Prikazani su postovi s oznakom triler. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom triler. Prikaži sve postove

srijeda, 5. ožujka 2025.


 Ninni Schulman, "Kako smo se igrali", Znanje, osvrt by Morana M.


Volim nordijske krimiće ilitiga nordijski noire to znaju već i vrapci na grani (tj. dugogodišnji članovi naše istoimene FB grupe koja je, btw, puno aktivnija nego što su to stranica i blog stranica ☺).

U tom žanru već imamo autore koji su postojano zauzeli sam vrh ljestvice, po njihovim se djelima snimaju filmovi itd., neki su provjereno dobri i svaka im je knjiga zanimljiva (razlike u nijansama)... Neki od spomenutih su našli na priloženoj slici (mislim, njihove knjige ne sami autori ), premda nisu glavna tema posta (preporuka i za njih, mada sam ih već puno puta spominjala - i Bjroka i Borlijnde i Saru Blaedel).

-

Naravno, svako toliko pojavi nam se i neko novo ime koje obećava. I eto nas do glavne teme - knjige "Kako smo se igrali", Ninni Schulman.

Nabrzinu sam proguglala i vidim da je Ninni već jedno od najpoznatihij imena švedskih autora trilera (što bi reć' da se rečenica o "pojavljivanju novih imena" odnosi prvenstveno na naše tržište jer joj je ovo prvi roman objavljen kod nas - toplo se nadam da nije i posljednji).

-

Kako god bilo, ovo je roman koji sam nedavno pročitala i jako mi se svidio! Ima sve one elemente koji se, ok ponavljaju, ali i (katkad) čine kvalitetan nordijski krimić.

Znači, imamo seoce sa stanovnicima koji se, više-manje, međusobno poznaju, naoko je sve vrlo idilično, ali onda nestane dvanaestogodišnji Mattias i eto problema tj. zapleta.

Rasplet kreće godinu dana kasnije (1983.) kad se u svoj rodni kraj vrati bivša policajka Ingrid Wolt koja je, kako to obično biva, prošla kroz teško životno razdoblje pa želi novi početak i, naravno, odluči razriješiti misterij dječakova nestanka.

Priča je zanimljiva, opisi međuljudskih odnosa, emotivnih stanja pojedinaca, roditeljske ljubavi i tinejdžerskih prijateljstava su odlični.

⬇️

Da skratim - velika preporuka, pogotovo ljubiteljima ovakvog štiva.


 Sarah Pearse, "Sanatorij", "Utočište, "Divljina", Egmont, Puls, osvrt by Morana M.


Ajmo malo o Sarah Pearse!

Konkretno, o knjigama (trilerima) na slici. Naravno, ako ste štogod pročitali, a gotovo sigurno nešto jeste, napišite svoje dojmove, ako ste od volje. 

Moja iskustvo s ovom autoricom išlo je ovako nekako:

- prvo sam pročitala "Sanatorij", knjiga mi je bila odličan. Jest' da tu imamo onu poznatu shemu - skupina ljudi izolirana na određenom mjestu i onda krenu ubijanja - ali po meni je Pears to jako dobro izvela.👌 Moram priznati da je mom ukupnom dojmu pridonijelo ozračje snježne oluje, dakle, snijega i leda, zbog čega su likovi i ostali odsječeni od svijeta u luksuznom hotelu (nekadašnjem sanatoriju), visoko u švicarskim Alpama.🥶

O "Sanatoriju" sam već pisala, nakon čitanja, tako da, ako nekog zanima, samo napišite naslov ili autora u tražilicu.

- onda je uslijedilo "Utočište" koje me pak nije toliko oduševilo koliko prethodna knjiga; možda upravo zbog (pre)velikih očekivanja. Daleko od toga da mi je bila loša - u tom je slučaju ne bih ni pročitala do kraja - nije, dapače, dobar je triler, ali (meni) nije bila na visini, jel, švicarskih Alpi. 😉

☺ znači baš mi je trebala treća knjiga da vidimo na koju će stranu prevagnuti Pears, i eto nas do "Divljine" koja mi je - odlična.

Sviđa mi se mjesto na koje je smjestila radnju, veli portugalski nacionalni park, golemo područje surove divljine. Likovi žive u kamperima, to mi je isto prilično originalno.

Knjiga stvarno obiluje obratima, navodi na krive tragove i sl. Rekla bih da je autorica malo "izoštrila zanat", a tako bi to i trebalo biti... Jako je teško kad neki pisac s prvom knjigom napravi globalni bum jer onda svo očekuju čudesa od sljedećih dijela (što se, pak, rijetko dogodi).

- samo da pripomenem da je u sve tri knjige glavni lik detektivka Elin Warner, tako da, premda je u svakoj zaseban slučaj, donekle su povezane njezinim privatnim životom (u važnije detalje Pears upućuje čitatelja pa sve pohvatate i ako ne čitate po redu).

- i još jedna zanimljivost, nisam znala tj. tek sam u zahvalama na kraju "Divljine" pročitala da je veliku ulogu u prepoznavanju Sarah Pears kao kvalitetne autorice trilera imala i Reese Whiterspoon koja je "Sanatorij"🌬️ jako hvalila u svom knjiškom klubu. Nije da nam je to sad preporuka par excellance, nego čisto, onako, fun fact, ako neki od su neki od vas već primijetili da su im svidjele iste knjige kao i Reese.

No, da zaključim - ja ću i dalje rado čitati djela Sarah Pearse!😊

utorak, 31. prosinca 2024.


 S.A. Cosby, Svi grešnici krvare, MOzaik knjiga, osvrt by Morana M.


Za posljednju preporuku u ovoj godini odabrala sam triler koji me apsolutno oduševio, a zaista čitam puno trilera/krimića (što većina naših dugogogišnjih - da ne kažem starih ☺ )- članova zna.

--

Radi se o knjizi "Svi grešnici krvare", S. A. Cosbyja.

Radnja, naravno, nije nešto na što već nismo naišli u knjigama ili filmovima: bivši agent FBi-a, Titus Crown, crnac (važno je napomenuti) vraća se u Charon svoj mali, rodni - južnjački- grad. Naravno, dogodi se ubojstvo  i u gradiću se pojavi serijski ubojica, Titus, koji je izuzetno moralan lik, suočava se s čitavim nizom problema; i s rješavanjem ubojstva i sa sugrađanima prilično nazadnih (i rasističkih) pogleda, počev od svojih zamjenika pa nadalje.

Premda žitelji tog malog, idiličnog grada (naoko) žive bogobojazno i u skladu, dovoljno je tek malo zagrebati ispod površine pa da se ukažu razbe opačine (kako to i inače biva).

Evo jedan Titusov monolog:

"...Već mi je muka od toga ovo je Charon, kao da su svi ovdje anđeli i kao da nitko nikada nije prešao preko ceste na crveno ili krao u samoposluzi. Da ti kažem što sam naučio u FBI-u. Nije važno otkuda si ni gdje živiš: ljudi su posvuda isti. Ljubomorni i puni mržnje i kvarni i bolesni. Kradu i lažu, a onda lažu o tome da nisu krali. Jebu jedni drugima žene i miževe i sinove i kćeri. Nedjeljom vise u crkvi i pjevaju o bratstvu i Kristovoj riječi, a onda izađu, doviknu tebi ili meni da smo crni majmuni i odu doma premlatiti vlastitu djecu. A nakon svega toga imaju nezamislive drskosti uperiti prst u drugoga, u drugi grad, i reći: 'Ne, oni su grešnici, oni su čudovišta, a ne mi. Ovo je Charon.'"

--

Već sam rekla, nije ovo otkrivanje ničeg novog, ALI (veliko ALI), knjiga je toliko kvalitetno napisana, inteligentno u osnovnu radnju ubacuje čitav niz drugih pitanja i (globalnih, sveprisutnih) problema.

Tijekom čitavog se štiva situacija sve više i više komplicira, ozračje postaje sve napetije te nas autor vješto vodi do raspleta tj. "pucanja šavova".

Zaista sam jedva čekala navečer leći u krevet i baciti se na čitanje!

--

Fun fact: vidjela sam da na koricama, između informacija da je "Svi grešnici krvare" uvrštena među Timesovih 100 najboljih knjiga godine i ostalih pohvala/nagrada, piše i da ju je Barack Obama jako pohvalio i da se našla na njegu popisu za knjigu godine (mislim 2023.). Nije mi to puno značilo, ali sad moram prizati da je ovu zaista dobro odabrao (barem što se mene tiče) pa ću ubuduće malo baciti oko na njegove preporuke!

Ove sam godine pročitala mnoge izvrsne knjige, ali mislim da mi je ovo najbolji triler pročitan u 2024.

I zaista vam ga od ❤️ preporučujem!






četvrtak, 30. svibnja 2024.

Rachel Hawkins, "Zaključana", Znanje, osvrt by Morana M.


...Zanimljivo kako se nekad u (pravom) trenutku umiješa neka viša sila ili, ne znam, NEŠTO... I/ili jednostavno dođe do sinkroniciteta...

...

Konkretno mislim na sljedeće: ovaj sam post namjeravala objaviti još poslijepodne i tada sam i slikala ovu sliku... Znači, usred (bijela) dana, na svom prozoru s višnjom u pozadini...Nisam baš ništa namještala po mobitelu, svjetla je bilo više nego dovoljno, ova krošnja na naslovnici lijepo mi se uklopila među (moje) grane i sve je bilo čisto ok za popratnu sliku uz preporuku knjige.

I onda gledam što sam slikala i ne vjerujem?! Izgleda kao da je slikano po mraku, ili barem u sumrak....Probala sam ponovno (još nekoliko puta) i bilo je totalno drugačije, tj. na svim slikama jasno k'o dan - da je dan!☺

...

ALI- kad sam obje slike imala pred sobom, shvatila sam da romanu "Zaključana" zapravo savršeno paše ovo prvo (neobjašnjivo) mračno ozračje jer je i sama knjiga tematski vrlo mračna i (polu)bolesna i to je očito netko (li nešto) shvatio prije mene pa otud valjda i prva slika, za koju sam se, kao što vidite, i odlučila.

U međuvremenu sam se pak bavila nečim drugim pa na kraju ovaj post i pišem po mraku, evo, iza ponoći. Sve se događalo spontano da bi se na kraju sve uskladilo - i slika, i mrak, i kasni sat - za pisanje o ovoj knjizi.

...

'Ajd sad (napokon) i o samoj knjizi; ukratko, ako vam se sviđa kultni roman Daphne du Maurier, "Rebecca" (ili izvrsna, istoimena, filmska adaptacija) velika je vjerojatnost da će vam se svidjeti i "Zaključana", Rachel Hawkins.

Tematski su vrlo slične, samo što se "Zaključana" odvija u suvremeno doba i, glavna razlika, ovdje nemamo 'pandan' gospođe Danvers koja je gotovo najupečatljiviji lik svevremenske "Rebecce".

...

U ovoj knjizi pratimo Jane, koja se nedavno doselila u Birmingham, (Alabama) i zarađuje kao šetačica pasa u otmjenom naselju raskošnih vila, Thornfieldu.

Ovdje upoznaje šarmantnog (odnedavno) udovca Eddijea Rochestera i ubrzo započinje njihova veza- kao i njezini problemi... Eddie je bio u braku s prekrasnom Beom, koja se utopila u brodskoj nesreći, a koja je bila izuzetno svestrana i uspješna i s čijom se "sveprisutnošću" Jane teško nosi, ali to je samo početak svih peripetija ovog romana... 

I koliko god zvučalo kao klišej, u "Zatočenoj" stvarno imamo neočekivanih obrata, po meni nekih i prilično sick ilitiga bolesnih, ali tako to nerijetko i jest i kod ovakvih knjiga. Upravo su zato i napete i zato ih volimo.

Namjerno sam naglasila Birmingham -Alabama - da ne pomislite da se radi o Birminghamu u Velikoj Britaniji jer se kroz radnju dobrim dijelom provlači onaj specifičan, američki, "južnjački" duh.

Štoviše, ovoga je puta apsolutno točno ono što piše na naslovnici romana "Južnjačka gotika susreće viktorijanski roman".

...

Mislim da vam je ovo što sam napisala (+ rečenica s naslovnice) dovoljno da shvatite što možete očekivati od priče i je li ovo nešto što bi vam se svidjelo.

Po meni je ovo jedan zanimljiv, pomalo zastrašujući roman, s odličnim viktorijanskim elementima čije sam stranice sve nestrpljivije okretala kako sam se bližila kraju.

Savršen za (kišno) poslijepodne ili (produženi) vikend ispod dekice.

Pa, k'o voli... ☺

Znanje

p.s.

...vezano za onaj prvi dio posta o mom slikanju, sinkronicitetu i svemu tome- da, znam da postoje konkretni razlozi za navedeno, ali, mi smo knjigoljupci, volimo maštanje, nije nam nužno da se baš uvijek sve logički, znanstveno objasni.... Neka nam ponekad malo tajanstvenosti.... ❤


 

subota, 8. travnja 2023.


 Eva Garcia Saenz De Urturi, "Trilogija bijelog grada", Fraktura, posted by Morana M.


"...Bila je to jedna od onih knjiga koje te obuzmu, nevidljiva ruka koja te od prvog ulomka ščepa za šiju i snažnim magnetizmom uvuče u svoj svijet, a ti ne možeš baš ništa učiniti da se othrvaš.

To nije bila knjiga, bila je to papirnata klopka, sačeliša od riječi... I nisi joj mogao umaći."

-Eva Garcia Saenz de Urturi, "Gospodari vremena"

...

Premda je ovaj citat preuzet iz trećeg, posljednjeg dijela (krimi) "Trilogije bijelog grada", zapravo ukratko opisuje osjećaj koji vas prožme pri čitanju svake knjige.


Svaka je knjiga slučaj za sebe (ipak ih je preporučljivo čitati po redu), a ono što ih povezuje, naravno, glavni su likovi - na čelu s inspektorom Unai Lopez de Ayali, zvanom, Kraken - i baskijski grad Vitorija čije ulice, spomenici, parkovi i zakutci tvore savršeno pozadinu ubojstvima, često povezanim s mitologijom Baskije i Kanatbrije.

Tek sam pri početku posljednjeg dijela, kad pročitam napisat ću vam nešto više o cijeloj trilogiji, ali već vam sad od srca preporučujem ove naslove. Izvrsne knjige!

Idealno štivo za ljubitelje putovanja, mitova i legendi i, naravno, kriminalističkog žanra!

Fraktura - najbolja literatura

(p.s. nešto baš i nije bilo u planu biti u kadru, al' ono... Mene se ne pita... ☺)

 


srijeda, 15. travnja 2020.

"Izbliza", Cara Hunter



Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Mislim da svima (li barem većini) poznata ona legendarna Tolstojeva (prva) rečenica 🔝"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način".


U ovom konkretnom slučaju (knjige "Izbliza", Care Hunter),a i okviru vremena u kojem živimo, ja bih to ukratko rekla da je svaka obitelj sje**** na svoj način (opet, ili barem većina; možda negdje i postoje one "happy family" -uključujući i labradora ;) - iz američkih filmova).


Ovaj mi je roman stajao na polici još od prošle godine (kao "ok, još jedna u nizu priča o nestalom djetetu 🙄), da bih najednom ovih dana, ničim izazvana, osjetila poriv da pročitam baš tu knjigu... Pojma nemam zašto,🤷‍♀ jer na policama imam knjiga koje me, sadržajem, puno više privlače. Možda sam razvila neke knjiško-nadnaravne moći 🤔pa osjetim koja me knjiga doziva "Mene čitaj, mene čitaj! Ja sam baš ono što će ti se svidjeti!" (ok, ovo su valjda posljedice #ostanidoma -više-ni-ne-znam-koji dan 🤦‍♀🤣 )



I tako je ja uzmem i čitam i sa svakom se stranicom sve više oduševljavam... Da, ovo definitvno JE "još jedna priča o nestalom djetetu", ali je stvarno super osmišljena i ispričana.👌 Sve do samog kraja koji je baš "šlag na torti" - potpuno neočekivan rasplet - a u zadnje vrijeme najviše cijenim knjige koje mi nisu predvidljive i koje me iznenade. Ova me bogme iznenadila. Jako.


Imamo obitelj Mason, mamu, tatu, sina i kći Daisy - Daisy nestane. I onda se, naravno, korak po korak počinju otkrivati tajne članova obitelji i ljudi koji ih okružuju.👨‍👩‍👧‍👦 Nije to ništa novo i još neviđeno, znam, ali Hunter je to tako dobro sve ispreplela, tako dobro opisala likove (da su ti neki toliko antipatični, druge pak iskreno žališ i sl.).

Ima jedan važan detalj u knjizi za koji ne znam koliko je realan, i za to bih rado pitala vas koji ste roditelji, ali, nažalost, ne smijem jer bih previše spojlala.🤫



No, bez obzira na moje možebitne (ne)moći,🙃 od mene velika preporuka za "Izbliza", C. Hunter, kad bude raspoloženi za ovako nešto i/ili ste ljubitelj žanra.

petak, 25. listopada 2019.

"Djeca slijepoga kovača", Miro Morović

Naklada Fragment; Osvrt by Morana Mazor
...
Sutra nam je, tj. već danas, zagrebačka promocija knjige "Djeca slijepoga kovača" by Miro Morović, pa u to ime (kratka) ljubavna priča o meni i toj knjizi... Kažem "ljubava" jer sam, upravo dok ovo pišem, shvatila da naša priča ima elemente onog najbanalnijeg ljubića; kad netko nekoga ne doživljava i sav je skeptičan pa mu, ajde nekako, na nagovor prijatelja, pokuša dati šansu i onda ...munje i gromovi & they lived happily ever after (da, ubacila sam engleski, ali ova mi je fraza jednostavno "jača" na engleskom).

No, krenimo od početka... Viđala sam tu i tamo knjigu "Djeca slijepoga kovača" kao što sam viđala i milijun drugih stvari po fejsu/netu... A onda me, ne znam jel' to bilo ove zime ili već proljeće, nazvao Ante Vojska Vojnović i rekao da je bio na cugi s Mirotom (isprike, ako nekom smeta kako mi to kažemo u Rijeci), autorom knjige i kako je to super triler i da je šteta da više ljudi za to ne zna i da bi oni to meni poslali pa da je spomenem u Knjigicama i tako to...
Moj je odgovor bio, onako, damski: "Ante, nemoj me j**** s knjigom od 500 strana zato jer je pisac baš simpa lik, iz Splita, a ti si iz Duća i vi ste si dobri i Dalmacijo mati itd."
:)
I on će na to, nešto u stilu, ma joooj, knjiga je stvarno odlična, pa ne bih ti sad tu neke spike prodavao ( u stvari je rekao "govoria bezveze" ili nešto slično), koliko sam ti puta rekao (reka) za neke knjige da su mi ovakve ili onakve (istina, rekao je) i dobro, rekoh, može...
E onda se nekako nakon toga počeka spominjati Naklada Fragment koja radi reizdanje "Djece slijepoga kovača"... I zaista, vrijeme je proletjelo, pojavila se Naklada Fragment i meni je knjiga stigla...
I to s posvetom autora koji je napisao "Morani, u nadi da će ti se svidjeti..." Ja i dalje skeptična odmah mislim, A joooj, i kako ću ja sad reći liku da/ako mi se ne sviđa, al' si mislim, ma on je tko zna koliko tih posveta napisao i neće se ni sjećati što je MENI napisao...

Pa se onda pojavio datum Zg promocije... Hmmmm... Gledam ja tu knjigu od cca. 500 str. i zaključim kao, jest da ima još skoro mjesec dana do promocije, al' knjiga je pozamašna pa, ako bude dosadna (čitaj: "jer će vjerojatno bit dosadna"- ja sam i dalje skeptična) bolje da ja malo krenem čitat pa da, do promocije, imam makar imam neku ideju o knjizi...
Tako sam je u neko gluho doba noći (kad većina ljudi već ustaje i ide na posao, a ja završim posao i idem spavati) uzela čitati i koliko god to sad zvučalo kao stereotip, *ebe mi se, prva me scena totalno oduševila.
SAd ću je spomenuti pa ide MINI SPOILER ALERT !- jer su to ono, doslovno, prve 2-3 stranice (ali, ' da ne čitate dalje, ako ne želite BAŠ NIŠTA znati unaprijed).

Dakle, rano jutro (nije pola šest, al' je oko sedam ;)), tmurno je i mračno, kiša pada  (šesti dan za redom), a jedna djevojka gleda kroz prozor... Razmišlja... Onda se ustaje, gleda u ogledalo, oblači dugačku,  crnu haljinu... S mobitela se čuje "White Rabbit", Jefferson Airplane (imamo čak, između opisa njezinih radnji, navedeno i nekoliko stihova pjesme).Ona širom otvara prozor...I baci se...(ako ne znate stvar, poslušajte si za potpun dojam,tj. "jačinu" ove scene koju sam ja ovdje samo brzinski opisala https://www.youtube.com/watch?v=hWWsfrfq69A )

Uglavnom, dok sam ti čitala, prvi put u životu dobila sam želju baviti se filmom jer mislim da bi ovo genijalno izgledalo na ekranu

I tako,da skratim, knjigu sam pročitala u par dana, i to sam jedva čekala trenutak da pozavršavam sve obaveze i uzmem je u ruke. Stvarno odličan triler, a trilere zaista puno čitam...I pravo osvježenje što dolazi od našeg pisca koji radnju nije smjestio u sebi poznato okruženje nego u fiktivan grad Shallow Lake City... E da, kad smo kod naziva grada (a i imena likova), čula sam negodovanja zašto se likovi ne zovu Mare i Kate nego Andrew, Sophia, Dylan i sl. razlog je vrlo jednostavan - radnji treba velik grad, jako velik, puno veći od naših velikih gradova... Da ne spojlam, kad/ako pročitate znat ćete o čemu pričam.

Uz stvarno dobru ideju tj. priču (zaplet, dinamiku, rasplet i sve one popratne elemente) meni je genijalan i "soundtrack". Često spominjem koliko volim kad se u (dobrim) knjigama spominje (dobra) muzika,a to je i ovdje slučaj. U stvari, ništa čudno, budući da je pisac i glazbenik. Ok, ukusi, kako u svemu, tako i u glazbi, su nam različiti. Pjesme koje prate radnju ovog romana, jako su po mom guštu, tako da je meni ovo bilo pravo literarno-glazbeno zadovoljstvo i zato je na slici koja prati post, osim naslovnice, i popis pjesama. Pa ko voli.... (ima i dodatni razlog za pročitati "Djecu slijepoga kovača").

A ja se veselim sutrašnjoj (ok, današnjoj) promociji.
I ova priča nije ispala kratka koliko je bilo planirano, al' eto.... Ponijelo me!

četvrtak, 6. rujna 2018.

"Preživjele", Riley Sager

Fokus na hit; osvrt by Morana M.
...


Već sam puno puta ponavljala kako se čini da ćemo 2018. pamtiti kao godinu odličnih trilera- a onda sam pročitala „Preživjele“, R. Sagera! Vau!
Dakle, što se mene tiče, više nema sumnje, 2018. godina je izvrsnih trilera na popisu kojih će se, na samom vrhu, zasigurno naći upravo ovaj roman. A ja sam zaista ljubitelj ovog žanra i čitam puno trilera.
Razloga za moje oduševljenje Sagerovim uratkom ima više; krenimo redom tj. od samog početka ilitiga naslovnice. Naslovnica na kojoj je brutalna krvava šuma me je, moram priznati, u početku zavarala; pogledavši je, pomislila sam „Ok, još jedna u nizu priča o nekoj ekipi koja veselo krene u šumu da bi ih tamo, sve osim jedne, sredio sajko kiler ... Toga sam se već načitala i nagledala..“.
Oh, kako sam samo bila u krivu. I kako mi je sad samo drago da jesam.
Riley Sager ne da nije ponovio taj klišejizirani zaplet nego ga je iskoristio na potpuno nov i originalan način. I puno više od toga. A danas biti originalan u ovom „krvavom“ žanru nije nimalo jednostavno.
Da, u knjizi imamo masakr u šumi (a la ovaj gore spomenut), ali imamo i još dva masakra koja su se dogodila na nekim drugim mjestima, a imamo i ono što ih povezuje- djevojke koje su ih preživjele. Svaka je iz „svog“ masakra izašla živa... To što su izašle žive ne znači da nisu bile žrtve...naravno da jesu, svaka na svoj način pokušavale su ponovno uhvatiti uzde svojih života u ruke, a tome nimalo nisu pripomogli novinari koji su ih prozvali „Posljednjim djevojkama“.
No, „prava“ radnja ovog romana započinje deset godina nakon spomenutih pokolja, a u njoj nam je glavni lik Quincy, jedna od Posljednjih djevojaka, ona koja je preživjela masakr u šumi čijih se detalja gotovo uopće ne sjeća. Quincy sada vodi, naizgled, sretan život; s dečkom Jeffom  živi u luksuznom dijelu New Yorka i vodi slastičarski blog. Svoje bolno iskustvo ostavila je daleko u prošlosti te ga uopće ne želi spominjati.
Situacija se drastično mijenja kada Quincy doznaje za samoubojstvo Lise, također jedne od Posljednjih djevojka da bi joj se ubrzo potom na vratima pojavila i treća Posljednja djevojka –Samantha. E tada započinje prava luda vožnja ovom knjigom; kako za Quncy, tako i za čitatelje.
Iskusni čitatelji trilera (u kojem volim i sebe ubrojiti) znaju vrlo brzo tijekom čitanja otkriti ili makar pretpostaviti završetak ( u stilu naslutiti tko je ubojica ili (barem) glavni negativac i sl). Kod ovog romana je to jako, jako teško... I onda kada pomislite da ste nešto naslutili, radnja vas samo odbaci u drugom smjeru... Slikovito bih to opisala kao vožnju čamcem na uzburkanom moru kad vas valovi samo bacaju s jedne strane na drugu, a vi ne možete ništa nego se čuditi, shvaćajući da zapravo pojma nemate kako i kada će se to završiti.
No, kada završi (knjiga, ne vožnja čamcem ;) ) ostanete ugodno ispunjenim čitalačkim zadovoljstvom. Ipak, kada već spominjem završetak, ima jedan mali dio na samom kraju, nakon što se sve već „rasplete“ i dobijemo odgovore na sva pitanja, gotovo kao epilog, koji je po meni suvišan.. Mislim da je moglo i bez toga, ali, naravno, nekome će možda upravo taj dio biti „šlag na kraju“.
                Kako god bilo (sa šlagom ili bez) „Preživjele“ R. Sagera izvrstan je triler koji će vas zasigurno dobro zabaviti tijekom kišnih, jesenskih noći koje su pred nama.
                 
               

petak, 27. travnja 2018.

"On kaže Ona kaže" vs. "Ne vjeru svojim očima"



"On kaže Ona kaže" vs. "Ne vjeru svojim očima" (usporedba)
..
Ove dvije knjige, osim što su trileri, i to noviji  (izdani u ovoj godini) i što im je objema mjesto radnje Engleska (London) imaju još jednu značajniju poveznicu, a to bi bio-  specifičan završetak tj.preokret na kraju.
Naravno, kod mnogih knjiga ovog žanra nailazimo na, više ili manje, važne preokrete i/ili završetke koji nas iznenađuju, tako da nije ovo sad neka opaka novina.. Ali, završeci ovih knjiga baš su mi nekako pogodni za usporedbu.
Ono na što točno mislim je sljedeće:
"Ne vjeruj svojim očima", S. Pinborough nema uzalud čak i hashtag #wtfthatending (mislim, koja još knjiga ima svoj vlastiti hashtag!?). Očito je dakle da su izdavači već u startu stavili naglasak na taj kraj koji zaista JE- wtf?! Ali, po meni više u stilu "Ma daj me nemoj *ebat da knjiga OVAKO završava??!!".
Što bi reć, mene je taj kraj poprilično razočarao.. Kao što sam već više puta pisala, ta mi je knjiga bila (puno) bolja tijekom čitanja...dapače, zanimljiva je i "vuče" čitaoca... Al' onda dođe to "otkriće" na kraju i ostaneš onako... kao što sam gore napisala. To je, naravno, moj dojam jer mnogi su mi rekli da im je kraj super baš takav kakav je. No, bez obzira da li vas je kraj knjige "Ne vjeruj svojim očima" pozitivno ili negativno iznenadio ono što mu se apsolutno mora priznati je upravo to- da iznenadi i da je zaista neočekivan! (Y)
A sad dolazimo do mog favorita, romana "On kaže/Ona kaže", E. Kelly koji ima izvrsnu priču, odlične likove i genijalan preokret ilitiga završetak. Fora je u tome što dok čitaš knjigu i ideš prema kraju, cijelo vrijeme znaš da će se na kraju otkriti što tko kaže i tko tu koga laže (opa, čak se i rimuje ;) ), ali time nas autorica, na neki način navodi na krivi trag jer ono što se otkriva je nešto što mislim da čak i iskusni čitaoci ovog žanra nisu mogli predvidjeti. Dakle i tu imamo totalno neočekivan završetak, ali ovaj je, za razliku od "razočaravajućeg" u prije spomenutoj knjizi, apsolutno prihvatljiv, realan i životan. Super! A upravo sam se takvom kraju nadala u romanu "Ne vjeruj svojim očima" i zato su mi ove dvije knjige ovako "legle" za usporedbu.
I još jedan detalj koji mi se jako sviđa kod knjige "On kaže/Ona kaže" je vizualno uređenje iste. Uz odlično naslovnicu, svako poglavlje započinje ilustracijom određene faze pomrčine sunca (što je, naravno, i vezano za priču), ali te faze na početku poglavlja ujedno prate i tijek radnje🌘 (od uvoda prema kulminaciji) što je super fora i što, na neki način, izdvaja ovu knjigu i čini je posebnijom, daje nam nešto "opipljivo" po čemu je možemo pamtiti. Sve u svemu odlična knjiga.

ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

"Psi iz Rige", Henning Mankell

"Psi iz Rige", H. Mankell, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Moja ljubav prema Mankellu traje jako, jako dugo... U stvari, kad malo razmislim, traje puno duže od nekih mojih najdužih ljubavi u RL, al' ok..to bi bila neka druga priča.
Mankella, shvatili ste, čitam već godinama. Iako vjerujem da su mnogi (pravi) knjigoljupci već odavno upoznati s njegovim likom i opusom, uvijek se pojavi netko tko još ne zna za njega, a imamo i puno mladih čitatelja koji se, možda, još nisu stigli upoznati s ovim kultnim autorom, a bio bi red. J  Jer svaki ljubitelj krimića ne bi trebao čitati suvremene pisce ovog žanra bez da je krenuo od Agathe Christie, Sir Arthur Conan Doylea, Georgesa Simenona pa (da skratim) preko Mankella ( i dr.) došao do Stiega Larssona, Nesba i ostalih današnjih (skandinavskih) zvijezdi književnog neba.
I kad smo već kod Skandinavaca, da, upravo je Mankell bio taj koji je „utro put“ svima njima i uvelike pomogao tome da se, kako ja volim reći, uz ABBU, Volvo i Ericsson uz Švedsku danas vežu i odlična književna (krimi) ostvarenja. Njegova su djela harala svjetkim ljestvicama uspješnica puno prije nego što je Larsson iznjedrio svoj (odličan) Millennium ili Nesbo osmislio Harry Holea; sigurna sam da su ga oboje čitali i učili od njega...kao, naravno, i mnogi drugi.
                Kao što mnogi autori krimi serijala svoje romane povezuju glavnim likom, tako i Mankell ima „svog“ istražitelja Kurta Wallandera. Ima i romana bez Wallandera, ali ovdje se bavimo serijalom tj. romanom „Psi iz Rige“. Budući da knjige ovog serijala kod nas izlaze već duži niz godina i to ne po redu, čitala sam ih kako mi je koja „došla u ruke“ i to nije baš nikakav problem. U svakom je djelu opisan po jedan Wallanderov slučaj, a, ukoliko je nešto iz prijašnjih romana važno za radnju tekućeg, to se uredno spominje u knjizi. Ono što romane „veže“ jedino je Wallnder tj. uglavnom njegov privatni život, ali kako je on sav posvećen poslu i nema nešto naročito buran život , to uopće nije teško pohvatati. Uostalom, niti ne morate pročitati sve knjige, dovoljna je i samo jedna da steknete sliku o pisanju Henniga Mankella ( i njegovom inspektoru Wallanderu).
                Zadnji roman objavljen kod nas upravo je „Psi iz Rige“, inače drugi slučaj inspektora Wallandera. Pročitala sam je noćas u neke sitnije sate, već je i svitalo, ali jednostavno sam je morala završiti... Znate već kako to ide.
                U ovom je djelu Mankell pred Wallandera, a i pred sebe stavio posebno težak zadatak; dok se većina njegovih djela odvija u (ruralnoj) Švedskoj , ovdje se Wallander nađe upleten u posebno težak slučaj koji ga odvodi u Latviju, točnije u Rigu. Sve počinje kada do švedske obale dopluta gumenjak (proizveden u Jugoslaviji!) u kojem su dva mrtva Latvijca. Latvija je zemlja potpuno drugačija od Švedske u kojoj se još osjećaju posljedice života u okrilju „Majke Rusije“; iako, službeno nezavisna, u zemlji se još uvijek inzenzivno vodi (tihi) rat između pristaša starog sustava (čijem povratku teže) i Latvijaca koji žele stvarnu nezavisnost i napredak svoje domovine. Wallanderu, koji u Rigi nikoga ne poznaje, ne zna jezik, isprva je teško vjerovati da se stvari ovdje odvijaju onako kako je on, do sad, samo gledao na filmovima; ljudi su nepovjerljivi, jedna kriva riječ može te koštati života, na sve su strane prislušni uređaji i ljudi koji ga prate ... No, malo po malo, inspektor počinje shvaćati do kojih visina seže slučaj u koji je upleten te se, služeći se, kao i obično, najviše svojim razmišljanjem i intuicijom, korak po korak počinje kretati kroz kaljuže latvijskog kriminala („I dalje je pokušavo pronaći dokaze za međusobnu povezanost političkog vodstva zemlje, policije i različitih zločinačkih organizacija“; btw, misli da bi se ovakvi „dokazi“ mogli naći i u mnogim drugim zemljama, a ne samo u Latviji...Ali, ovo je ipak pisano iz perspektive Šveđanina, a kod njih je, pretpostavljam sve to ipak manje povezano nego, jel..negdje drugdje..).
                I dok se Wallander tako „batrga“ u Rigi i pokušava čim prije vratiti kući, dogodi se to da se zaljubi u udovicu latvijskog kolege, Baibu Liepu. E tek sad mu nije lako dignuti ruke od svega kad mu poziv za pomoć uputi žena na koju je „slab“. Pa se nedugo nakon povratka u Švedsku ponovno uputi u Rigu i to na prilično (njemu) lud način, ali (izbjeglim) Latvijcima apsolutno normalan i nužan („Wallander je bio vrlo blizu toga da prekine cijeli taj pothvat koji mu je ionako djelovao kao pobjeda sulude mašte nad vlastitim razumom.“).
 Ali tako je to kada se njegovom urođenom osjećaju za pravdu i odanost kolegi pridruži i nov osjećaj jake sklonosti prema lijepoj Baibi.
                Po tom upletanju (politike) druge zemlje, a i po Wallanderovoj zaljubljenosti ovaj se roman možda malo i razlikuje od ostalih iz serijala...Iako je svaki na svoj način odličan.. Zavisi od ukusa čitatelja koji će mu se više, a koji manje svidjeti.
                Kod nas su do sada (iz Wallnder-serijala), u izdanju Mozaik knjige, objavljeni romani:
„Ubojica bez lica“ (prvi slučaj Kurta Wallandera), 2015.
„Psi iz Rige“, (drugi slučaj K.W.), 2018.
„Na pogrešnom tragu“ (peti slučaj K.W.), 2003. (1.izdanje), 2017. (2. izdanje)
„Ubojstvo na Ivanjsku noć“ (sedmi slučaj K.W.), 2004. (1.izdanje), 2017. (2. izdanje)
+
„Talijanske cipele“ (Fredrik Wellin, prva knjiga), 2012.
J
Mi koji volimo i čitamo Mankella nadamo se da će ih biti još, a vi koji ga još niste čitali, evo, imate dosta „početnog“ materijala.

subota, 6. siječnja 2018.

"Kemičarka", Stephenie Meyer

"Kemičarka", S. Meyer; Lumen; osvrt by Morana M.
...

Stephenie Meyer svijet je osvojila tetralogijom „Sumrak“. Tome je, naravno, pridonijela i ekanizacija knjiga iz serijala- postale su mega popularni filmovi- pa je tako ovo djelo, zajedno uz vrhove listi najprodavanijih knjiga, poharalo i kino blagajne. Likovi iz romana (kao i glumci koji su ih utjelovili) postali su opće poznati, a „Sumrak“ je, mislim da mogu slobodno ustvrditi, postao svjetski popularan brand.
Ove su knjige svojoj autorici osigurale zvjezdani status do te mjere da se čak slavi „Dan Stephenie Meyer“ i to 13. rujna, na dan kada je „rođena“ Bella Swan, glavni ženski lik popularne „Sumrak sage“.
Već nam je tim svojim prvim uratkom Meyer  pokazala svoju sklonost raznim žanrovima; u tetralogiji „Sumrak“ čvrsto su isprepleteni young adult, fantasy i ljubavni žanr. Bilo bi vrlo teško odrediti koji je dominantan, iako sama autorica kaže da ona u svojim romanima vidi „romantiku više od bilo čega drugoga“.
A to da je, u svom radu, vrlo sklona romantičnoj tematici (kao i miješanju žanrova) očito je i u njezinom prvom romanu za odrasle -„U sebi“. Ovdje si je pak, zadala prilično težak zadatak i napisala pravu ljubavnu priču, uz kombiniranje sf-a i distopije, tako što je ljubavni troku smjestila u (samo) dva tijela. I ovaj je roman doživo svoju filmsku adaptaciju. Moram priznati da je meni upravo ovim svojim djelom skrenula pažnju na sebe kao na autoricu od koje možemo očekivati puno više od „patnji mladih vampira i vukodlaka“. ;)
I tako sam (napokon) došla do glavne teme ovog osvrta- knjige „Kemičarka“ koja je potvrdila moje mišljenje o pozamašnom literarnom talentu Stephenie Meyer.
„Kemičarka“ je pravi, akcijom nabijeni triler u stilu Jasona Bourna (koji je, negdje sam pročitala, jedan od onih kojima je posvećena knjiga). A i nije uopće čudno da ju je upravo Bourne inspirirao jer on i naslovna junakinja ovog djela-(kemičarka) Alex imaju dosta zajedničkih odlika, kao što su snalažljivost, inventivnost, način razmišljanja, osjećaj za pravdu, lojalnost i sl.
Ipak, i u ovom dinamičnom trileru, Meyer je pronašla mjesta za lijepu ljubavnu priču koja se razvija u, zaista, nemogućim uvjetima dok njezinim glavni protagonistima život visi o niti. Upravo to ovu love story čini posebnom (iako, moglo bi se reći da je svaka ljubavna priča posebna na svoj načina), a nama ovu, akcijom nabijenu i , djelomično okrutnu knjigu, zanimljivijom i čitljivijom.
Radnja ne može biti drugačija nego brza i dinamična zato jer je takav i život naše Kemičarke-Alex, opisan u knjizi. Alex je žena koja je, do nedavno, radila za najtajniju od tajnih vladinih organizacija; tako tajnu da čak nema niti imena. A radila je vrlo specifičan posao; svoje vrsno poznavanje kemije koristila je u svrhu unaprijeđivanja načina ispitivanja (sumnjivih) osoba. Nema više male prostorije, drvenog stola, ispitivača obavijenog dimom cigarete i svjetla uperenog u lice ispitanika, ta su vremena prošla- sada je tu sterilna, bijela sala s krevetom za koji je ispitanik zavezan, polica s različitim bočicama i iglama i, u bijelu kutu obučena- kemičarka.
Ne želite se naći u toj prostoriji, na tom stolu, sami s njom. Niti jedan njezin potez nije nasilan niti grub, a opet, sa svakim njezinim potezom vaše je tijelo u sve većoj agoniji, vaši su krikovi sve glasniji, a njezini su poslodavci sve bliže otkrivanju onih istina zbog kojih ste i podvrgnuti toj torturi.
Naravno, tijekom svoga „posla“ Kemičarka je čula mnoge strogo povjerljivih informacije te se odjednom našla na meti onih za koje je do jučer radila  i koji su zaključili da je postala „suvišna“, a da ona niti sama ne zna točno zbog čega. Tada se njezin život mijenja iz temelja i svodi isključivo na bijeg i preživljavanje. Zahvaljujući svom stalnom oprezu i vještinama za održavanje na životu koje je dovela do savršenstva, već je nekoliko puta uspjela izbjeći smrt iako je „cijena“ koju za to plaća ogromna.
Ona gotovo da i nema života, osim u njegovom osnovnom značenju- živi, diše, nije mrtva
Paranoja ili manija proganjanja, po svojoj je definiciji, neizlječiva duševna bolest; osoba koja pati od ove bolesti proživljava strah i tjeskobu uzrokovane fiktivnom idejom da je žrtva neke zavjere i samim time „na meti“ tajnih organizacija. No, u slučaju Alex, baš ništa nije fiktivno; to stanje koje se kod „normalnih“ ljudi liječi, ona svaki dan proživljava do u tančine, paranoja je njezina svakodnevica.
„Kemičarka“ se naučila nositi s takvim način života, sama, bez ikakvih rodbinskih i/ili prijateljskih veza, živi život u kojem je svaki korak pomno isplaniran. Ona ima svoju „rutinu za preživljavanje“ u kojoj baš ništa nije- jer ne smije biti- prepušteno slučaju.
Ipak, ta se njezina (mučna) svakodnevica mijenja u trenutku kada dobije mail od svog bivšeg šefa u kojoj joj ovaj nudi „primirje“, dakle, mogućnost normalnog života, ali (naravno da postoji „ALI“), ako obavi još jedan, posljednji, posao.
Odluka koju tada donosi odigrati će ključnu ulogu u radnji romana, a posljedice iste osjetiti će se na svim aspektima njezinog života koji, preko noći, postaje potpuno drugačiji.
U svoj će samački svijet Alex morati pustiti još neke ljude, a uz njih i veću količnu- pasa. Uz prisutnost čovjeka koji joj se sve više sviđa (iako ne zna da li mu može vjerovati jer stare navike ne umiru tako lako) i okružena čoporom četveronožaca Alex je sve teže zadržati kontrolu nas svojim životom, a to je sada važnije nego ikada budući da više nije samo njezin život u opasnosti.
                Uz svu ovu akciju, dinamične scene preživljavanja, opise zavjera i tajnih agencija, u romanu imamo i puno toplih trenutaka kao što su opisi zaljubljivanja (onih prvih nesigurnosti,  pogleda i dodira) ili djelovi u kojima čitamo o čvrstim sponama koje vežu ljude i njihove ljubimce. Roman je također protkan i humorom, duhovitim razgovorima zbog kojih i mi, kao i naši glavnu junaci, na trenutke zaboravimo na opasnost koja je cijelo vrijeme prisutna.
                Uz sve to zajedno, moramo priznati Stephenie Meyer da je napisala odličan (akcijski) triler! I to s rijetko viđenom glavnom junakinjom- kemičarkom koja svoju „kemiju“ korsiti u vrlo specifične svrhe. Ako i imamo kakvih zamjerki, mislim da joj možemo „oprostiti“ jer ovako dobro baratanje raznim žanrovima (koje nam je pokazala kroz, do sad napisane, romane) vjerojatno ne bi bio lagan posao niti nekim književnicima s puno dužom karijerom od njezine.
                I još vam samo, na kraju, moram napomenuti da, ako se ikada (ne daj Bože ;) ) nađete u situaciji da vas netko proganja, da se morate skrivati i bježati, biti stalno na oprezu;  ova vam knjiga može biti odličan priručnik „za preživljavanje“. Ako i niste vični kemiji, nema veze (danas se i tako sve može nabaviti preko interneta); naime, ovaj roman sadržava neke odlične, detaljne opise načina na koje se možete osigurati i možda si čak- spasiti život.
                Naravno, dobro provjerite da li su te prijetnje u vašem životu zaista prisutne, da ne ispadne da ste samo- paranoični! ;)

                 

utorak, 28. studenoga 2017.

"Vidim te", Clare Mackintosh

"Vidim te", Clare Mackintosh; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
..
„Vidim te“, Clare Mackintosh je meni odlično djelo.. Namjerno pišem „djelo“, a ne „psihološki triler“ što ono  u stvari, po žanrovskoj klasifikaciji i jest. Pišem „djelo“ zbog ideje romana, a možda i poruke jer znamo (još iz školskih dana) da je djelo tim bolje što je veća poruka koju nam šalje.
U ovom se slučaju možda više može reći „upozorenje“ nego „poruka“, al' dobro, glavno je da mi na kraju čitanja shvatimo ono na što nas autorica upozorava (ili nam poručuje).
                A radi se o sljedećem, htjeli mi to priznati ili ne, danas nam se veliki dio života, ako ne i najveći, odvija upravo online. Online se informiramo o situaciji u svijetu, o vremenskim prilikama, kupujemo sve od igle do lokomotive, družimo se i pronalazimo partnere, zabavljamo se igrama/filmovima/pornjavom (zavisi, naravno, što nas zabavlja ;) ), online obavljamo poslove, „visimo“ na društvenim mrežama, slušamo muziku,  a i ovaj će osvrt upravo tim putem doći do vas, nećemo se naći na kavi na kojoj ću vam ja pričati o ovoj knjizi i na koji je način ona doprla do mene. Ne, to će se dogoditi- online.
                I to je super! Jer i da želim ne bih se mogla naći na kavi sa svima vama koji ovo čitate iz čisto praktičnog razloga- zemljopisa. Jer online radnjama „izbrisali“ smo i zemljopisne širine i dužine koje nas razdvajaju; informacije odlaze na sve strane, ljudi istih interesa se pronalaze ma gdje živjeli, a to su samo neki od pozitivnih stvari ovog online svijeta u kojem živimo, ili još bolje, kojeg živimo.
                ALI, naravno da uvijek postoji ALI, tu su i (velike) mane takvog načina života, a upravo je  jednu od tih Clare Mackintosh uzela kao okosnicu svog romana. Zastrašujuće je, zapravo, što mi svakim danom sve manje možemo utjecati na to želimo li biti dio tog virtualnog svijeta 21.st. Naravno, mi možemo odlučiti da li želimo imati npr. profil na fejsu/instagramu/twitteru i što ćemo tamo objavljivati. MI možemo, ali na to  što objavljuju ljudi koji poznajemo; da li će se naša slika, ime ili mjesto na kojem se trenutno nalazimo s nekim osvanuti na nekoj društevnoj mreži i time postati javno obznanjeno, također baš i nije pod našom kontrolom. Meni se često dogodili da se nađem s nekim, pijuckamo, pričamo i tek kasnije skužim da je netko to već stavio online.
                A onda su tu i „big brother“ kamere koje nas snimaju na sve strane; u dućanima, kod bankomata, po ulicama i sl. na koje, pak, UOPĆE ne možemo utjecati. Pojma nemamo u kojim nas sve trenucima snimaju, a još manje znamo tko sve to gleda. Tako da, uz možda nešto bolje poznavanje informatike, uopće nije teško napraviti ono što je napravio negativac romana „Vidim te“.
Pomoću kamera postavljenih duž ruta londonskog javnog prijevoza detaljno je zabilježio  svakodnevno kretanje (na posao i s posla) velikog broja žena i to prodaje zainteresiranim stranam preko web stranice. U novinskom oglasu je, naime, samo slika žena i šifra za pristupanje stranici na kojoj je velik izbor što žena, što mogućnosti plaćanja; što je veća tarifa to je veći broj žena čije se svakodnevne rute mogu preuzeti. Stranicu vodi vrlo profesionalno; prati posjećenost, ažurira je dodavanjem novih profila (tj. žena), prati koje dobne skupine i/ili tipovi žena su najtraženiji, sa stranice skida one za koje nema interesa i sl.
A kada je ubijena prva žena čiji je profil preuzet s njegove stranice, shvaća da mu se otvara mogućnost „specijaliziranog tržišta“, a time i veće zarade; sve skupa popraćeno osobnom satisfakcijom („Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije zamišljao kakav bi osjećaj bio da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga? Tko od nas ne bi prihvatio takvu priliku? Priliku da nekoga ubije.“).
                Priča naše glavne junakinje, Zoe Walker, a i radnja romana započinje u trenutku kada Zoe ugleda svoju sliku u oglasniku. Tome, u početku, ne pridaje previše važnosti, ali kada sazna da je ubijena žena čija je slika također izašla u novinskom oglasu, počinje se time više baviti shvativiši da je teško da se radi o slučajnosti. Otkrivanjem web stranice ostaje u šoku; njezina svakodnevica postaje noćna mora u kojoj više nije sigurna da li su ljudi koji stoje pokraj nje dok čekaju vlak u podzemnoj željeznici tamo slučajno ili su „klijenti“ upoznati s njezinim kretanjem i time, mogući, ubojice.
                Upravo je to psihološko stanje u kojem se Zoe nalazi ono što najviše pratimo u romanu; njezin život, strah i nesigurnost. Ubojstva i razbojstva koja se istovremeno događaju spominju se,  ali ne na način koji najčešće susrećemo u romanima ovog žanra; na način da „krv štrca na sve strane“ već utoliko da se i nama približi opasnost u kojoj su se ove žene našle te da vidimo na koje se sve načine može iskoristiti poznavanje nečije rutine; točnog sata u kojem se određena žena (osoba) nalazi na određenom mjestu- svi su/smo tako lako dostupni!
                Uz Zoe u romanu pratimo i mladu policajku Kelly Swift koja istražuje slučaj, ali povremeno nam se javlja i sam „mastermind“ čija su (bolesna) razmišljanja napisana kurzivom što daje dodatnu spooky notu cijeloj priči.
                Ovo je pravi suvremeni psihološki triler aktulane teme koji nas, zaista, navede na razmišljanje o stvarima na koje, vjerojatno, baš i nismo obraćali pažnju. Većini rutina pruža sigurnost (u ovom slučaju mislim, naravno, na svakodnevno putovanje na posao i s posla, sigurno nećemo svaki dan razmišljati o novim načinima kako tamo stići nego si, u startu, odaberemo onaj najkraći put); znamo kojim tramvajem/autobusom idemo na posao (ako ne idemo autom), na kojem ćemo kiosku usput kupiti novine, do koje ćemo pekare skoknuti tijekom pauze za ručak... a mi smo knjigoljupci posebno u „svom filmu“ (tj. u svojoj knjizi ;) ) pa ulaskom u tramvaj/bus ne razmišljamo o tome da li nas (i zašto) netko gleda već otvorimo knjigu i odmah se prabacujemo u neki potpuno drugi svijet i drugo mjesto.
                E nakon čitanja ove knjige vam to možda i neće više biti baš tako, vjerujem da će mnogi malo pažljivije pogledati oko sebe.. Što i nije loše, nikad ne znaš gdje vrebaju bolesni umovi...
                No, kao što sam već rekla pri početku osvrta, s obzirom na ove negativnosti (tehnološki naprednog) vremena u kojemu živimo, ne možemo učiniti baš puno toga... Jedino što možemo (dok biramo odjeću u shopping centru, pregledavamo nove naslove u knjižari ili uživamo u ispijanju kavice u centru...) je uputiti osmijeh (ili nešto drugo ;) ) „big brotheru“ jer znamo da – „big brother“ vidi sve!  



                  

petak, 27. listopada 2017.

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter, Znanje ; osvrt by Morana M.
...
Knjiga je GENIJALNA! Najradije bih sad ovu rečenicu ispisala do kraja stranice i to bi bilo to što se tiče mog dojma, ALI kako je ovo ipak jedan (ozbiljan) osvrt, ne može to proći samo tako..
Moram to potkrijepiti detaljima jer bih zaista željela da ne propustite ovaj odličan triler, pogotovo ako ste ljubitelj žanra.
To da je Karin Slaughter odlična u onome što radi (tj. piše) znali smo i prije; ja sam, do sad čitala samo nekoliko njezinih romana iz serijala o Willu Trentu, ali mislim da me se niti jedan nije OVAKO dojmio.
Prvo moram naglasiti da je roman „Zgodne djevojke“ samostalna knjiga što je i bio jedan od razloga da sam je odmah počela čitati (one iz serijala pokušavam čitati po redu) i pročitala sam je u, za mene, rekordnom vremenu od svega par dana (tj. noći).
               Znate da ne volim prepričavati radnju (to, više-manje, imate i na koricama), al' moram je barem djelomično navesti kako bih vam čim bolje prikazala o kakvom se odličnom djelu radi.
               Bila jednom sretna obitelj Carroll: mama, tata i tri kćeri- Julia, Lydia i Clair. Tada su živjeli kao i sve druge sretne obitelji, uz puno ljubavi i smijeha… A kako je veliki Tolstoj davnoj rekao u (kultnoj) prvoj rečenici Ane Karenjine „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ i priča obitelj Carroll o kojoj čitamo u knjizi započinje u trenutku kad ih stigne nesreća- nestanak devetnaestogodišnje Julije, najstarije sestre.
               Obitelj se polako, ali sigurno počinje raspadati; neki žele znati što se točno dogodilo s Julijom, neki misle da je bolje da nikada ne saznaju. Ta se teza- da li je bolje znati ili ne proteže kroz cijelu knjigu pa ne možete da se i sami ne zapitate što biste vi željeli kad bi se tako nešto dogodilo nekoj vama bliskoj osobi. Da li je bolje pustiti mašti na volju i zamišljati, možda i gore scenarije nego što jesu ili saznati istinu koja bi čak mogla biti i gora od vaših najgorih scenarija? No, mislim da je to vrlo individualno i da zavisi od osobe do osobe.. Kako god bilo, najbolje je nikada se naći u situaciji u kojoj bismo morali razmišljati na taj način.
               Ubrzo nakon tragedije, roditelji se rastaju, otac Sam se potpuno posvetio potrazi za Julijom ili barem istinom o tome što se dogodilo, majka se ponovno udala, Lydia je ogrezla u drogu, a Claire se udala samo kako bi se maknula od razorene obitelji.
               No, događaji koje pratimo u knjizi odvijaju se sada, dvadesetak godina kasnije. Svi oni imaju kakve- takve živote osim oca koji  je u međuvremenu umro, sam i potpuno posvećen potrazi za istinom. Majka je u drugom braku, Lydia se riješila ovisnosti;  ima kćerku i partnera, ali nikakav kontakt s majkom i sestrom, a najmlađa Claire, sklona izljevima bijesa,  je u braku s  bogatim control- freakom koji je obožava i kojemu se potpuno  prepustila te živi u luksuzu „pod staklenim zvonom“.
               Njihova se svakodnevica mijenja iz temelja kada muž od Claire iznenada umire, a ona se nađe sama i potpuno nesposobna za život kojim je upravljao netom preminuli suprug. Ili ona samo misli da je tako jer ćemo Claire, u događajima koji će uslijediti vidjeti u potpuno drugom svjetlu.
               Radnju pratimo iz tri perspektive: one od Claire, one od Lydie i od oca, putem njegovih dnevničkih zapisa. Slaughter je ovo odlično izvela; knjiga cijelo vrijeme drži pažnju, dakle, u pravom je smislu „suspense thriller“; puno je obrata tijekom priče, dijalozi su realni, a svi su likovi, u nekom momentu, sumnjivi. Baš kao i Claire i Lydia, niti mi ne znamo kome vjerovati, a to nas onda dovodi do toga da grozničavo čitamo dalje ne bi li čim prije saznali istinu.
               Kad smo već kod istine, moram napomenuti da u knjizi ima puno brutalnih, slikovito opisanih prizora; tu se detaljni opisi nasilja, mučenja, silovanja.. zaista nije ništa prepušteno mašti. Kod rijetkih sam autora trilera do sada nalazila na ovako, do u tančine, opisane surovosti koje jedno ljudsko biće može učiniti drugome.
               Kao protuteža surovosti u romanu, tu je ljubav koja veže članove obitelji bez obzira na dvadeset godina razdvojenosti; ljubav između roditelja i sestara pojavljuje se u svoj svojoj snazi onda kada je najgore; u stvari nikada i nije nestala…samo se negdje povukla pod težinom nesreće koja ih je svih zadesila. I opet je tu autorica pokazala svoje umijeće; uz silno zlo koje postoji na svijetu, tu je i silna ljubav.

Ovaj me roman podsjetio na to  kako nam  je Karin Slaughter na svom gostovanju u Zagrebu, 2015. (jedna od mojih omiljenih promocija) spomenula kako je često pitaju da li joj je Slaughter (eng. pokolj, klanje)  pseudonim, s obzirom na žanr kojemu se posvetila- nije, to joj je pravo prezime, a bome, ovim je svojim uratkom i te kako dokazala da ništa nije slučajno. J

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork, Znanje; osvrt by Morana M.
...
Samul Bjork, pravim imenom Frode Sander Øien novo je ime  na (podužoj) listi  uspješnih skandinavskih pisaca trilera. Norveški je pisac, dramatičar i kantautor. Vidim da je pisao „eksperimentalne knjige“ (što god to točno značilo 😏) koje su kritičari hvalili, ali su se „prodavale po pet primjeraka“. Dakle, čini se da mu taj „eksperiment“ baš i nije uspio pa je naš Frode postao Samuel Bjork i napisao svoj prvi triler: „Putujem sama“, što bi se reklo, dalje je povijest.. Uspjeh nije izostao, uslijedile su nominacije za nagrade, pa drugi triler „Sova“, tu su sad već i nagrade, knjige su mu prevedene na razne jezike, čitaju se po cijelom svijetu, a njegovo se ime tj. pseudonim stavlja uz bok (skandinavskih) majstora zanata poput Larssona i Nesboa.
               Pa se pitam, je li danas švedskim, norveškim, danskim piscima trilera možda lakše nego piscima trilera iz npr. zemalja Beneluxa? Budući da su im Mankell, Adler-Olsen, Kepleri, E. A. Sund ,već spomenuti Larsson i Nesbo i dr. „utrli put“ pa kao da već, na neki način, imaju referencu, „ulaz“ samim time što su Skandinavci.. No, s druge strane pak, možda su im ova „jaka“ imena i opterećenje… Trebaš ti ipak nešto (kvalitetno) i napisati da bi mogao ući u igru s ovom poznatom i priznatom Skandinavskom triler- ekipom.  Djelomično me ta situacija podsjeća na djecu poznatih roditelja.. S jedne strane imaš olakšice, ali s druge se strane moraš svojski truditi i dokazivati da te ozbiljno shvate.
               Dalo bi se sad raspravljati o tome je li im teže ili lakše, a istina je, vjerujem, negdje u sredini kao i kod većine sličnih pitanja (ok, al' ipak mislim da je skandinavskim piscima trilera lakše nego onima iz zemalja Beneluxa.. Barem dok npr. Luxemburg ne iznjedri jednog Stiega Larssona 😉 ).
               Vratimo se mi našem Frodeu koji je, kako sam kaže, postao Samul Bjork i napisao stvarno dobre trilere. Očito ime nešto u tom hladnom, skandinavskom zraku što inspirira nastajanje ovako mračnih i poprilično sick trilera kao što su „Putuje sama“ i „Sova“.
               Ove su knjige, kao i mnoge slične njima, prvi i drugi dio serijala o istražiteljici M. Kruger i njezinom kolegi, H. Munchu, ali se, naravno mogu čitati i pojedinačno jer svaka opisuje zaseban slučaj.
               Pa da krenem redom;   u trileru „Putujem sama“ upoznajemo istraživački tim, kako to već biva, saznajemo nešto o njihovim privatnim životima…obične je netko (više ili manje) s*eban, u ovom je slučaju to Mia Kruger koja se povukla u osamu i planira samoubojstvo. E, onda se pojavljuje stari kolega Munch, zaintrigira je za slučaj ubijene djevojčice (pronađene kako visi na drvetu s natpisom „Putujem sama“ oko vrata) zbog čega Mia odluči malo „odgoditi“ samoubojstvo te se njih dvoje upuštaju u rješavanja slučaja.
               „Sova“ je pak, koliko je „Putujem sama“ potresna zbog ubojstava djece, prilično bolesna jer se glavni bed guy, eto, voli prekriti perjem tj. „postati“ sova tijekom ubijanja svojih žrtava (koje su pronađene položene na perje i uokvirene pentagramom). Ovaj slučaj istražuju Mia (koja se, očito, ipak nije (još) ubila, ali je i dalje prilično loše) i Munch kojemu se, u ovaj slučaj, upliće i privatan život tj. njegova kći.
               Znači što se tiče samog koncepta, nije Bjork pokazao ništa naročito novo; imamo istražiteljski tim + njihov privatni život, slučajeve ubojstva, istragu, zaplete i rasplete. Ipak, uz toliko napisanih trilera teško je i izaći s nekom potpuno novom triler- shemom.. A mislim da smo i mi čitatelji (trilera) baš zbog svog tog pročitanog štiva koje prati (više-manje) gore spomenut koncept postali, možda, zahtjevniji i kritičniji prema svakom novom pročitanom trileru.
               Pa u okviru svega navedenog i s obzirom na moj dojam kao i komentare ljudi koji su čitali, mislim da je Samuel Bjork, u okviru ovog tipa knjige, napravio odličan posao. Romani su mu napeti, upustio se u prilično mračne i morbidne zakutke (bolesnih) ljudskih umova što je za ovaj žanr vrlo prihvatljivo, likovi su mu „od krvi i mesa“ s kojima se nije teško poistovjetiti (mislim na istražitelje, ne na ubojice, ali sad…tko će se s kime poistovjetiti…u to ne ulazim.. ima nas raznih.. 😉 ), a sve se to skupa čita lako i sa zanimanjem.
               Tako da ne čudi da se autor uspio probiti na svjetsko tržište, da mu se romani čitaju i da se ljudima (u većini slučajeva) sviđaju.
               Ako ih još niste pročitali, a volite ovaj tip romana i odlučite se za čitanje (jednog ili oba) mislim da su „Putujem sama“ i „Sova“ dva jako dobra trilera koja će vas zaokupiti, držati vam pažnju i uz koje su vam ugodne,  čitalačke večeri- zagarantirane.


               

subota, 2. rujna 2017.

"Groblje živih", Harlan Coben



"Groblje živih", H. Coben, Znanje, osvrt by Morana M.
...
Iako sam već dugo od ljubitelja trilera i ljudi koji imaju (književni) ukus vrlo sličan mojemu slušala silne pohvale romanima Harlana Cobena, moram priznati (shame on me) da sam ga, sama, relativno nedavno „otkrila“. I što bi se reklo: „He had me at hello“ tj. „pala“ sam već nakon prve pročitane knjige. Bilo je to KDS izdanje „Ne puštaj me“ koje mi je stajalo na polici ( po onom sistemu „to je moja knjiga, ima vremena“) pa otprilike….ma, bolje da ne kažem koliko dugo.🙈
Ali, tako oduševljena Cobenom, nisam napravila istu „grešku“ pa sam se brzo primila njegovog romana „Groblje živih“ koji mi je isto bio na polici, ali, puno, puno kraće budući da je knjiga izdana prije par mjeseci.
Za one koji, možda, nisu upućeni, Coben ne piše serijale, dakle, u njegovim knjigama nema istih likova, istražitelja ( i ljudi oko njih) koje pratimo iz slučaja u slučaj; svaka knjiga ima svoju radnju i svoje likove. I prema ovima koje sam čitala, svaka mu je, e sad, nikako mi se ne sviđa riječ „napetica“ (ovo „-ica“ mi previše „vuče“ na deminutiv tj. umanjenicu, a u ovim knjigama nema mjesta tepanju niti „cici-mici“ spiki; tu je krvi do koljena, tu su psihopatski ubojice i sl.) a to „napetica“ bi, pretpostavljam, bila naša inačica engleskog izraza „suspense novel“ pa to neću upotrijebiti, reći ću jednostavno da mu je svaka knjiga „brutalno napeta“.
Dakle, onaj tip knjige koji te prilično brzo uvuče u radnju, zaintrigira i onda te žarko zanima što će se dogoditi da vrijeme proleti, zora svane, a ti to ništa ne kužiš dok grozničavo okrećeš stranice i pratiš tijek zbivanja i odvijanja ne bi li došao do jel- razvijanja na samom kraju. ;)
               U romanu „Groblje živih“ glavna nam je junakinja, detektivka Kat Donovan (neudana, 40ak godina, prilično neuredna života-ne moram niti reći da smo se odmah „skužile“ 😉) opterećena nekim stvarima iz prošlosti, prvenstveno, ubojstvom njezina oca, također detektiva, za koje smatra da nije razjašnjeno na pravi način. U pokušaju da je malo „aktivira“ i u sadašnjosti, najbolja prijateljica upisuje Kat na „dating site“ (stranicu za upoznavanje partnera) gdje se ona ponovno susreće s prošlošću tj. nailazi na (nikad prežaljenog) bivšeg dečka, ali koji se sada „ponaša“ (mislim na virtualnu komunikaciju) prilično čudno i drugačije.
Upravo tih dana Kate pristupa mladi Brandon, tvrdeći da mu je majka, koja je otišla na romantični vikend s novim dečkom, zapravo nestala i moli je da pokrene potragu.
Svo ovi, naoko nepovezani događaji, malo će se pomalo povezivati i otkriti nešto toliko grozno da ćete svi vi koji čitate dobro razmisliti o nekim svojim (lako moguće) prošlim, a svakako i budućim postupcima oko moderne tehnologije i svim njezinim „blagodatima“.
Paralelno s događajima oko Kate i njezinom istragom ubojstva oca i potrage za Brendonovom majkom, pratimo i drugu stranu -„bed guys“ i šokira nas hladnokrvnost i osmišljenost plana „zločinačkih umova“. Sad bih ja rado napisala što je to točno što me najviše užasnulo, ali onda bih vam previše otkrila i uskratila užitak čitanja, a i ovako sam već dosta ( možda i previše) rekla o sadržaju, a nisam uopće ljubitelj „prepričavanja sadržaja“ u osvrtu. S druge pak strane, ne možeš se osvrnuti na knjigu bez da se, barem malo, ne dotakneš sadržaja.
Svima vama koji ste već čitali Cobena, mislim da ne treba nikakav dodatan poticaj za čitanje  „Groblja živih“ e, ali vama koji niste, a volite („brutalno napete“) trilere ili, jednostavno, volite dobre i zanimljive knjige, svakako bih preporučila ovaj roman koji će vas sigurno zaokupiti i koji garantira da ćete „zaboraviti sve oko sebe“, barem na neko vrijeme, a to nam svima, ponekad, i te kako dobro dođe!
Nisam ljubitelj etiketiranja, ali mislim da se za Cobena s pravom može reći da je „majstor žanra“👍 pa se ja stoga „bacam“ na njegov najnoviji roman „Velika iluzija“ od kojeg, naravno, imam –velika očekivanja!





petak, 21. travnja 2017.

"Ona prije mene", JP. Delany; "Žena u ledu", Robert Bryndza

"Ona prije mene", JP. Delany; "Žena u ledu" R. Bryndza; Znanje; osvrt by Morana M.
...
Slučajno mi se dogodilo da sam ova dva odlična trilera čitala jedan za drugim... Ali, to što je mačka na slici nije slučajno... niti je zato što ja, eto, volim mace.. Maca je na slici jer nam se te životinje pojavljuju u obje knjige.. Nažalost, baš i ne prođu dobro, ali, pogotovo u romanu "Žena u ledu", odigraju važnu ulogu (čak i ključnu) pri otkrivanju ubojice.
Toliko o slici tj. macama, krenimo s knjigama.
O izvrsnom trileru "Ona prije mene" JP. Delanyja već se jako, jako puno pisalo. Nahvalili su ga mnogi novinari, blogeri pa, ako ga i niste čitali sigurno već imate neku "ideju" o toj knjizi. Tako da sad neću ponavljati (uglavnom zaslužene) hvalospjeve; knjiga je napeta, zanimljiva, ja bih čak rekla da je to prav "triler 21. stoljeća" s obzirom na super modernu kuću u kojoj (i oko koje) se vrti radnja romana. Kuća je opremljena sustavom domotike što je čini "inteligentnom kućom". S domotikom sam se susrela prošle godine u jednom projektu kojega sam prevodila i sve mi je to djelovalo poprilično kao iz sf filmova.. Naime, sama riječ "domotika" (eng. domotics) u korijenu ima latinski "domus" (kuća, dom) na što se dodaje "robotika" (eng. robotics) i tako dobijemo složenicu koja označava, jednostavno rečeno,  "kuću-robota".. ;) A to, u stvari znači da su SVI sustavi u kući međusobno povezani u jedan, jedinstveni sustav (rasvjeta, grijanje, protu-provalni sustav, telekomunikacije, voda itd. ) sve je povezano i sve prepoznaje "stanara" putem narukvice koju ovaj nosi. Tako da, ukratko, kada uključite domotiku, isključite mozak i kuća sve obavlja za vas... Meni je to malo scary i ja to baš i ne bih..
Nastavno tome, u knjizi "Ona prije mene" pratimo priče dviju stanarki jedne takve kuće smještene u Londonu.  Kuću renta upravo njezin tvorac, arhitekt, a da bi uopće ušli u izbor za stanara super- kuće morate ispuniti upitnik i onda, ako ste te "sreće" da ste "the chosen one" ilitiga "izabrani", potpisujete ugovor koji sadrži preko 200 raznih uvjeta. E sad, vjerujem da smo mnogi u nekim trenucima naših života bili podstanari i ne znam baš tko bi uopće pristao na tako nešto.. Ali, naše cure u knjizi su pristale i (dobro za nas) da jesu (za njih baš i ne) jer se, u protivnom, ne bi događalo sve što se izdogađalo i mi ne bismo imali jednu ovako zanimljivu knjigu.
Tako da je, po meni, upravo ta domotika ono što ovu priču čini posebnijom i po čemu se, donekle, razlikuje od drugih knjiga ovoga žanra.
A sada se prebacujem na genijalan krimić, moj favorit, "Žena u ledu", R. Bryndze. Odmah u startu apeliram: NEMOJTE DA VAM "ŽENA U LEDU" PROĐE ISPOD RADARA jer se o njoj, možda, toliko ne priča i nije toliko razvikana kako neke druge (često i manje kvalitetne) knjige. Odlična je! To je prva knjiga iz serije o inspektorici Eriki Foster, do sada su objavljene četiri knjige (kod nas, za sada, samo ova prva), a ujedno i prvi krimić ovog autora koji inače (vrlo uspješno) piše, zamislite, chick- lit romane.
"Žena u ledu" nije ništa novo i do sad neviđeno što se tiče koncepta, radnje, likova; imamo inspektoricu koja je u prilično lošem životnom razdoblju (u neuspjeloj policijskoj akciji koju je ona vodila poginulo je nekoliko agenata, uključujući i njezinog muža) onda imamo djevojku pronađenu ispod leda (naravno, ubijenu) i još niz, što starijih što novijih ubojstava koja inspektorica Frost poveže i shvati da Londonom hara serijski ubojica. Da, i London je nice touch, ako ste se već pomalo zasitili nordic noira (iako, nije se toga baš lako zasititi...mislim da će se ljubitelji žanra složiti sa mnom.. ;) ).
Kao što rekoh nije to sad nešto na što nismo (već više puta ) naišli čitajući trilere, ALI knjiga je napisana izvrsno. Ima odličnu dinamiku, odličan zaplet, nema puno likova da ti treba pola knjige da uopće pohvataš tko je tko, nema onih trenutaka kada se poglavlje završi u nekoj jako napetoj situaciji, a onda uslijede poglavlja koja govore o nečemu sasvim desetom dok mi žarko želimo saznati što se dogodilo u onoj napetoj situaciji; toga nema, već na sljedećoj stranici radnja, tečno, ide dalje i mi s guštom čitamo razvoj napete situacije i prelazimo u novu, isto tako napetu.
Erika Foster osjeća se kao da je sve izgubila i smatra da joj je još jedino pravda ostala kao ono za što se vrijedi boriti.  Ona tijekom lova na ubojicu, dolazi u konflikte sa svojim nadređenim kao i najvišim, londonskim društvom tako da je u knjizi prisutna i kritika istog, svugdje prisutnog, upletanja politike i moći u provedbu zakona.
Sve je to autor odlično isprepleo u svom krimi- prvijencu i stvorio snažan ženski lik, Eriku Foster, koju možemo svrstati u rang s Kay Scarpettom, Maurom Isles, Temperance Brennan ili, njezinom imenjakinjom, Ericom Falck koja se bavi ubojstvima u Fjallbacki.
Moram priznati da, kada sam počela čitati „Ženu u ledu“ (uzela sam je jer mi je trebala neka „manja“ knjiga za torbu tj. putovanje) uopće nisam očekivala nešto OVAKO kvalitetno. Eto, kao što često ponavljamo, kako nas knjige (kao i ljudi) „pronađu“ onda kada se najmanje nadamo. Ipak, nadam se da vi nećete čekati da ova knjiga pronađe vas nego ćete (zaintrigirani mojim osvrtom ;) ), pronaći vi nju i pročitati je s užitkom! I naravno, nadam se da će vam se svidjeti…javite dojmove.


ponedjeljak, 13. veljače 2017.

"Čuvari knjižnice", Glen Cooper

"Čuvari knjižnice"; ("Biblioteka mrtvih"; "Knjiga mrtvih duša"), Glen Cooper, Znanje; osvrt by  Morana M.
...
Iako je „Čuvari knjižnice“ treća knjiga iz serije o Willu Piperu, američkog liječnika, arheologa i pisca, Glenna Coopera, bez problema se može čitati i zasebno, kao i prve dvije („Biblioteka mrtvih“ i „Knjiga mrtvih duša“).  U svakoj se knjizi spominju događaji iz prethodnih knjiga, ukoliko su bitni za radnju tako da, za kojim god naslovom da posegnete, interesantna priča i užitak čitanja neće izostati.
Budući da smatram da je Cooper napisao izvrsnu trilogiju, moja vam je preporuka da knjige čitate po redu.
Knjige su, osim glavnim junakom, povezane i kronološki i , naravnom, samom temom, a to je drevna knjižnica iz Vectisa čije nam tajne, malo po malo, knjigu po knjigu, sve više izlaze na vidjelo.
Cooper izvrsno spaja povijesne podatke i moderne tehnologije pa, u trećoj knjizi, čak i neke artefakte iz budućnosti (barem prema njegovom viđenju budućnosti) jer se radnja „Čuvara knjižnice“ događa 2027.godine.
Ono što se meni posebno svidjelo je to kako je autor u svaku knjigu, izvrsno ukomponirao, velike povijesne ličnosti (npr. Shakesparea, Nostradamusa...) koji su, zahvaljujući povijesnim istraživanjima i Cooperovoj mašti, također, na ovaj ili onaj način, došli u doticaj s drevnom knjižnicom iz Vectisa.
U samoj izgradnji priče, u svakoj knjizi, a i u ukupnom „rezultatu“ osjeća se arheološko obrazovanje pisaca koji je temeljito obradio i izvrsno dočarao svaki pojedini sloj radnje; počev od davnog 8.st. kada je, u podzemnim odajama opatije na britanskom otoku Vectis knjižnica nastala, preko Londona u 14st, u periodu kada ( u drugom djelu) pratimo jednu od „zalutalih“ knjiga iz knjižnice, Pariza 16st. gdje na scenu stupa Nostradamus pa, na taj način, sve do budućnosti i završetka trilogije.
Sva ta vremenska razdoblja obiluju temeljitim opisima tadašnjeg (ili budućeg) načina života, aktualnih situacije, ljudi i običaja što je, zaista, arheološki „iskopano“ u brojnim istraživanjima te, majstorski, povezano u cjelinu.
Uz bok povijesnim događajima i ličnostima, Copper u priču upliće (i ne libi se kritizirati) noviju politiku velikih svjetskih sila (GB i USA) pa nam je čak i famozno Područje 51 (Area 51) predstavljeno u potpuno novom svjetlu. Genijalno!
I tako uz lov na serijskog ubojicu, opate iz 8.st, Sudnji dan koji nas čeka u budućnosti kroz sve tri knjige pratimo detektiva Willa Pipera koji, kao i svi pravi, akcijski junaci, juri u utrci s vremenom, izvlači se iz nezamislivih situacija, ima problema u privatnom životu, te, naposljetku i spašava svijet.
U prvoj knjizi Will je tek mladi detektiv dok je u trećoj već šezdesetogodišnjak koji uživa u pecanju.
                Nema u ovim knjigama neke velike mudrosti, imamo jako dobro zamišljene zaplete i dobru akciju. Čujem od mnogih koji su čitali da im je prva knjiga najbolja što je, i logično jer se u njoj po prvi put susrećemo s knjižnicom iz Vectisa, njezinom sadržajem kao i fantastično zamišljenim nastankom tih knjiga (neću reći više da ne spojlam, oni koji su čitali znaju na što tj. koga mislim) dok u sljedeća dva dijela već, otprilike,  znamo što nas čeka.
                Književni kritičari, s pravom, Glenna Coopera uspoređuju s Danom Brownom jer ove njegove knjige imaju vrlo sličnu priču i strukturu kao i Brownove uspješnice „Da Vincijev kod“ i druge. Tako da mogu sa sigurnošću reći da će se svima onima koji vole Browna ovaj serijal jako svidjeti.
Ja čak mislim da bi ove knjige, da su imale marketing kao Brownovi romani, polučile i veći uspjeh i sigurno bi bile odlični filmovi. Možda se nešto i ekranizira, nadam se hoće; bilo koja od ovih knjiga bila bi izvrstan film za provesti ugodnu večer ispod dekice i uz kokice.
Do tada ne preostaje nam drugo nego knjige u ruke (jer nepisano je pravilo da prvo treba čitati knjigu, a onda pogledati film), a dok vi sve tri knjige pročitate tko zna, možda nas holivudska ekipa i iznenadi.
Jer uz „Čuvare knjižnice“ ( kao i ostala dva naslova) trenuci opuštanja i dobre zabave su zagarantirani.