:)
"Povijest je učiteljica života", "Povijest se ponavlja" samo su neke od izreka koje su nam svima poznate i često ih čujemo... A i vidimo u praksi, naravno.. No, zadržimo se sad na ovoj "Povijest se ponavlja" (uz veće ili manje preinake) jer mi je prva pala na pamet kada sam razmišljala o osvrt na ovu knjigu.
Znamo da su ljudi oduvijek napuštali svoje obitelji, svoje domove i zemlje u potrazi za nečim boljim...(naravno, ne za boljim obiteljima....nego za boljim uvjetima za život sebe i postojeće obitelj, koja je ostala u starom zavičaju..)..Eto, i moj je pranono nekih davnih dana otišao iz Bribira u Južnu Ameriku (Urugvaj) i tamo stekao zavidnu karijeru i imutak...Ok, usput je našao i novu ženu..ne znam baš da je bila "bolja", ali bila je balerina u Montevideu dok je nona u Bribiru nosila sijeno i bavila se njihovom djecom i njegovim roditeljima...Ali, to je neka druga priča..
U ovoj se priči bavimo Irskom i ovdje (konačno) dolazim do onoga da se povijest ponavlja (uz veće ili manje preinake) jer dok su nekada Irci masovno napuštali svoju zemlju u kojoj nije bilo posla (ni budućnosti) danas, eto, naši ljudi masovno odlaze u Irsku upravo zbog - posla i budućnosti. Sigurna sam da svi vi koji ovo čitate, a i ja skupa s vama, možemo odmah spomenuti neke ljude koje znamo, a koji su otišli u Irsku, bili jedno vrijeme u Irskoj ili se evo, baš spremaju za selidbu u Irsku.. I to su, najčešće, priče s hepi endom jer ljudima je tamo zaista bolje (što se tiče životnog standarda, na to mislim...Nije lako biti daleko od obitelji i najbližih, a i narade se oni za taj svoj bolji standard, no barem znaju zašto rade za razliku od mnogih u Hrvatskoj i regiji)... I tako je danas Irska postala, na neki način, Obećana zemlja, što nas odmah podsjeća na ovogodišnji ZBF na kojem je Irska- obećana zemlja bila zemlja partner.
A kako je to u Irskoj izgledalo nekada, točnije u drugoj polovici 20.st. kada je za Irce (i mnoge druge Europljane) obećana zemlja bila Amerika čitamo u ovoj lijepoj priči C. Toibina.
Glavna je junakinja mlada Eillis Lacey koja s majkom i sestrom, skromno živi u malom, irskom gradiću te se, u jednom trenutku, nekako više stjecajem okolnosti nego svojom željom, seli u Ameriku jer ju tamo čeka posao (posredovanjem svećenika koji je aktivan u irskoj zajednici u Americi) i, po svemu sudeći, bolja budućnost od one koja joj se tada pružala u rodnom gradiću.
I onda pratimo kako se Eillis (koja prvi puta odlazi od kuće i mjesta u kojem je provela svoj cijeli život), snalazi na brodu, u pansionu u kojem živi sa svojim sustanarkama, na novom poslu i u novoj sredini kontaktirajući sa majkom i sestrom samo putem pisama koja putuju dugo i stižu neredovito.
Iako se Eillis zaista puno toga događa i emotivno i poslovno, moram pripomenuti da je knjiga pisana laganim tempom...Naravno da ima dosta dijaloga, ali prevladava opis razmišljanja glavne junakinje koja, iako izvana prilično povučena, u svojim mislima intenzivno proživljava sve situacije i okolinu u kojima se nalazi. To navodim iz razloga jer mi je nekoliko ljudi, dok sam čitala ovu knjigu i objavila u grupi da je čitam, pisalo kako su je počeli čitati i kako stalno očekuju neko ubrzanje radnje, neke dinamične preokrete i sl., ali da ne dolaze do toga.. Pa da vam odmah kažem da to nećete dočekati. Ova je knjiga, po meni, pisana u maniri klasika tipa Jane Eyre, Emma, Rimljanka i sličnih uradaka gdje imamo "klasičnu heroinu" čiji život pratimo, najviše, iz ugla njezinog razmišljanja i poimanja situacija u kojima se nalazi.
Jer, Eillis zaista nije lako; nije lako napustiti sigurnost gradića koji poznaje i sama otići u nešto potpuno novo; nije lako naučiti živjeti u skladu s novim okolnostima i običajima; pogotovo nije lako doživjeti neke teške, obiteljske tragedije daleko od obitelji niti je lako odabrati između dva muškarca koji ti, jedan u sigurnosti poznatog, irskog okruženja, a drugi među novinama Amerike, nude brak i sigurnu budućnost.
Stil kojim je ova knjiga napisana meni je apsolutno pasao jer te, baš tim opisima i jakim emocijama kojima je roman prožet, potpuno uvuče u priču. Iskreno, uživala sam, tih dana dok sam ga čitala, na samo pomisao kako ću se ušuškati s "Brooklynom" u rukama i prijeći u neki drugi svijet, neko drugo vrijeme i postati nesvjesna svega oko sebe; svakodnevice i problema, a, mislim da je upravo to jedna od odlika najboljih knjiga, to "potpuno obuzimanje".
Nema komentara:
Objavi komentar