina), a nama ovu, akcijom nabijenu i , djelomično okrutnu knjigu, zanimljivijom i čitljivijom.

Radnja ne može biti drugačija nego brza i dinamična zato jer je takav i život naše Kemičarke-Alex, opisan u knjizi. Alex je žena koja je, do nedavno, radila za najtajniju od tajnih vladinih organizacija; tako tajnu da čak nema niti imena. A radila je vrlo specifičan posao; svoje vrsno poznavanje kemije koristila je u svrhu unaprijeđivanja načina ispitivanja (sumnjivih) osoba. Nema više male prostorije, drvenog stola, ispitivača obavijenog dimom cigarete i svjetla uperenog u lice ispitanika, ta su vremena prošla- sada je tu sterilna, bijela sala s krevetom za koji je ispitanik zavezan, polica s različitim bočicama i iglama i, u bijelu kutu obučena- kemičarka.

Ne želite se naći u toj prostoriji, na tom stolu, sami s njom. Niti jedan njezin potez nije nasilan niti grub, a opet, sa svakim njezinim potezom vaše je tijelo u sve većoj agoniji, vaši su krikovi sve glasniji, a njezini su poslodavci sve bliže otkrivanju onih istina zbog kojih ste i podvrgnuti toj torturi.

Naravno, tijekom svoga „posla“ Kemičarka je čula mnoge strogo povjerljivih informacije te se odjednom našla na meti onih za koje je do jučer radila  i koji su zaključili da je postala „suvišna“, a da ona niti sama ne zna točno zbog čega. Tada se njezin život mijenja iz temelja i svodi isključivo na bijeg i preživljavanje. Zahvaljujući svom stalnom oprezu i vještinama za održavanje na životu koje je dovela do savršenstva, već je nekoliko puta uspjela izbjeći smrt iako je „cijena“ koju za to plaća ogromna.

Ona gotovo da i nema života, osim u njegovom osnovnom značenju- živi, diše, nije mrtva

Paranoja ili manija proganjanja, po svojoj je definiciji, neizlječiva duševna bolest; osoba koja pati od ove bolesti proživljava strah i tjeskobu uzrokovane fiktivnom idejom da je žrtva neke zavjere i samim time „na meti“ tajnih organizacija. No, u slučaju Alex, baš ništa nije fiktivno; to stanje koje se kod „normalnih“ ljudi liječi, ona svaki dan proživljava do u tančine, paranoja je njezina svakodnevica.

„Kemičarka“ se naučila nositi s takvim način života, sama, bez ikakvih rodbinskih i/ili prijateljskih veza, živi život u kojem je svaki korak pomno isplaniran. Ona ima svoju „rutinu za preživljavanje“ u kojoj baš ništa nije- jer ne smije biti- prepušteno slučaju.

Ipak, ta se njezina (mučna) svakodnevica mijenja u trenutku kada dobije mail od svog bivšeg šefa u kojoj joj ovaj nudi „primirje“, dakle, mogućnost normalnog života, ali (naravno da postoji „ALI“), ako obavi još jedan, posljednji, posao.

Odluka koju tada donosi odigrati će ključnu ulogu u radnji romana, a posljedice iste osjetiti će se na svim aspektima njezinog života koji, preko noći, postaje potpuno drugačiji.

U svoj će samački svijet Alex morati pustiti još neke ljude, a uz njih i veću količnu- pasa. Uz prisutnost čovjeka koji joj se sve više sviđa (iako ne zna da li mu može vjerovati jer stare navike ne umiru tako lako) i okružena čoporom četveronožaca Alex je sve teže zadržati kontrolu nas svojim životom, a to je sada važnije nego ikada budući da više nije samo njezin život u opasnosti.

                Uz svu ovu akciju, dinamične scene preživljavanja, opise zavjera i tajnih agencija, u romanu imamo i puno toplih trenutaka kao što su opisi zaljubljivanja (onih prvih nesigurnosti,  pogleda i dodira) ili djelovi u kojima čitamo o čvrstim sponama koje vežu ljude i njihove ljubimce. Roman je također protkan i humorom, duhovitim razgovorima zbog kojih i mi, kao i naši glavnu junaci, na trenutke zaboravimo na opasnost koja je cijelo vrijeme prisutna.

                Uz sve to zajedno, moramo priznati Stephenie Meyer da je napisala odličan (akcijski) triler! I to s rijetko viđenom glavnom junakinjom- kemičarkom koja svoju „kemiju“ korsiti u vrlo specifične svrhe. Ako i imamo kakvih zamjerki, mislim da joj možemo „oprostiti“ jer ovako dobro baratanje raznim žanrovima (koje nam je pokazala kroz, do sad napisane, romane) vjerojatno ne bi bio lagan posao niti nekim književnicima s puno dužom karijerom od njezine.

                I još vam samo, na kraju, moram napomenuti da, ako se ikada (ne daj Bože ;) ) nađete u situaciji da vas netko proganja, da se morate skrivati i bježati, biti stalno na oprezu;  ova vam knjiga može biti odličan priručnik „za preživljavanje“. Ako i niste vični kemiji, nema veze (danas se i tako sve može nabaviti preko interneta); naime, ovaj roman sadržava neke odlične, detaljne opise načina na koje se možete osigurati i možda si čak- spasiti život.

                Naravno, dobro provjerite da li su te prijetnje u vašem životu zaista prisutne, da ne ispadne da ste samo- paranoični! ;)

                 

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...
 "Tajni život Anne Blanc“ knjiga je kojoj je poprilično teško odrediti žanr; imamo tu elemente krimića, ljubavne priča, povijesnog romana pa čak, možda i chick- lita. Svaka čast autorici na tome što me uspjela toliko „zbuniti“ strukturom romana da ne znam ni sama koje bi elemente istaknula i stavila u prvi plan u opisu ovog djela.

                Knjiga je lako čitljiva, zabavna i nekako „vrckava“, ali u njoj se opisuje i istraga ubojstava prostitutki- što je pak u popriličnoj opreci s prvim dijelom ove rečenice. J

U stvari, takva vam je i cijela knjiga: na zabavan je način opisan nimalo zabavan slučaj niza ubojstava.

                Rekla bih da knjiga ima taj „dualni“ koncept upravo zbog karaktera naslovne junakinje- Anne Blanc. Način na koji je roman pisan gotovo je njezin zrcalni odraz.

Pa da ja to sada malo konkretnije objasnim.

Priča je smještena u Los Angeles na početku 20.st. Anna Blanc (razmažena) je kći jedinica bogatog bankara, djevojka iz visokog društva, odgajana u luksuzu, bez ikakvih briga i problema s jedinim „zadatkom“ da bude prostojna, mlada dama koja će jednom postati uzorna supruga i majka.

Neke crte njezinog kataktera koje bismo joj , možda, i zamjerili, u stvari su u potpunosti opravdane njezinim odgojem i načinom života.

                Ipak, Anna iskače iz (tadašnjih) kalupa jer želi nešto više, a to „više“ nije nimalo lako s obzirom na vrijeme u kojemu živi. To je „muško“ vrijeme: muškarci „vode igru“ kako u najvišim tako i u najnižim društvenim slojevima. Kao što u najvišim slojevima otac Anne Blanc kontrolira njezin život do te mjere da joj određuje što će čitati (smije čitati samo „dolične“ knjige, a ne npr. kriminalističke romane koja ona potajno „guta“), tako je i u nižim slojevima (u ovom slučaju radi se o policijskoj upravi) apsolutno nebitno to što žene (prostitutke) nestaju pod okolnostima sumnjivih smrti)

Uprkos svom povlaštenom položaju, Anna je poput ptice u zlatnom kavezu. Uz silna ograničenja i pratilje koje joj nameće otac, Anna se uspijeva zaposliti u policijskoj upravi Los Angelesa kako policijska pomoćnica, pod imenom „Anna Holmes“.

Za nju je to gotovo ostvarenje sna jer ona više od svega želi postati – detektivka („Oduvijek je željela biti detektivka, ali to nikada nije mogla jer je bila ženskog roda. Nije se mogla čak ni udati za detektiva. To bi bilo ispod njezine razine.“). Ali, nije joj lako biti detektivka kada o (pravom) životu zna samo ono što je pročitala u knjigama; ipak, njezina inteligencija, sposobnost zaključivanja i, ponajviše, entuzijazam ubrzo je odvode u samo središte istrage o nizu (sumnjivih) smrti prostitutki jer, osim nje, u tom „muškom“ svijetu tim žrtvama nitko ne pridodajte ni najmanje pažnje.

                Anna uviđa da je sve na njoj te se uz niz poteškoća (a i komičnih situacija) probija kroz istragu.

U tome je ne uspijevaju spriječiti niti otac, niti pratilje, niti zaručnik niti društvom zadane norme...

Djevojka koja se kretala isključivo po „finim“ djelovima grada i bogataškim salonima odjednom se nađe u njoj potpuno nepoznatim okruženjima kao što su policijska postaja, sumnjive četvrti, javne kuće i pa čak i -zatvor. A ona se svugdje uspijeva prilično dobro snaći!

                Kroz knjigu se suptilno provlači i humor tako da nam Annina (naivna) razmišljanja i situacije u kojima se zatekne često izmame i osmijeh na lice. Uz sav taj silni „detektivski“ posao, Anna se nađe i u ljubavnim i u seksualnim iskušenjima što autorica također jako simpatično i duhovito opisuje.

                Isto kao što je u ove „vrckave avanture sirote, male bogatašice“ ukomponirala istragu o ubojstvu tako je J. Kincheloe, (više ili manje) diskretno kroz roman, provukla i opis i kritiku tadašnjeg društva. Upravo to je onaj povijesni aspekt koji sam spomenula na početku.

Tako da, dok se sa zanimanjem probijamo kroz radnju, također nailazimo i na opise mode i načina života toga razdoblja, početak borbe za prava žena, povezanost policije i politike (što je, u stvari, prisutno uvijek i svugdje) kao i korupciju koja se proteže kroz sve društveno –političke strukture.

                Sve u svemu, autorica je u jednu, na prvi pogled, „laganu“  knjigu uspjela ukomponirati i neke vrlo ozbiljne elemente, odlično nam opisati jedno razdoblje, predstaviti nam pripadnike različitih društvenih slojeva, nasmijati nas, natjerati nas na razmišljanje, a sve to su svom krimi prvijencu! Moram priznati da je mene ova knjiga ugodno iznenadila, a, ako se odučite na čitanje, nadam se da će i vas.