..
Pročitavši prvi i drugi dio
tetralogije "Genijalna prijateljica", svi smo se već mogli uvjeriti u neosporiv
spisateljski talent Elene Ferrante. Mislim da je s pravom možemo ubrojite među
najveće autore novijeg doba, a sve mi se čini da će svoje mjesto naći i među
velikanima talijanske književnosti. Počev od Dantea, „oca“ talijanskog
književnog jezika i njegovih suvremenika Petrarce i Boccaccia preko Goldonija,
Manzonija i Leopardija pa sve do Pirandella, Moravie, Oriane Falacci, Eca i
drugih istaknutih pisaca prošlog stoljeća, znamo da Italiji majstora pera ne
manjka.. Ja sam im, priznajem posebno sklona budući da sam ih detaljno
iščitavala tijekom fakultetskih dana, ali nećemo sada o njima jer će onda osvrt
skrenuti s puta.. A put na kojem jesmo je roman dugačkog naziva „Priča o onima
koji bježe i onima koji ostaju“ izvrsne Elene Ferrante koja me je ovim svojim
uratkom i nagnala na razmišljanje o talijanskim piscima koji su ostavili traga
u svjetskoj književnosti.
Olakotna je okolnost pisanja
osvrta na treći dio serijala ( u ovom slučaju tetralogije) ta što su svi do sad
već upoznati s radnjom i likovima čiju priču pratimo. Tu su, neizostavno, Elena
i Lila, sada u ranim tridesetim kao i njihove obitelji i prijatelji, a svi se
oni ( u međusobim odnosima) nalaze i na stranicama ovog romana. Moglo bi se
reći da ih je Ferrante poput zlatnih ribica, stavila u prozirnu
posudu u kojoj im se putevi povremeno susreću kako bismo ih svi zajedno
promatrali i pratili kako, tijekom godina, utječu jedni na druge, naravno, uz
autoričine maestralne opise njihovih osjećaja i razmišljanja.
Elenu je sada poznata
spisateljica koja više ne živi u napuljskom rajonu niti govori tamošnjim
dijalektom, dok je Lila ostala u Napulju gdje se bori za život kao „obična“
radnica u tvornici suhomesnatih proizvoda. No, uprkos zemljopisnoj udaljenosti
i pomanjkanju kontakta, na Elenu i dalje utječe snažna Lilina osobnost: „.. Pa
ipak, čak i kad sam živijela u drugim gradovima, pa se gotovo uopće nismo
susretale, a ona mi se uglavnom nije javljala s novostima i ja sam se trudila
ne tražiti ih, njezina me sjena kopkala, deprimirala me, ispunjala me ponosom,
obeshrabrivala me, nije mi dopuštala da se smirim..“.
Osim na poslovnom, Elena je i na privatnom planu
vrlo uspješna; udajom za mladog fakultetskog profesora Pietra Ariotu ušla je u
intelektualnu obitelj, pripadnike
milanskih privilegiranih krugova. Ona, dakle i dalje sve radi „onako kako
treba“ da bi dokazala i sebi i drugima (a najviše Lili) da je svojom pameću, a
ponajviše trudom i učenjem uspjela u životu, izdigla se iz bijede rajona i
daleko iza sebe ostavila siromašnu napuljsku djevojčicu koja je bila kada smo
je upoznali u prvom dijelu tetralogije.
Uprkos svemu, Elena je i dalje
nesigurna te je samu sebe, svojim stalnim razmišljanjima i propitkivanjima,
smjestila u neku vrst ovozemaljskog limba (samo bez Vergilija da je vodi); naime dok je ljudi iz rajona doživljaju,
pomalo i ironično, kao „finu gospođu“, tako je društvo u kojem se sada kreće i
dalje gleda kao „pametnu djevojku skromnog porijekla“... Neke je misli gotovo
nikada ne napuštaju, npr. „ Ariote, osobito Guido, ali možda i sama Adele,
vjerojatno su smatrali da sam, premda vrlo revna, nešto posve drugo od djevojke
kakvu su priželjkivali za sina. Bilo je jednako vjerojatno da moje podrijetlo,
moj dijalektalni akcent, moja nezgrapnost u svemu, stavljaju na kušnju širinu
njihovih vidika. Da želim malo pretjerati, mogla bih pretpostaviti da je i
objava moje knjiga bila dio izvanrednog plana čiji je cilj bio od mene učiniti
djevojku koju će moći predstaviti svojemu svijetu.“
Osim pitanja o tome gdje u stvari
pripada i hoće li ikada biti zaista nešto druge osim djevojke iz rajona, u
Eleninoj je glavi stalno prisutna i Lila. U većini situacija koje proživljava
Elene se najčešće ne pita da li je nešto učinila dobro ili ne, ona se pita što
bi u toj situaciji učinila Lila koja joj je, bila i ostala, nešto poput
„kontrolnog“ ogledala, odraza s kojim nije uvijek zadovoljna i koji je ponekad
izluđuje, ali ga je nemoguće izbjeći: „...moj uzor i dalje je bila Lila sa
svojom tvrdoglavom nerazboritošću koja nije prihvaćala kompromise te sam,
premda sam se od nje već udaljila u svakom smislu. Htjela govoriti i činiti ono
što sam pretpostavljala da bi ona rekla i učinila da je imala moja sredstva, da
se nije samoinicijativno zatvorila u prostor rajona..“.
Takva Elenina razmišljanja
provlače se i kroz prva dva dijela tetralogije, pa tako i kroz ovu knjigu.
Ipak, imamo i neke nove aspekte prisutne u životu Elene i ostalih junaka, a
jedan od njih je svakako i politika. Dok smo u prijašnjim dijelovima političke
situacije tadašnje Italije bili svjesni tek u naznakama; mogli smo joj možda
iščitatati tragove kroz riječi i djela nekih likova, sada se Ferrante konkretno
bavi problemima radnika i klasnom podjelom Italije šezdesetih i sedamdesetih
godina prošlog stoljeća.
U stvari, vrlo je logično da se
autorica upravo u ovom dijelu toliko posvetila politici- prije su Elena, Lila i
ostali (glavni) likovi bili prvo djeca, a onda mladi ljudi zaokupljeni školom,
prvim ljubavima, odnosima s roditeljima; da bi sada, na pragu tridesetih, postali
dovoljno zreli da shvate (burna) vremena u kojima žive, a mnogi od njih i da se
sami uključe u borbu za ono u što vjeruju da će im donijeti bolju budućnost.
Elena, kao i inače, ono što se događa oko nje pokušava „naučiti“
čitajući dnevnu štampu i knjige kako bi mogla sudjelovati u razgovorima i
raspravama koji se vode u svim slojevima društva. Lila pak, sukladno svom
karakteru, i ovo proživljava „iz prve ruke“; svoja mišljenja iznosi javno na
sastancima radničke klase (ne razmišljajući o mogućim posljedicama), a njezine
riječi oduševljavaju sve prisutne. Tako da se sada Elena i u smislu političkog
angažmana osjeća inferiorno prema Lili, bez obzira na svoj „privilegirani“
položaj supruge profesora dok Lila preživljava teškim radom u tvornici.
Evo jedno njezino razmišljanje: „...Preuveličavala sam
djetinjasto uvjerenje da je oduvijek predodoređena za iznimne pothvate i žalila
što sam pobjegla iz Napulja, što sam se odvojila od nje, vraćala mi se potreba
da budem kraj nje. Ali sam se i ljutila jer je krenula tim putem bez pitanja,
kao da smatra da nisam na razini. Pa ipak, znala sam mnogo o kapitalizmu, o izrabljivanju,
o klasnoj borbi, o neizbježnosti proleterskih sukoba. I bila sam nesretna.
Čamila sam u krevetu, nezadovoljna svojom majčinskom ulogom, ulogom udane žene,
svaku budućnost obezvrijedilo mi je beskonačno ponavljanje kućanskih obreda u
kuhinji, u bračnom krevetu..“.
To su
dakle neke od glavnih smjernica trećeg dijela izvrsne tetralogije koja se,
zaista, čita s uživanjem. Ferrante piše bogatim jezikom, koristi slikovite
opise, vješto izmjenjuje način izražavanja pripadnika elite s onim radničke
klase kako bi nam što vjernije prikazala cjelokupnu plejadu likove.
O svakom od njezinih (sporednih) likova mogao bi se napisati
roman. Ljudi koji su prisutni u životima Elene i Lile imaju svoje osobnosti i
svoje priče koje, iako nisu u prvom planu, Ferrante izvanredno prikazuje kroz
trenutke u kojima se pojavljuju. Čini nam se da svakoga od njih „poznajemo“ i
razumijemo što ih pokreće iako se, neki od njih, pojavljuju svega nekoliko puta
tijekom radnje.
Zasigurno je i ta sposobnost vještog prikaza svakog
pojedinog lika jedan od faktora koji Ferrante čini majstorom pisane riječi.
A
majstorski je izvela i završetak knjige „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“;
naravno da vam neću otkrivati detalje, reći ću vam samo da smo upravo mi
čitatelji, nakon posljednjih stranica romana- „oni koji ostaju“ – i to otvorenih
usta u grozničavom iščekivanju četvrtog dijela.. Znam da ga ja jedva čekam.. Bravo
za Ferrante!
