Johanna Hedman, Trio, VBZ, osvrt by Morana M.

"Trio", švedske autorice Johanne Hedman knjiga je koju vam već neko vrijeme želim preporučiti samo sam čekala da se temperature barem malo spuste pa da vam je predstavim na pravi način. ☺

Odmah na početku, istaknut ću da "Trio" nije za one koji žele čitati nešto puno akcije, napetosti, zapleta, krvi do koljena i sl. Također, nije ni za one kojima ovo ljeto nije dovoljno vruće pa bi ga dodatno užarili nekim erotskim sadržajem- ovo nije "trio" u smislu "threesom" ili "meange a trois"(nije da povremeno netko nekoga ne obljubi, ali sve to spada u složenost odnosa likova).

⧫

Ovo je knjiga o odnosu troje mladih ljudi, prvenstveno bazirana na njihovoj psihološkoj dinamici.

Pomalo na tragu "Talentiranog gospodina Ripleya", P. Highsmith (ali bez triler -elemenata zamjene identiteta, ubojstva i sl..."), možda više kao "Povratak u Brideshead", E. Waugha. Oba naslova imaju i filmske adaptacije pa, ako niste čitali, možda ste gledali film.

⧫

Radnja započinje kada Hugo dođe u Stockholm na stan kod Laure i Arona (bogatih pripadnika štokholmske elite) koji rado primaju studente slabijeg imovinskog stanja. I tu mu se počinje mijanjti život, razmišljanja, pogledi na svijet kad upozna njihovu kći Thoru, također studenticu.

Thora ga u početku gotovo i ne primjećuje;

"Ni ja nisam imao puno kontakta s Thorom. Tu i tamo bismo se mimoišli na hodniku, niti bi mi se nasmiješila niti bi buljila u mene, samo bih dobio pogled kao bilo koji neznanac u javnom prijevozu. Rijetko bismo i izmijenili koju riječ."

Međutim, tu je i August, Thorin prijatelj iz djetinjstva, a povremeno i nešto više (njihov je odnos prilično kompleksan, o tome ćete donijeti svoje zaključke ako se upustite u čitanje ovog romana). Za razliku od Thore i Huga, ne bavi se studijem već se pokušava etablirati kao umjetnik. August je, od samog početka, sklon Hugu pa se njih dvojica prilično brzo sprijatelje.

"August mi je rijetko pričao o Thori, a kad bi mi je i spomenuo, nisam se usuđivao postavljati mu popratna pitanja u strahu da ne ispadnem zabadalo. Volio bih da mi je pojasnio njihov odnos, ali nikad nije došlo do toga. Spomenuo bi je samo usput, kao da je to da je ona bitan dio njegova života podrazumijeva..."

Malo po malo, i Thora postaje pristupačnija i tako njih troje postaju, nerazdvojni, naslovni- trio. Poglavlja su pisana iz perspektive Thore i Huga, tako da možemo pratiti razvoj njihova odnosa, tj. njihova razmišljanja o istom.

Thora je i sama, u nekim trenucima, zbunjena načinom na koji doživljava Huga.

"'Je l' se ti ljutiš na mene?' pitala sam, trudeći se da mi glas bude blag. Osjećala sam se kao da bi trebalo izmasirati nešto napeto.

'Ne, samo...' Slegnuo je ramenima i uputio mi nategnut osmijeh koji me živcirao. Zbog tog njegova popuštanja došlo mi je da ga nagazim, da izazovem reakciju, ma kakva ona bila. Mislila sam da me nije briga što on misli o meni dok god sam znala što misli.'"

I dok Thora sve više postaje svjesna važnostu Huga u njezinu životu, on uz nju i Augusta uživa, gotovo da otkriva sasvim novi način življenja.

"Neobično je bilo kako se svijet, kad sam bio s Thorom i Augustom, mogao istovremeno širiti i smanjivati. S njima sam se osjećao življi, poimajući istodobno koliko sam se zapravo trapio dok nisam upoznao njih, nesvjestan i gladan svega predivnoga."

Ili;

"Nedugo nakon toga pojmio sam da volim i Thoru i Augusta. Nije se toga dana dogodilo ništa posebno, osim što sam pojmio da ih volim. Pili smo kavu na terasi jednog kafića (...) Toliko toga što sam svakodnevno radio, slušao, čitao ispunjavalo me trenutnom paralizirajućom besmislenošću koja nije nestajala kad sam bio a Thorom u Augustom, ali je to stanje uz njih bilo podnošljivo i manje samotno. I dok sam ih tog popodneva slušao, shvatio sam da mi je više stalo do njih nego do sebe. Bilo je to prvi put da sam osjetio kako moja vlastita dobrobit ovisi o nekom drugom, a ne o tome da je meni samom dobro."

I ono ključno, već pri kraju štiva:

"Kad smo popili kavu rekao sam: "Ne znam tko bih bio da ih nisam upoznao."

⧫

Navela sam dosta citata kako biste "osjetili" način na koji je knjiga pisana i procijenili je li to nešto za vas.

Meni povremeno pašu ovakve knjige.  Zanimljivo mi je čitati koliko nas neki ljudi/odnosi s kojima se susretnemo u mladosti, dok još, na neki način "tražimo" svoju osobnost i mjesto pod suncem mogu, svjesno ili nesvjesno definirati (naravno, samo u određenom dijelu). Možda čak i utjecati na naš daljnji život.

Kao što je to bio slučaj s Hugom, u ovom romanu.

⧫

Dosta sam oduljila pa da zaključim: od mene velika preporuka za ovaj roman - posebno u trenucima kada budete raspoloženi za nešto mirnije, pomalo nalik romanu toka svijesti, a opet izuzetno zanimljivo).

Fiona Valpy, "Priča iz Casablance", Mozaik knjiga osvrt by Morana M.

Nakon dva trilera baš sam imala želju pročitati nešto lagano, bez krvi do koljena, sajko kilera... Neku lijepu- priču.

Pa sam malo pregledala police i nekako me 'na prvu' privukla "Priča iz Casablace", Fione Volpy.

I bila je baš ono što mi je trebalo.❤

⧫

Premda radnja djelomično obuhvaća, nimalo lako, vrijeme Drugog svjetskog rata, knjiga ima lijepu, tečnu priču i savršena je štivo kojim ćete popuniti (lijene) ljetne dane ili noći (one noći u kojima je, od fizičkih aktivnosti, jedino prihvatljivo listanje stranica ).

⇨u knjizi pratimo dvije radnje, obje smještene u egzotičan Maroko, točnije Casablancu.

Jedna se odvija u novije vrijeme, 2010.godine kada se iz Engeske u Casablancu, zbog suprugova posla (i nekih privatnih razloga), seli mlada majka Zoe. Ona ispod podnih dasaka u potkrovnoj sobi njihove kuće pronalazi dnevnik koji je 1941. vodila dvanaestogodišnja Josie.

⇨Iako se u poglavljima izmjenjuju priče Zoe i Josie - Josie, po meni, ima dominantniju ulogu.

Ona je pak u Casablancu došla iz Pariza. Njezina, dobrostojeća, obitelj bježi pred ratnim zbivanjima u Europi (majka je Židovka), a Casablanca je tranzitna postaja prema Americi, u to vrijeme, prepuna izbjeglica poput njih. Svi pokušavaju srediti vize i ostalu papirologiju pa se boravak ovdje često oduži, za neke i doživotno.

⇨Josie je i pasionirana čitateljica, a zbog toga je sigurno i vama, kao i meni odmah nekako bliža i draža.

Jedna od prvih stvari koje je učinila kad su se smjestili u Casablanci bila je - učlanjenje u knjižnicu!

"Volim tumarati redovima visokih polica s knjigama, osjećajući se kao da se mogu, ne samo sakriti od vanjskog svijeta već i pobjeći u druge svjetove, skrivene među koricama svih tih divnih svezaka. To mi je pomoglo da prestanem toliko čeznuti za domom u Parizu i da se ne osjećam zatočna ratom."

Ovo je samo jedan od knjiških citata, a zanimljivo mi je bilo i pratiti koje su knjige tih godina bile popularne jer Josie u svoj dnevnik često zapisuje što čita, kao i dojmove o knjizi.

⇨Naravno da u knjizi ne nedostaje i jako lijepih opisa Casablance (i općenito Maroka) , pogotovo u Josieno vrijeme, u ovo novije, 2010. grad više nije onako romantičan kakvim ga svi, više-manje zamišljamo. I sama Zoe kaže:

"Ovo je grad koji počiva na rubu oceana slomljenih snova, otrcan i šiban vjetrom, čije su nekoć raskošne ulice sada ornule. Holivudski glamur iz dana Bogarta i Bergman davno je nestao, pretvorivši se u daleku uspomenu."

No, kroz čitanje Joseina dnevnika, Zoe ipak uspijeva vidjeti Casablancu i u nekim prošlim, ljepšim, premda složenim i teškim, vremenima.

⇨Priče o izbjeglicama o kojima čitamo u knjizi i danas su aktualne teme, i 1941. i 2010. kao i kroz stariju i noviju povijest uvijek negdje netko ratuje, uvijek ima ljudi koji su prisiljeni bježati iz svojih domova i koji pokušavaju negdje osigurati bolju budućnost za svoju djecu. Nažalost. I dalje će biti budala i rata...

⧫

Mislim da vam je ovo dovoljno da steknete dojam o knjizi i procijeniti je li nešto za vas. Ja, kao što sam već puno puta rekla, najčešće čitam 'prema raspoloženju', a sad sam bila raspoložena upravo za nešto ovakvo.

Lijepa, čitka priča, a opet nagoni na razmišljanje, moguće i da vas potakne da na neke stvari gledate drugim očima.

⧫

Zaista idealno štivo za ovo vruće ljeto, bilo da čitate na plaži, u hladu, na balkonu ili, kao što sam ja čitala, na krevetu uz šum ventilatora.☺

 

 Alena Schroder, "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak", Petrine knjige, osvrt by Morana M.

Često, kad pišem preporuke knjiga, navedem "za ljubitelje ovog/onog žanra", kod ove knjige to nekako nema potrebe... Čini mi se da je knjiga koju bi mogli svi čitati (možda se varam, ali, kao što rekoh, tako mi se čini ☺).

...

Moram priznati da me prvo privukao naslov "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak",❤ meni naslov genijalan (u knjizi se, naravno, saznaje i razlog naslova, neću vam spojlati, ali odlično izvedeno).

Ajmo malo o romanu; napisala ga je njemačka autorica Alena Schroder i odmah je, po objavljivanju postao (njemačka) književna senzacija.

Radnja se odvija u Berlinu kojemu živi Hannah (ima 27.god, piše doktorat, nije baš presretna svojim ljubavnim životom...), a često posjećuje svoju stogodišnju (ali vrlo lucidnu) baku Evelyn.

E onda stiže jedno pismo iz Izraela i tu počinje prava priča. Hannah saznaje za svoje židovske pretke, baka uporno odbija pričati o prošlosti pa Hannah malo po malo počinje istraživati povijest obitelji.

Stoga se radnja povremeno prebacuje u dvadesete godine 20.st. kad u Njemačkoj tj. Berlinu sve više jača Nacionalsocijalistička stranka (dakle, Nacisti). Tada upoznajemo Sentu, djevojku koja ne želi da joj itko upravlja sudbinom, umjetničku galeriju Itziga Goldmanna, čiji život postaje sve teži i cijela priča postaje sve zanimljivija.

("Uz sama ulazna vrata u umjetnički salon Itziga Goldmanna nešto je ležalo na tlu. To je bio mrtav štakor, neobično velik čak i za berlinske prilike. A iznad njega, na tamnosivom zidu, pisalo je velikim bijelim slovima: KREPAJ, ŽIDOVE!")

Roman dijelom radnje pomalo podsjeća na "Odred za baštinu" (ako ne znate o čemu pričam, imamo i knjigu i film) jer i ovdje pratimo trag "nestalih" umjetnina.

...

Sve u svemu, ni prva ni zadnja knjiga na ovu temu, ali napisana vrlo čitko, zanimljivo, usput nas nečemu i nauči.  Nije previše teška ni dramatična već nam kroz, recimo, obiteljsku priču, na način lijepe književnosti, prikazuje život u Berlinu u različitim povijesnim razdobljima.

Ja sam je baš s guštom čitala premda inače radije izbjegavam teme ratova, progona židova i sl. jer znaju biti užasno potresne (da, znam, takav je život), ali ja sam od onih koji čitaju (prvenstveno) eskapistički.

...

Eto, kad budete raspoloženi za ovako nešto, od mene, velika preporuka!☺

"Uspavanka", Leila Slimani

Fraktura; Osvrt by Morana M.

...

Pročitala sam "Uspavanku" Leile Slimani, knjigu koja je dobila najprestižniju francusku nagradu Goncourt i o kojoj se već puno pričalo i pisalo.

Prema riječima onih koji su je pročitali, primijetila sam da je ovo jedna od onih "ili-ili" knjiga; ljude je ili apsolutno oduševila ili pak totalno razočarala.

Naravno da sam je, uslijed toga, morala sama pročitati, ali i nevezano na ta oprečna mišljenja, "Uspavanka" me privukla čim se pojavila kod nas.

Sad nakon čitanja, prvo moram reći da ovo baš i nije "pravi" triler, iako se najčešće svrstava upravo u ovaj žanr.

Ok, u knjizi imamo ubojstvo (nisam vam sad ništa spojlala, to piše na samoj naslovnici, a i na prvih par stranica romana), ali tom je ubojstvu (i istrazi istog) posvećen vrlo mali, tj. najmanji dio knjige.

Veći dio knjige bavi se psihološkim prikazom likova, prvenstveno dadilje Louise, a onda i njezinih poslodavaca Myriam i Paula te, pomalo, i ostalih, sporednih likova romana.

Dok pratimo Louisin život, njezinu svakodnevicu, djelomično i prošlost, tok njezinih misli, način na koji ona doživljava obitelj u kojoj radi i, uopće, svijet oko sebe imamo slobodu sami donijeti zaključke o toj ženi i razlozima zbog kojih je nešto učinila (ili nije).

Na isti su nam način predstavljeni i Myriam i Paul; autorica se, najčešće, vrlo vješto postavlja u ulogu "neutralnog" pripovjedača i bez suvišnih detalja opisuje nam tko što radi, tko je što rekao ili pomislio, kakav je tko imao izraz lica i sl. A na nama je onda da shvatimo "nijanse", osjećaje likova, motive koji ih pokreću i zbog kojih se ponašaju onako kako se ponašaju te sami donesemo zaključke o njima kao osobama i o tome da su njihovi postupci, u našim očima, opravdani ili ne.

Na isti nas način ova priča navodi i na sagledavanje problema suvremenog života; njegove užurbanosti, "razapetosti" (mladih) ljudi između želje za poslovnim uspjesima i želje za kvalitetnim, obiteljskim životom te onoga do čega to, nažalost, može dovesti ... Tijekom i nakon čitanja "Uspavanke" nameće se niz pitanja, od kojih su samo neka sljedeća: Možemo ili imati sve što bismo željeli? Mora li obitelj patiti nauštrb karijere i/ili obrnuto? Mogu li se tragedije spriječiti? Koliko zaista poznajemo ljude kojima dopuštamo da se približe nama i našim najbližim? Možemo li se i na trenutak opustiti ili baš uvijek imate sve konce u rukama? Da li svjesno ignoriramo (podsvjesne) signale za uzbunu ?

Osim gore spomenutog, Slimani se dotiče i drugih negativnih aspekata današnjice, kao što su usamljenost pojedinaca, depresija, disfunkcionalne obitelji, iskrivljena slika stvarnosti što rezultira ludilom...Tu su i klasni problemi i problemi imigracije tj. imigranata.

I da sad više ne duljim, nadam se da sam vam uspjela dočarati koliko je slojevito i jako ovo "malo" djelo od niti 200 stranica. To da je njegova vrijednost prepoznata, neosporno dokazuje nagrada Goncourt koju sam spomenula na samom početku osvrta. Bez obzira na to da li ste inače skloniji „laganijoj“ literaturi koja vas neće podsjetiti na probleme modernog društva, već ih od istih udaljiti ja bih vam ipak preporučila da, između takvih knjiga, ukomponirate i „Uspavanku“ jer...živimo u vremenu u kojem živimo... a svako vrijeme nosi svoje probleme ma koliko ih mi ignorirali... I zato je možda bolje, makar se povremeno suočiti s njima; ovako indirektno,kroz literaturu ... Uostalom, nikad se ne zna što vam budućnost nosi, a s obzirom na sve ono spomenuto u ovoj knjizi, možda vam baš nešto od toga pripomogne i pripremi vas za možebitne situacije i ljude na koje ćete naići tijekom života.

"Memento za Istanbul", Ahmet Umit

Henacom; Osvrt by Morana M.
...
Ima nekih knjiga koje na mojim policama stoje (prilično) dugo i koje mi djeluju zaista privlačno ili su čak od nekog meni omiljenog autora, ali ipak, nikako da ih pročitam... I onda jednog dana, ničim izazvana, kao da "osjetim" da je došao trenutak za baš "tu i tu" određenu knjigu. Vjerujem da mnogi znaju o čemu pričam. 📷;) 📖 Upravo mi se to dogodilo prije desetak dana... A baš sam bila sva neka jadna i nikakva, pod antibioticima i painkillerima (zbog zuba) i gledam što ću čitati i najednom mi sine - "Memento za Istanbul"!☝ Roman koji sam prije par godina dobila od frenda za rođendan (i to stvarno "starog" prijatelja koji jako dobro zna moje knjiške afinitete) i čiji mi se sadržaj svidio istog trena... A ipak, knjigu nisam pročitala... sve do sad. 📖 Knjiga kao da je čekala da se njome pozabavim u pravo vrijeme... Prekrasna je! Glede žanra, recimo da je povijesni krimić, ali NE u onom originalnom smislu "krimi priče koja se odvija u određenom povijesnom razdoblju". Radnja se odvija u današnje vrijeme, ali su zločini koje pratimo usko povezani s poviješću Istanbula, a znamo da istom ova stara, europska prijestolnica obiluje. 🇹🇷 Pa se tako u knjizi susrećemo s podrobnim opisima povijesnih dijelova grada, njegovih spomenika, običaja, vladara (sve od Bizantiona i kralja Bize preko Konstantinopola i Konstantina; Teodozija II; Justinijana i njegove Teodore; sultana Mehmeda; Sulejmana Veličanstvenog i njegove Hurrem, arhitekta Sinana i drugih vladara i osoba koje su na određeni način obilježili ovaj grad pa sve do današnjeg Istanbula čijoj bogatoj povijesti "prijete" pohlepa i zaborav). 📖 Ovo je roman koji se ne može brzo i letimično čitati...naravno, može, ali time bi se puno propustilo. Ovom se romanu moraš predati, dopustiti mu da te obuzme i preko svojih stranica prenese na prekrasna mjesta i intrigantne događaje koje opisuje. Na svakoj je stranici očita autorova ljubav prema Istanbulu i to cijeloj priči daje dodatne čari. 💛 Naravno, s obzirom da je ovo (ipak) kriminalistički roman, sa velikim zanimanjem pratimo i istragu inspektora Nezvata koji je suočen s nizom okrutnih ubojstava koja potresaju njegov voljeni grad. Uz povijesni i kriminalistički dio, "Memento za Istanbul" ima i karakteristike odličnog psihiloškog romana koje se očituju u razmišljanjima i osjećajima (glavnih) junaka. 📖 Ovo vam je zaista jedna vrlo "jaka", slojevita priča koju sam izuzetno uživala čitati; čitala sam je polako, gubila se u njoj i uz nju zaboravljala na svijet oko sebe i sve ono što mučilo... I psihički i fizički... Da, apsolutno mi je jasno da je ova knjiga s razlogom tako dugo stajala na mojoj polici i čekala trenutak da je uzmem baš onda kad mi je bila najpotrebnija. E sad, koja je "viša sila" odlučila o tome...ne bih znala...🤷‍♀ Iako nisam ljubitelj klišeja, izleda da se (ipak) neke stvari događaju s razlogom. 📷;)

Ne morate čekati da budete u "jadnoj-boli-me-zub" fazi... 📷;) S obzirom da je ovo "stariji" naslov, vjerojatno su neki već i pročitali ovu knjigu...📖 Lako moguće da je nekima možda bila i previše spora i/ili naporna, pogotovo ako su očekivali nešto tipa većine (modernih) trilera u kojima se ubojstva, dijalozi i istrage izmijenjuju vrlo brzim tempom...,

Ja se ipak nadam da su oni, koji možda i nisu naišli na ono što su očekivali, otkrili kvalitetu i ljepotu ovog romana i na kraju se njime oduševili - baš kao i ja!

"Tetovirer iz Auschwitza", Heather Morris

"Tetovirer iz Auschwitza", H. Morris; Fokus na hit; osvrt by Morana M.
..

Premda ne volim klišeje i stereotipe, oni postoje i nastali su upravo zato što su, u većini slučajeva- istiniti. A jedna od takvih, često spominjanih, misli je i ona da „Život piše najljepše priče“. Da pišem osvrt na ovu knjigu u jednoj rečenici, mislim da bi to bila upravo ta; jer to je prvo što mi je palo na pamet nakon čitanja „Tetovirera iz Auschwitha“.

Drugo što mi je palo na pamet, također je klišej, onaj da u životu treba imati sreće (kada pročitate ili, ako ste pročitali, znati ćete na što mislim), ali, uprkos klišejima koje spominjem, ova knjiga je daleko od toga, jako daleko... Nije ni po čemu stereotipna, štoviše, vrlo je posebna i jedna od onih koje se pamte.

Ovo je priča Slovaka židovskog porijeka Lalija Sokolova koji je bio jedan od mnogih koji su, tijekom II Svjetskog rata, boravili u tom zloglasnom logoru.. Neću reći „koji je završio“ jer Lali  u Auschwitzu, za razliku od mnogih, tamo nije završio (svoj život)... Jedan njegov dio mu je čak i počeo. Upravo je tamo, u tom vremenu straha i patnje, u danima kada je smrt vrebala na svakom koraku, Lali upoznao Gitu, ljubav svog života.

Onima koji su, kao npr. ja, vrlo oprezni s knjigama ovako potresne tematike, moram odmah istaknuti da ova knjiga nije onoliko „teška“ koliko, vjerojatno, djeluje. Naravno, kad u naslovu imaš „Auschwitz“ znaš da te baš ne čekaju stranice pune „udri brigu na veselje“ sadržaja, ali ova priča, koju je autorici ispričao sam Lali, odiše njegovim pogledom na život, dinamikom, čak i optimizmom... Takvoj atmosferi mislim da pridonosi i način na koji je pisana, naime, ovo je prvo rađeno kao scenarij, a onda uobličeno u roman. Tako da imamo kratke, čitke rečenice, a gotovo si svaki prizor odmah možemo zorno predočiti. Zbog takve strukture, a i iznimno napete radnje, „Tetovirer“ se jako brzo i lako čita. Ne odmaže niti činjenica što znamo da priča ipak ima sretan kraj, barem što se tiče našeg glavnog junaka, naravno, koji je preživio i sve nam ovo ispričao. Iako je jako teško reći tj. napisati da je išta „sretno“ vezano na Auschwitz i njegove, mnogobrojne, nevine žrtve.

No, svi, uglavnom znamo što se događalo po njemačkim logorima, ali u ovoj priči doznajemo i neke stvari koje, možda, i nismo znali. Počev već od „zanimanja“ glavnog lika... Svi znamo da su logoraši bili obilježeni brojevima, ali sumnjam da smo se mnogi zapitali tko ih je tim brojevima označavao ili da smo pomišljali na ljubavne priče u takvom okruženju.  A to se samo neki od elemenata koji ovu knjigu čine prilično jedinstvenom. Ovdje imamo jedan „pogled iznutra“ čovjeka koji je preživio, koji se snalazio, pomagao drugima, koji se zaljubio, ljubio i  koji je, uz sva ograničenja i poniženja života logoraša ipak uspio sačuvati svoj zdrav razum i, ono najvažnije- svoju ljudskost.

 Jedna od stvari koje su me oduševile u Lalijevoj priči, u opisu svakodnevice u logoru je izraziti kontrast između ljudi tj. između Nijemaca i logoraša. Dok su Nijemci surovi, okrutni; ubijaju logoraše zbog sitnica, čak i zato jer su, eto, taj dan loše volje; tu je i ozloglašeni doktor Mengele koji je ljude koristio, doslovno, kao pokusne kuniće, a onda su tu i logoraši koji si međusobno pomažu, ljudi i sami napola živi gledaju kako ublažiti patnju drugima, kako im pomoći preživjeti još jedan dan; u tim uvjetima gdje se, s jedne strane ljudi ponašaju (puno) gore od životinja s druge strane, u neljudskim uvjetima, dolazi do procvata ljudskosti i brige za bližnjeg.

Vjerojatno nije uvijek i svugdje bilo baš tako, ali na taj nam je način Lali ispričao svoju priču, a kako znamo da ju je preživio, da ovo nije djelo fikcije, ova nas knjiga može i mnogočemu poučiti. Dati nam „naputke za preživljavanje“ u nemogućim uvjetima. Naravno, ne mislim sad da postoji mogućnost da nas zadesi sudbina slična njegovoj, ali i danas se često nađemo u situacijama kada se zapitamo gdje je ljudima ljudskost (počev od okrutnosti djece prema djeci u vrtićima i školama, preko mučenja životinja pa nadalje) ili pak svoj život uzimamo „zdravo za gotovo“. Ova će nas knjiga podsjetiti na to kako je malo potrebno da život kakvog poznajemo nestane, podsjetiti će nas na sve one ljude kojima se to dogodilo, a koji nažalost nisu bili u mogućnosti ispričati svoju priču, a podsjetiti će nas također i na to da je jedna od glavnih pokretačkih snaga u životu upravo- ljubav!

 Čitajte! J

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci; HENA COM ; osvrt by Morana M.
...

Kada vam bude dosta knjiga punih krvi, otmica, utrke s vremenom ili ljubavnih priča u kojima uvijek pratimo dvoje ljudi koji se bore protiv svih i svega ne bi li, na kraju, zauvijek živjeli sretno; ili kada se zasitite potresnih, teških romana o likovima čije nas sudbine natjeraju na razmišljanje o ljudskoj okrutnosti te kada osjetite želju za lijepom literaturom u svom njezinom bogatstvu, vrijeme je  da posegnete za knjigom „Naš duboki očaj“.

Suvremeni turski autor Baris Bicakci u ovom romanu ne piše o likovima koji se probude jedno jutro i slučajno se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme da bi im se, potom, život okrenuo naglavačke, da bi im za petama bili plaćeni ubojice, vladine agencije, mafija ili svi oni zajedno. Ne piše niti o prekaljenim inspektorima koji se svaki dan sukobljavaju s najrazličitijim zločincima i balansiraju između života i smrti pa nad njima strepimo na svakoj stranici.  

Likovi o kojima piše Baris Bicakci, Ender i Četin, dva su cimera, prijatelji iz djetinjstva koji žive mirnim, „normalnim“ životom; rutinom koju ispunjavaju uživanjem u sitnim, svakodnevnim stvarima poput kuhanja nekog jela, gledanja filma i prisjećanja na cijeli niz situacija i „malih“ događaja koji su obilježili njihovo dugogodišnje poznanstvo.

Njihova prisnost istaknuta je i samim načinom na koji je knjiga pisana, autor je naime, „predao pero“ jednom od svoji likova- Enderu,  te dok čitamo knjigu, u stvari čitamo retke koje Ender piše Četinu, povremeno mu se i direktno obraćajući, npr. „... (Posebna gramatika razgovora s tobom: gotovo svaka rečenica počinje sa „Sjećaš li se...“, naša se zajednička prošlost piše velikim slovom P, glagolsko vrijeme koje koristimo uvijek je prošlo lijepo vrijeme, a veznika koji spajaju Četina i Endera ima bezbroj)“.

Mislim da je već i iz ove rečenice vidljiva i ljepota jezika kojim je djelo pisano, a i to koliko su bliski Enver i Četin. U nekoliko članaka koji spominju ovu knjigu, pri opisu njihova odnosa upotrebljava se izraz „prikrivena homoseksualnost“ ( vjerujem da ima i onih koji nisu tako „blagi“ u biranju izraza ;) 😉), jer njihov je odnos zaista prilično specifičan, čega su i sami svjesni („'Na kraju krajeva'“, bili smo dvojica sredovječnih muškaraca. A ako je suditi po pogledima i riječima susjeda iz zgrade i ulice, bili smo pomali čudni. Zajedno smo odlazili čak i u kvartovski dućan.“).

Oni žive poput uigranog bračnog para koji imaju svoje uhodane rituale i uživaju u njima,  npr. „Četine, mi jako volimo filmove slične teme. Zabranjena, tajna ljubav. Uživamo gledajući ga. Ti skokneš u kuhinju po voće pa ga mljackajući pojedemo.“

Ipak, glede ovo homoseksualnosti (prikrivene ili ne) ne mogu se oteti dojmu da su i ovdje na snazi dvostruki standardi koji su, nažalost, u ljudskom društvu oduvijek prisutni. Nešto poput onog (uvriježenog) mišljenja da je muškarac koji ima puno žena i/ili ljubavnica „faca“, a žena istog ponašanja – kurva. Tako i ovdje; naime, da se radi o dvije žene koje žive zajedno, kuhaju zajedno, odlaze zajedno u dućan i sl. vrlo se vjerojatno njihove seksualne sklonosti ne bi uopće dovodile u pitanje. Ali, eto, u slučaju dva muškarca na to se gleda poprilično drugačije. No, to je samo moje razmišljanje, nešto što mi je palo na pamet tijekom čitanje ove knjige.

Da se vratim ponovno na roman koji je, kao što sam već spomenula, stilski odlično napisan, a autor nam na svakoj stranici do(po)kazuje koliko male stvari svakodnevice, one na koje mnogi niti ne obraćaju pažnju, mogu biti lijepe, ako ih samo znamo gledati na pravi način. Ne mora život obilovati  grandioznim događanjima da bi bio ispunjen i svrhovit.

I dok Ender i Četin provode dane bez velikih iznenađenja i promjena ritma, dogodi se nešto što ih, svakoga na svoj način, potrese iz temelja- kod njih se useli sestra od prijatelja, studentica Nihal. Neću vam sad prepričavati kako je to točno Nihal utjecala na naše junake; zašto ih je njezino prisustvo natjeralo na duboko razmišljanje čak i na propitkivanje njihovog odnosa... Možda se ipak i nije dobro toliko „uljuljati“ u sigurnost „poznatog“ života jer onda i sasvim mala promjena može dovesti do neočekivanih i neželjenih posljedica.  Uostalom, svima nam se može dogoditi nešto što bi naš lijepi život pretvorilo u –naš duboki očaj.

A što se to točno dogodilo našim junacima, saznati ćete sami, ako se upustite u čitanje ovog dirljivog i toplog romana. ;) 😃

"Svinjske nogice", Tadej Golob

"Svinjske nogice", Tadej Golob; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
🐖
 Koliko me ova knjiga oduševila bilo je očito još dok sam je čitala; često sam je spominjala, objavljivala citate tako da mogu sa sigurnošću reći da će mi „Svinjske nogice“ biti u samom vrhu pročitanih knjiga u ovoj godini, a mislim da se našla i na listi mojih „all time favorite“ naslova.

               Ako ste vidjeli neke od citata koje sam objavila ( i koji su priloženi ovom osvrtu) možda biste mogli steći krivi dojam, da se radi o nekom laganom, šaljivom štivu, muško- ženskim odnosima s naglaskom na seksu, uz humor i sl. A ova je knjiga puno više od toga. Iako sadrži sve spomenute elemente, ovo je u stvari jedan socijalno osviješten roman, prikaz (surove) današnjice u kojoj živimo ili bolje rečeno, preživljavamo, od danas do sutra, od mjeseca do mjeseca od perioda bez love do trenutaka kada se negdje nešto zaradi pa se jedno vrijeme lakše diše i onda opet sve iz početka.

               Radnja romana odvija se u Sloveniji (koju, možda, većina smatra ekonomski stabilnijom i lakšom za život od drugih ex Yu zemalja), ali događaji opisani u knjizi isto bi se tako mogli odvijati bilo gdje drugdje na ovim prostorima ( i šire).

               Problemi ljudi koji nemaju (stalan) posao, koji su podstanari, a imaju ženu, djecu i osjećaj (muške) odgovornosti za njihovu dobrobit, svugdje su isti.

Jedna od tih osoba je i Jani, glavni lik ovoga romana koji sa djevojkom Majom i malim sinom živi u podstanarskom stanu na periferiji Ljubljane. Jani je ilustrator pornostripova, slobodnjak kojemu baš u pravom trenutku dolazi narudžba za ilustraciju „slobodnije“ varijante priče o slovenskom narodnom junaku. Sretan da će konačno nešto zaraditi, Jani se baca na posao, ali problemi koji ga u tome ometaju samo se nižu: u njihovom podrumskom stanu pojavljuje se vlaga onda je tu i invazija žaba i što je najgore, umjetnička blokada.

Rješenje za umjetničku blokadu Jani nalazi u kokainu pod utjecajem kojeg crta kao što nikada nije, ali, kako to već s opijatima biva, ona mala količina „za poticaj stvaralaštva“ postaje sve veća te mu se, malo po malo, osobnost sve više mijenja, pojavljuje se agresivnost što, naravno, uvelike utječe i na njegov odnos s obitelji i prijateljima.

Naravno da se Janiju može štošta zamjeriti, ali, tu bi se sad dobro uklopila ona biblijska „tko je bez grijeha nek' baci prvi kamen“… Svi smo drugačiji, svatko se s pritiscima nosi na drugačiji način neki su jači, neki slabiji, najvažnije je ipak da se na kraju, ako je moguće, dočekamo na noge i krenemo hrabro naprijed.

To bi, u kratkim crtama bila radnja romana, ali on što ga čini posebnim i po meni, odličnim, je način na koji je Tadej Golob sve to skupa prikazao. Roman je pisan u prvom licu, znači sve ove događaje gledamo iz perspektive Janija, a to kako on razmišlja i što se sve odvija u njegovoj glavi je fenomenalno.

Autor nam ovim romanom daje slobodan pristup muškom umu, muškom načinu razmišljanja; od razmišljanja o očinstvu, poslu, prijateljstvu, rješavanju problema pa sve do onih, intimnih,  skrivenih, seksualnih maštarija.

Muškim čitateljima će, vjerujem, većina ovih stvari biti (dobro) poznata, lako moguće i da se prepoznaju u nekom dijelovima, a nama ženama, ovaj će roman sigurno dobro doći da bi (još) bolje shvatile način funkcioniranja suprotnog spola.

Jani je, što bi rekao Balašević, „pozitivno negativan lik“ (malo citiram Bibliju, malo Balaševića...a što ću kad oboje vrve od dobrih citata 😉 ) pa su njegove misli i pogled na svijet i samoga sebe (a time i sam roman) puni humora, sarkazma i autoironije tako da se ovo štivo (većim dijelom) čita s osmijehom na licu uprkos ozbiljnim temama kojima se bavi. Ja sam se često tako slatko smijala i onda bi ispitivala svoje (muške) prijatelje „Pa zar vi stvarno tako razmišljate? Zar ste zaista svi tako perverzni i samo se pravite fini ili šta?“, pogotovo kada se radilo o nekim razmišljanjima o ženama ili seksu i odgovor je, najčešće bio: „Da. Samo se pravimo fini“! Ok, super! Hvala na iskrenosti, sad sam nešto i naučila. 

Tako da je ova priča vrlo stvarna i opipljiva, ovo se ne događa na tudorskom dvoru ili nekoj udaljenoj planeti, nekom drugom vremenu ili prostoru. Ovo je suvremena priča o životu ljudi sa stvarnim problemima s kojima se većina nas (na ovaj ili onaj način) svakodnevno susreće. Svatko od nas mogao bi napisati nešto slično. I baš bih zato svima od srca preporučila da pročitaju „Svinjske nogice“ jer roman ima najbolju moguću poruku, po meni, možda i ključnu za preživljavanje u vremenu u kojem živimo, a to bi bilo: u svim sranjima koja vam se događaju u životu, nastojite pronaći dozu humora, ma kako teško se činilo.

Danas kad živimo u ovom apsurdnom društvu nema nam druge nego pribjeći ironiji, nasmijati se svako toliko ili na račun svijeta koji nas okružuje ili na račun samih sebe.. Naravno da to neće riješiti problem, platiti račune, otplatiti kredite, ali to se neće dogoditi niti ako ste konstantno smrknuti i zabrinuti. Uz dozu humora sigurno ćete se lakše nositi sa svim životnim problemima, ako niste baš sigurni kako to funkcionira, pročitajte roman pa ćete vidjeti na što mislim.

Ako i znate na što mislim, isto ga pročitajte jer je genijalan. 😍

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..

Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.

I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).

A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.

Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).

I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.

To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  

U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  

 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.

No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉

"Pokoravanje", Michel Houellebecq

Pokoravanje, Michel Houellebecq; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
..

U svom šestom romanu, jedan od najkontraverznijih, suvremenih francuskih pisaca, M. Houllebecq vodi nas u budućnost, točnije u 2022.god. Situacija u Europi je tada poprilično drugačija, "islamizacija" je sveprisutna, Alžir, Tunis, Maroko i Egipat pregovaraju oko pristupa EU.("Zapadna Europa više nije bila u stanju sebe spasiti- ne više nego što je to bio stari Rim u 5 st. naše ere. Masivan priliv stanovništva koje je sa sobom donijelo tradicionalnu kulturu koja je i dalje čuvala prirodnu uspostavljene hijerarhije pokorenost žene i dužno poštovanje prema starima, predstavljao je povijesnu šansu za moralni i porodični preporod Europe..."). Tadašnja politička previranja (i njihov utjecaj na svakodnevni život Francuske)pratimo iz perspektive Franocisa, profesora književnosti na Sorboni III koji živi u Parizu, dan za danom, ševi studentice, ali ne može ignorirati promjene koje se događaju oko njega. A događaju se predsjednički izbori, po Parizu su nemiri; sukobi između stranaka; socijalista, ekstremne desnice, stranke Muslimanske braće koji, pak, pobjeđuju pa na čelo Francuske dolazi Mohamed Ben Abbes( kultiviran i omiljen vođa). I tada nastupaju promjene; djeci mora biti omogućeno školovanje u duhu islama (škole ne smiju više biti mješovite); ženska djeca trebaju se usmjeravati ka školama za obrazovanje domaćica i čim prije udati; svi prosvjetni radnici moraju biti muslimani; tu su i poligamija i patrijarhat. Uz ovu futuristčko- političku tematiku, provlače se i scene seksa, što je uvijek prisutno u Houllebecqovim romanima (barem je na ovom polju "sve po starom", nema većih promjena ;). Kritika "Pokoravanje" uspoređuje sa "proročanskim" knjigama poput onih "Vrli novi svijet" A. Huxleya i Orwellowom "1984"; ali, nadajmo se da ova, ipak nije baš toliko "vidovita".. Mada, knjiga vam i te kako daje materijala za razmišljanje, pa, ako ste od onih koji se ljeti ne prepuštaju samo "lakoj", neopterećujućoj literaturi, onda je ovaj izvrstan Houllebecq pravo štivo za vas!

Belgravija, Julian Fellowes

"Belgravia", Julian Fellowes, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...

Prije no što krenem s pisanjem mojih impresija ove knjige, samo ću kratko objasniti dva pojma koji, možda, nekim i nisu baš jasni, a prilično su važni u osvrtu koji slijedi.

Prvi je pojam sam naslov knjige, „Belgravia“; dakle, ako niste znali, Belgravia je jedan vrlo fensi kvart u Londonu. Nastao je sredinom 19.st., upravo u vrijeme radnje ovog romana, a i dan danas se smatra jednim od najskupljih kvartova na svijetu.

            Drugi pojam koji nam je ovdje važan je „nouveau riche“ što doslovno, na francuskom, znači „novi bogataši“ no taj se pojam koristi kao pogrdan naziv novopečene klase bogataša koji su svoj novac stekli prilično brzo (u svojoj ili, možda, prošloj generaciji) te na taj način postali pripadnici više klase u kojoj prevladava „stari novac“ tj. plemstvo i aristokracija (u kojoj je novac prisutan generacijama). Novopečenim bogatašima obično nedostaju (kulturna) obilježja više klase, novac imaju, ali im se uvijek zamjera nedostatak bontona, primitivizam i razmetanje.

Iako je često kroz povijest upravo novac novopečenih bogataša pomagao aristokraciji i plemstvu da se održe na životu budući da su mnogi brakovi sklapani iz obostranog interesa (pripadnici novopečenih bogataša tim su brakovima dobivali „pedigre“, a osiromašeno plemstvo novac) na ovu se skupnu uvijek gledalo „s visoka“ i s omalovažavanjem.

            Još bi se puno moglo pisati o ovoj temi koja je, uostalom, često prisutna i u djelima J. Fellowesa (npr. „Downton Abbey“ i tamo je „pater familias“ plemićke obitelji Crawley oženjen za bogatu Amerikanku) autora koji nam  u „Belgraviji“ cijelu priču plete oko skandala koji obuhvaća pripadnike engleskog plemstva i novopečenih bogataša.

            Na samom početku knjige prisustvujemo stvarnom povijesnom događaju, balu vojvotkinje od Richmonda, koji je održanu Bruxellesu, 1815.g. večer uoči slavne bitke kod Waterlooa. Na tom je balu bilo prisutan sam vrh engleske elite, ali ljubav čini čuda, pa su tako pozivnice došle i u ruke mlade Sophie Trenchard čiji je otac bio glavni dobavljač slavnog vojvode od Wellingtona. Njezina majka, inteligentna i realna ,Anne Trenchard, nije baš bila za odlazak na bal jer je jako dobro znala da će pripadnici engleske kreme „biti zaprepašteni što dijele plesnu dvoranu s čovjekom koji njihove vojnike opskrbljuje kruhom i pivom“.

No budući da je njezin muž, kao i djeca, bio stalno gonjen ambicijom i oduševljen mogućnosti da prisustvuje takvom događaju (koji je „poprimio sjaj i velebnost krunidbe kakve srednjevjekovne kraljice“) obitelj Trenchard odlazi na bal čije će im posljedice značajno obilježiti budućnost, a o kojima ćemo čitati  u „Belgraviji“.

              Kako autor u ovom djelu isprepliće povijest i fikciju, spomenuti ću da je jedna od tragičnih  (povijesnih) posljedica bala bila i ta da su mnogi pripadnici engleske vojske koji su tu večer plesali na balu, već drugi dan poginuli kod Waterlooa.

              U takvu, euforijom i ratom zahvaćenu atmosferu Bruxellesa, smjestio je  Fellowes  sam početak romana, da bi se odmah potom radnja prebacila u London, dvadesetak godina kasnije, kada obitelj Trenchard živi u novoizgrađenoj četvrti, mondenoj Belgraviji čijem je nastanku uz slavnog britanskog arhitekta Thomasa Cubitta (također stvarna povijesna ličnost) doprinesao i sam James Tranchard koji se sada, uz trgovinu, bavi i graditeljstvom.

             U toj prestižnoj četvrti obitelj Trenchard živi uz najstarije pripadnike Engleskog plemstva među kojima je i aristokratska obitelj Bellasis. Te su dvije obitelji potpuno različite; ohola, sobovska,  aristokracija na „trgovce“  Trenchard gleda s omalovažavanjem, a svi su apsolutno svjesni vremena u kojem žive i nepremostivih društvenih razlika.

             I živjeli bi oni tako jedni uz druge (iako „miljama“ daleko) da na vidjelo , malo po malo, ne izlazi dugo skrivana tajna koja bi mogla uzrokovati skandal neslućenih razmjera.

            E sad, ako volite tu atmosferu „viktorijanske“ Engleske onda ćete s guštom čitati kako se obje spomenute obitelji, svaka na svoj način, bore s duhovima prošlosti kako bi sačuvale ugled koji imaju u sadašnjosti, dok nas Fellowes genijalno provodi kroz londonske salone 19.st. u kojima sve vrvi od dvosmislenih razgovora, spletki i intriga, a sve uz poznati engleski čaj i kolačiće. Odlično je prikazao duh tog vremena, snobovsku englesku aristokraciju kao i motive koji vode pripadnike „nouveau riche“ klase.

           Bez obzira što se radnja odvija u prošlosti, prisutni svi „univerzalni pokretači“ najnižih strasti, kao što su ljubomora, zavist, prevara…ali, i oni plemeniti osjećaji poput dobrote, čast i, naravno, ljubavi.

           I da rezimiram na kraju, u „Belgraviji“ vas čeka interesantna priča o skandalu, puna odlično prikazanih likova, smještena u savršeno opisano ozračje Londona, 19.st. koju nam pripovijeda dokazani majstor ove tematike, J. Fellowes.

           Ako vam se sviđaju ove teme, kad smo već kod J. Fellowesa, ne mogu ne spomenuti njegovu odličnu knjigu „Snobovi“ koja se također bavi kremom engleskog društva, ali u novije vrijeme (vrijeme je novije, ali elitni „snobovi“ ostali su isti ;) ).

„Snobove“ je također izdala Mozaik knjiga, 2013.g.

"Dječak kakvog nema", Monica Wood

"Dječak kakvog nema", M. Wood; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Već sam puno puta tijekom čitanja ove knjige navela da je ova knjiga „posebna“...E, sad, zašto je posebna? Jest' da pretpostavljamo da to „posebna“ ima pozitivno značenje ( i ima), da ne znači da je knjiga npr. „posebno loša“ ili sl. Ali, ipak, da to ne ostane nedorečeno ili da ne stoji kao obični klišej „ova knjiga je posebna“ (jer, u konačnici, mnoge su knjige posebne na neki svoj način) sad ću vam ja potanko objasniti (a opet, da vas baš ne „udavim“ ;) ) zašto je to ova knjiga – posebna.

Pa krenimo prvo od glavnih likova knjige, ili, u ovom slučaju bolje rečeno „pokretača radnje“; dok su u većini romana koje čitamo glavni likovi muškarci ili žene od 20-30-40 godina (npr. detektivi/inspektori poput Willa Trenta, Harryja Holea; forenzičarke tipa Kay Scarpette, Maure Isles; vrckaste mlađahne djeve u raznim fazama njihovog (mlađahnog) života koje prolaze niz situacija da bi se na kraju našle u naručju svog savršenog muškarca ili pak neke povijesne ličnosti pa tako redom) u ovoj su knjizi glavni likovi starica, gđica. Ona Vitkus, od 103 i Dječak od 11 godina.

Ok, dječake smo u književnosti već susretali, svi pamtimo npr. Tom Sawyera, Olivera Twista,  Adriana Molea..., ali starica se baš i ne sjećam.. Ima knjiga gdje je glavni lik neka starica, ali se ona obično, već na početku radnje počinje prisjećati svog života tako da opet dobijemo knjigu gdje čitamo o događajima mlađe žene.. Kako god bilo, na kombinaciju dječak i starica, mislim da još nisam naišla.. Tako da je jedna (ili prva) od posebnosti ove knjige upravo taj „čudan“ spoj glavnih likova čije je prijateljstvo uzrokovalo događaje opisane u ovoj knjizi.

A poseban je potom i način na koji je prijateljstvo Dječaka i gđice. Vitkus utjecalo na živote ljudi oko njih kao i na živote njih samih.. Prilično je posebno i neuobičajeno i to što Dječak umire dok „stoineštogodišnja“ starica i dalje živi... (ne, nisam vam ništa spojlala, ovo piše već na koricama i to saznajete odmah na početku knjige). Tako da se radnja priče odvija na dva nivoa: u prošlosti – gdje pratimo druženja Dječaka i starice te u sadašnjosti u kojoj vidimo kako su njihova druženja dovela do zbližavanja starice s dječakovim (rastavljenim) roditeljima koji su shrvani gubitkom sina te, svatko na svoj način, pokušavaju smoći snage i nastaviti dalje sa životom.

Upravo im u tim pokušajima najviše pomaže pojava gđice. One Vitkus u njihovim životima. Otac, umjetnik koji za život zarađuje gitarom i koji sa svojim neobičnim (za njega, prilično čudnim) sinom, za njegova života baš i nije imao dobar odnos, dolazi kod starice kako bi do kraja odradio sinove zadatke (košenje trave, hranjenje ptica i sl.). Kroz razgovore s gđicom. Vitkus on upoznaje sina bolje nego što je to uspijevao u životu; Dječak baš i nije bio zainteresiran za muziku, bio je opsjednut brojem deset (imao je po deset komada predmeta koji su mu bili važni), nije se bavio stvarima kojima se bave „normalni“ jedanaestogodišnjaci te je majka za njega govorila upravo ono što ja govorim za ovaj roman- da je poseban.

Jedna od Dječakovih fascinacija bili su i Guinessovi rekordi kojima je, s vremenom, „zarazio“ i gđicu. Vitkus te su se njih dvoje, koristeći njezine godine kao „glavni adut“, nakon pomne analize kategorije „najstarijih“ odlučili okušati u kategoriji „najstarijeg vozača s važećom vozačkom dozvolom“. I to jedan od „poslova“ sina koje će nastaviti otac kojega će, baš kao i sina, osvojiti sitna gđica. Vitkus puna duha i životnog iskustva (što je normalno, s obzirom na njezine 103 godine).

A o njezinom životu također doznajemo štošta budući da ju je Dječak intervjuirao u sklopu školskog projekta.

Ova je knjiga, u stvari, poput omnibusa u kojemu se isprepliću razgovori i druženja starice i Dječaka, Guniessovi rekordi, isječci iz života gđice. Vitkus, njezin sadašnji život kao i život Dječakovih roditelja, crtice iz Dječakove prošlosti…. A sve je to autorica odlično satkala u priču koja nas uči tako puno o životu, starosti, međuljudskim odnosima, usamljenosti, roditeljstvu, tuzi, prolaznosti života i propuštenim prilikama, obitelji, ljubavi, ambicijama…. I o svemu onome od čega se život, u stvari, sastoji.

Nema tu previše uljepšavanja, ova je knjiga vrlo „životna“, opisuje gubitak tj. bol zbog gubitka bliske osobe koju je, većina nas, osjetila pa znamo taj užasan osjećaj bespomoćnosti, a život se nastavlja i jednostavno moraš dalje kako znaš i umiješ.. Ipak, kako u životu tako i ovom romanu, utjeha i olakšanje se (ponekad) pronađu baš tamo gdje ih najmanje očekuješ i onda odjednom shvatiš da je nekako (malo) lakše i da postoji razlog zbog kojeg se svakog jutra ustaješ iz kreveta.

U tom se životnom ritmu kroz knjigu izmjenjuju sretni i nesretni trenuci pa tako dolazimo i do kraja koji je baš jako lijep i koji će vas sve, sigurna sam, ugodno iznenaditi, koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a lako moguće da se u nekim očima pojavi i pokoja suzica.

„Dječak kakvog nema“ nije još jedan u nizu romana s klasičnim „happy endom“; to je gorko- slatko štivo uz koje puno toga proživljavamo, i smijemo se i plačemo i ljutimo i patimo, ali tu se uvijek isprepliću nada i pozitivni osjećaji… Baš kao i u životu. Pročitajte!

"Brooklyn", Colm Toibin

"Brookly", Colm Toibin, Naklada Ljevak; osvrt by Morana M.
:)
"Povijest je učiteljica života", "Povijest se ponavlja" samo su neke od izreka koje su nam svima poznate i često ih čujemo... A i vidimo u praksi, naravno.. No, zadržimo se sad na ovoj "Povijest se ponavlja" (uz veće ili manje preinake) jer mi je prva pala na pamet kada sam razmišljala o osvrt na ovu knjigu.
Znamo da su ljudi oduvijek napuštali svoje obitelji, svoje domove i zemlje u potrazi za nečim boljim...(naravno, ne za boljim obiteljima....nego za boljim uvjetima za život sebe i postojeće obitelj, koja je ostala u starom zavičaju..)..Eto, i moj je pranono nekih davnih dana otišao iz Bribira u Južnu Ameriku (Urugvaj) i tamo stekao zavidnu karijeru i imutak...Ok, usput je našao i novu ženu..ne znam baš da je bila "bolja", ali bila je balerina u Montevideu dok je nona u Bribiru nosila sijeno i bavila se njihovom djecom i njegovim roditeljima...Ali, to je neka druga priča..
U ovoj se priči bavimo Irskom i ovdje (konačno) dolazim do onoga da se povijest ponavlja (uz veće ili manje preinake) jer dok su nekada Irci masovno napuštali svoju zemlju u kojoj nije bilo posla (ni budućnosti) danas, eto, naši ljudi masovno odlaze u Irsku upravo zbog - posla i budućnosti. Sigurna sam da svi vi koji ovo čitate, a i ja skupa s vama, možemo odmah spomenuti neke ljude koje znamo, a koji su otišli u Irsku, bili jedno vrijeme u Irskoj ili se evo, baš spremaju za selidbu u Irsku.. I to su, najčešće, priče s hepi endom jer ljudima je tamo zaista bolje (što se tiče životnog standarda, na to mislim...Nije lako biti daleko od obitelji i najbližih, a i narade se oni za taj svoj bolji standard, no barem znaju zašto rade za razliku od mnogih u Hrvatskoj i regiji)... I tako je danas Irska postala, na neki način, Obećana zemlja, što nas odmah podsjeća na ovogodišnji ZBF  na kojem je Irska- obećana zemlja bila zemlja partner.
A kako je to u Irskoj izgledalo nekada, točnije u drugoj polovici 20.st. kada je za Irce (i mnoge druge Europljane) obećana zemlja bila Amerika čitamo u ovoj lijepoj priči C. Toibina.
Glavna je junakinja mlada Eillis Lacey koja s majkom i sestrom, skromno živi u malom, irskom gradiću te se, u jednom trenutku, nekako više stjecajem okolnosti nego svojom željom, seli u Ameriku jer ju tamo čeka posao (posredovanjem svećenika koji je aktivan u irskoj zajednici u Americi) i, po svemu sudeći, bolja budućnost od one koja joj se tada pružala u rodnom gradiću.
I onda pratimo kako se Eillis (koja prvi puta odlazi od kuće i mjesta u kojem je provela svoj cijeli život), snalazi na brodu, u pansionu u kojem živi sa svojim sustanarkama, na novom poslu i u novoj sredini kontaktirajući sa majkom i sestrom samo putem pisama koja putuju dugo i stižu neredovito.
Iako se Eillis zaista puno toga događa i emotivno i poslovno, moram pripomenuti da je knjiga pisana laganim tempom...Naravno da ima dosta dijaloga, ali prevladava opis razmišljanja glavne junakinje koja, iako izvana prilično povučena, u svojim mislima intenzivno proživljava sve situacije i okolinu u kojima se nalazi. To navodim iz razloga jer mi je nekoliko ljudi, dok sam čitala ovu knjigu i objavila  u grupi da je čitam, pisalo kako su je počeli čitati i kako stalno očekuju neko ubrzanje radnje, neke dinamične preokrete i sl., ali da ne dolaze do toga.. Pa da vam odmah kažem da to nećete dočekati. Ova je knjiga, po meni, pisana u maniri klasika tipa Jane Eyre, Emma, Rimljanka i sličnih uradaka gdje imamo "klasičnu heroinu" čiji život pratimo, najviše, iz ugla njezinog razmišljanja i poimanja situacija u kojima se nalazi.
Jer, Eillis zaista nije lako; nije lako napustiti sigurnost gradića koji poznaje i sama otići u nešto potpuno novo; nije lako naučiti živjeti u skladu s novim okolnostima i običajima; pogotovo nije lako doživjeti neke teške, obiteljske tragedije daleko od obitelji niti je lako odabrati između dva muškarca koji ti, jedan u sigurnosti poznatog, irskog okruženja, a drugi među novinama Amerike, nude brak i sigurnu budućnost.
Stil kojim je ova knjiga napisana meni je apsolutno pasao jer te, baš tim opisima i jakim emocijama kojima je roman prožet, potpuno uvuče u priču. Iskreno, uživala sam, tih dana dok sam ga čitala, na samo pomisao kako ću se ušuškati s "Brooklynom" u rukama i prijeći u neki drugi svijet, neko drugo vrijeme i postati nesvjesna svega oko sebe; svakodnevice i problema, a, mislim da je upravo to jedna od odlika najboljih knjiga, to "potpuno obuzimanje".

"Djevojke sa slika", Cathy Marie Buchanan

"Djevojke sa slika", Cathy Mary Buchanan; Lumen ; osvrt by Morana M.

:)

Kada sam prvi puta čula za ovu knjigu odmah sam se oduševila jer su Pariz, Belle Epoque, umjetnički krugovi i sl. neke od mojih omiljenih tema o kojim volim čitati pa sam s nestrpljenjem očekivala objavljivanje knjige! A onda kada sam je uzela u ruke; onako sjajnu, glamuroznu, pravu ljepoticu u prekrasnom, "zrcalnom" uvezu s malom balerinom na naslovnici, mojoj sreći nije bilo kraja...

I onda sam krenula s čitanjem.... kad tamo, nešto potpuno drugačije...ni "g" od glamura niti svilenih, šuštavih haljina dama pariške elite... Mogla bi se sada upotrijebiti ona stara izreka "ne sudi knjigu po koricama", ali nije tako... Jer sjaj korica ove knjige apsolutno se može "opravdati" sjajem priče koju nam je autorica napisala nakon iscrpnih priprema i istraživanja likova i perioda opisanih u knjizi.

Dakle, iako je priča smještena u pariško "zlatno doba" naši likovi nisu bonvivani, ne posjećuju razuzdane zabave već jedva preživljavaju na marginama društva; to su siromašne djevojčice koje se bore za egzistenciju, pralje, zločinci, kurtizane, a u većini slučajeva radi se o stvarnim povijesnim osobama koje su, na ovaj ili onaj način ostavile svoj trag u vremenu.

Radnja prati tri sestre van Goethem, Antoinette, Marie i Charlotte. Upravo je Marie svjetsku slavu stekla pozirajući Edgaru Degas za njegovu skulpturu "Mala četrnaestogodišnja plesačica" koja se danas čuva u pariškom Musee D'Orsay. Marie i njezine sestre, nakon smrti oca, žive u siromaštvu, u iznajmljenoj sobici, s majkom praljom koja se odala piću i jedinu šansu za, donekle, bolji život vide u pariškoj Operi gdje idu na početnički tečaj baleta, nadajući se uspjehu.. Iako, i taj uspjeh ima svoju cijenu jer siromašnim djevojkama, ako i jesu talentirane balerine, treba bogati pokrovitelj takozvani "mecena" ili, današnjim rječnikom "sponzor"; a znamo da sponzori za svoje "sponzoriranje" također traže nešto zauzvrat, a to "nešto" uvijek se, na ovaj ili onaj način, svodi na seksualno zadovoljenje sponzora. To u knjizi prolazi i malodobna Marie sa svojim mecenom, a čak i slikaru Edgaru Degas povremeno pozira gola što četrnaestogodišnjoj djevojčici sigurno nije ugodno, ali Marie je bolno svjesna svoje siromašne egzistencije te šutke trpi sve što je potrebno da bi preživjela.

Pratimo i priču najstarije sestre, Antoinette, koja se također okušala kao balerina, ali sada je pralja i povremeno statistica u kazalištu, i koja se upušta u strastvenu vezu sa Emileom Abadijem. Abadie je također stvarna povijesna ličnost tj. osuđeni zločinac koji je, zajedno sa svojim prijateljem, bio umiješan u tri ubojstva te osuđen na smrt, a o kojima je autorica čitala i istraživala povijesne materijale.

Abadie je također prikazan na Degasovom djelu "Zločinačke fizionomije" (portreti osuđivanih zločinaca) koje je bilo izloženo 1881god. istovremeno kao i skulptura "Male četrnaestogodišnje plesačice" (skulptura je tada smatrana ružnom te su kritičari ocijenili da djevojčica ima lice u kojemu je "otisnut nagovještaj svakog poroka").

U to je vrijeme bila aktualna teorija Cesarea Lobrosa, koja se spominje i u knjizi, o čovjeku- zločincu prema kojoj su ljudi određenih tjelesnih osobina (osobito glave) "rođeni" zločinci. Ukratko, tipičan zločinac divljački je ružan, a tu su teoriju prihvatili i Degas i Zola ,oboje sporedni likovi u knjizi.

Sve ove činjenice zainteresirale su autoricu da podrobnije istraži i likove i teorije i pozadinu određenih umjetničkih djela pa je tako spajajući povijest i fikciju, napisala "Djevojke sa slika".

Prisutno je također, i njezino osobno iskustvo sa satova baleta jer su baletne figure, kao i patnje mladih balerina tijekom vježbanja, jako vjerno opisane.

I da ja sada više ne duljim o sadržaju i detaljima opisanim u romanu, reći ću vam još samo da je ovo jedno ozbiljno i slojevito djelo koje stilom poprilično podsjeća na Balzaca i njegov realizam ili čak i Zolu i naturalizam.. Likovi su opisani bez uljepšavanja u (siromašnim) sredinama iz kojih potječu i u kojima žive te kako sve to utječe na njihove postupke kao i na njihovo poimanje života.

Naravno, također su tu i opisi snage ljubavi (prije svega one sestrinske) kao i opisi požrtvovanost i sreće u malim stvarima jer su, usprkos razdoblju "Belle epoquea" životi likova ove knjige (kao i većine žitelja tadašnjeg Pariza ) u potpunoj suprotnosti od značenja toga naziva.

A kako završava priča sestara von Goethem saznati ćete, ako pročitate ovu knjigu jer naš osobni "belle epoque" ipak najviše ovisi o nama samima....

"Utvrda s devet kula", Quias Akbar Omar

"Utvrda s devet kula", Quais Akbar Omar; Znanje; osvrt by Morana M.

Dragi moji knjigoljupci, ovo vam je jedna divna knjiga koju bi svi trebali pročitati! Bez obzira na vaš omiljeni žanr; bez obzira da li inače preferirate trilere, ljubavne, špijunske ili koje god romane, ovo je posebna i  "jaka" knjiga koja se može preporučiti svima.
I koju će svi, sigurna sam, sa užitkom čitati od prve do posljednje stranice jer  je "Utvrda s devet kula" jedna od (rijetkih) knjiga koje nas obogaćuju na razne načine.
Tako npr. kroz ovu knjigu učimo o, ne tako davnoj, povijesti Afganistana; ona nas navodi na razmišljanje o važnosti nekih stvari koje, najčešće, uzimamo "zdravo za gotovo", a koje mogu preko noći nestati i/ili se promijeniti;  čitajući je , također, uviđamo i koliko su zapravo važne spone među ljudima koji nas okružuju, prvenstveno obiteljske, a ponekad i one među ljudima koji su, do određenog trenutka, bili potpuni stranci.
Što se tiče radnje, prvo moram istaknuti da je ovo istinita priča tj. autobiografija što, naravno, knjizi daje posebnu težinu i vrijednost. Quias Akbar Omar, autor, u prvom nam licu prepričava svoje odrastanje u Afganistanu pogođenim građanskim ratom u posljednjim godinama 20.st.
Ono što je meni bilo jako važno i zbog čega mi je, na neki način, bilo malo lakše čitati ovu knjigu čak i u dijelovima koji opisuju neke jako mučne i surove događaje, je sam početak knjige u kojem nam autor, ukratko daje uvid u sadašnjost;  u svoj život i u život njegovih roditelja kao i braće i sestara po čemu shvaćamo da su oni preživjeli te ratne događaje o kojima ćemo čitati.
Nakon što su Sovjeti napustili Afganistan, sedmogodišnji Qais uživa u sretnom djetinjstvu u obitelji poduzetnika i intelektualaca, višeg srednjeg sloja u Kabulu u trenutku kada započinje preko deset godina novih, ratnih strahota.
Prvo dolaze "sveti ratnici"- mudžahedini kojima se narod isprva veseli, no oni se ubrzo dijele u frakcije koje se bore za prevlast nad dijelovima Kabula; kasnije dolaze talibani.. Grad postaje nesiguran te se njegova, mnogobrojna obitelj seli u sigurniji dio grada, na imanje očevog prijatelja u "Utvrdu s devet kula"po kojem je knjiga i dobila naziv.
Nakon nekog vremena ratne strahote ponovno dolaze do njih te počinje putovanje malog Quiasa, i njegove najuže obitelji, po cijelom Afganistanu, a sve kako bi pronašli barem malo mira u tim teškim, ratnim godinama.
Na svom putovanju susreću razne ljude, od neznanaca koji im nesebično pružaju pomoć, preko nomada sa kojima, također, provode jedan dio vremena putujući sa njihovom karavanom pa sve do osebujnih pojedinaca od kojih Quias sluša neobične priče, pa čak uči i neke vještine koje će njemu i obitelji pomoći u preživljavanju.
U ovom romanu izmjenjuje se ono najgore i ono najbolje od čovječanstva. Iako ova afganistanska obitelj proživljava najteže dane u svojim životima, roman obiluje elokventnim i britkim razgovorima, mudrim mislima i narodnim predajama (posebno su lijepi razgovori Quaisa i njegovog djeda) pa čak i humorom koji je, često, neophodan da bi se proživjele situacije u kojima su ljudi nemoćni jer su događanja oko njih potpuno izvan njihove kontrole.
Uprkos užasnoj tragediji koja je zadesila Afganistan, u knjizi prevladava trijumf pozitive i ljubavi i to je ono što mi se najviše sviđa kod pisanja Quais Akbar Omara.
U osvrtima na ovu knjige često se spominje Khaled Hosseini koji je bio i mentor autoru, a i sama radnja, smještena u Afganistan, podsjeća na Hosseinijeve knjige. Ali, za razliku od Hosseinijevih knjiga, koje su, apsolutno izvrsne, i kod kojih su (barem u mom slučaju) suze neizbježne, uz ovu knjigu nisam plakala iako su i ovdje opisane mnoge teške situacije.. Kao što sam prije navela, ton knjige je pozitivan pa to uvelike utječe na doživljaj tijekom čitanja, a bitna je razlika i to što su događaji opisani u ovoj knjizi istiniti.
Nakon svih užasa koje je proživio Quais Akbar Omar danas je uspješan, poslovni čovjek koji se bavi tepisima, koji su obiteljski posao i kojima je, također, protkana i ova priča.
On nije izmišljao junake svoje priče; junaci su on i njegova obitelj, prvenstveno njegov djed, majka  i otac iako, kao što je i sam napisao u pogovoru, ovo je priča samo jedne afganistanske obitelji od mnogih koje je zadesila slična (a često i teža) sudbina tijekom ratnih godina.
Pa je stoga ova divna knjiga posvećena Afganistanu i njegovom narodu, svim tim "neopjevanim" herojima kao i afganistanskoj kulturi uz nadu da će, njezinim čitanjem, ljudi malo bolje shvatiti tu napaćenu zemlju o kojoj, nažalost, većina nas, ima potpuno krivu predodžbu.
Bilo je ovo jedno divno čitalačko iskustvo i, kao što sam napisala na početku, mislim da bi "Utvrdu s devet kula" trebali baš svi pročitati.