Fiona Valpy, "Priča iz Casablance", Mozaik knjiga osvrt by Morana M.

Nakon dva trilera baš sam imala želju pročitati nešto lagano, bez krvi do koljena, sajko kilera... Neku lijepu- priču.

Pa sam malo pregledala police i nekako me 'na prvu' privukla "Priča iz Casablace", Fione Volpy.

I bila je baš ono što mi je trebalo.❤

⧫

Premda radnja djelomično obuhvaća, nimalo lako, vrijeme Drugog svjetskog rata, knjiga ima lijepu, tečnu priču i savršena je štivo kojim ćete popuniti (lijene) ljetne dane ili noći (one noći u kojima je, od fizičkih aktivnosti, jedino prihvatljivo listanje stranica ).

⇨u knjizi pratimo dvije radnje, obje smještene u egzotičan Maroko, točnije Casablancu.

Jedna se odvija u novije vrijeme, 2010.godine kada se iz Engeske u Casablancu, zbog suprugova posla (i nekih privatnih razloga), seli mlada majka Zoe. Ona ispod podnih dasaka u potkrovnoj sobi njihove kuće pronalazi dnevnik koji je 1941. vodila dvanaestogodišnja Josie.

⇨Iako se u poglavljima izmjenjuju priče Zoe i Josie - Josie, po meni, ima dominantniju ulogu.

Ona je pak u Casablancu došla iz Pariza. Njezina, dobrostojeća, obitelj bježi pred ratnim zbivanjima u Europi (majka je Židovka), a Casablanca je tranzitna postaja prema Americi, u to vrijeme, prepuna izbjeglica poput njih. Svi pokušavaju srediti vize i ostalu papirologiju pa se boravak ovdje često oduži, za neke i doživotno.

⇨Josie je i pasionirana čitateljica, a zbog toga je sigurno i vama, kao i meni odmah nekako bliža i draža.

Jedna od prvih stvari koje je učinila kad su se smjestili u Casablanci bila je - učlanjenje u knjižnicu!

"Volim tumarati redovima visokih polica s knjigama, osjećajući se kao da se mogu, ne samo sakriti od vanjskog svijeta već i pobjeći u druge svjetove, skrivene među koricama svih tih divnih svezaka. To mi je pomoglo da prestanem toliko čeznuti za domom u Parizu i da se ne osjećam zatočna ratom."

Ovo je samo jedan od knjiških citata, a zanimljivo mi je bilo i pratiti koje su knjige tih godina bile popularne jer Josie u svoj dnevnik često zapisuje što čita, kao i dojmove o knjizi.

⇨Naravno da u knjizi ne nedostaje i jako lijepih opisa Casablance (i općenito Maroka) , pogotovo u Josieno vrijeme, u ovo novije, 2010. grad više nije onako romantičan kakvim ga svi, više-manje zamišljamo. I sama Zoe kaže:

"Ovo je grad koji počiva na rubu oceana slomljenih snova, otrcan i šiban vjetrom, čije su nekoć raskošne ulice sada ornule. Holivudski glamur iz dana Bogarta i Bergman davno je nestao, pretvorivši se u daleku uspomenu."

No, kroz čitanje Joseina dnevnika, Zoe ipak uspijeva vidjeti Casablancu i u nekim prošlim, ljepšim, premda složenim i teškim, vremenima.

⇨Priče o izbjeglicama o kojima čitamo u knjizi i danas su aktualne teme, i 1941. i 2010. kao i kroz stariju i noviju povijest uvijek negdje netko ratuje, uvijek ima ljudi koji su prisiljeni bježati iz svojih domova i koji pokušavaju negdje osigurati bolju budućnost za svoju djecu. Nažalost. I dalje će biti budala i rata...

⧫

Mislim da vam je ovo dovoljno da steknete dojam o knjizi i procijeniti je li nešto za vas. Ja, kao što sam već puno puta rekla, najčešće čitam 'prema raspoloženju', a sad sam bila raspoložena upravo za nešto ovakvo.

Lijepa, čitka priča, a opet nagoni na razmišljanje, moguće i da vas potakne da na neke stvari gledate drugim očima.

⧫

Zaista idealno štivo za ovo vruće ljeto, bilo da čitate na plaži, u hladu, na balkonu ili, kao što sam ja čitala, na krevetu uz šum ventilatora.☺

 

 Alena Schroder, "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak", Petrine knjige, osvrt by Morana M.

Često, kad pišem preporuke knjiga, navedem "za ljubitelje ovog/onog žanra", kod ove knjige to nekako nema potrebe... Čini mi se da je knjiga koju bi mogli svi čitati (možda se varam, ali, kao što rekoh, tako mi se čini ☺).

...

Moram priznati da me prvo privukao naslov "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak",❤ meni naslov genijalan (u knjizi se, naravno, saznaje i razlog naslova, neću vam spojlati, ali odlično izvedeno).

Ajmo malo o romanu; napisala ga je njemačka autorica Alena Schroder i odmah je, po objavljivanju postao (njemačka) književna senzacija.

Radnja se odvija u Berlinu kojemu živi Hannah (ima 27.god, piše doktorat, nije baš presretna svojim ljubavnim životom...), a često posjećuje svoju stogodišnju (ali vrlo lucidnu) baku Evelyn.

E onda stiže jedno pismo iz Izraela i tu počinje prava priča. Hannah saznaje za svoje židovske pretke, baka uporno odbija pričati o prošlosti pa Hannah malo po malo počinje istraživati povijest obitelji.

Stoga se radnja povremeno prebacuje u dvadesete godine 20.st. kad u Njemačkoj tj. Berlinu sve više jača Nacionalsocijalistička stranka (dakle, Nacisti). Tada upoznajemo Sentu, djevojku koja ne želi da joj itko upravlja sudbinom, umjetničku galeriju Itziga Goldmanna, čiji život postaje sve teži i cijela priča postaje sve zanimljivija.

("Uz sama ulazna vrata u umjetnički salon Itziga Goldmanna nešto je ležalo na tlu. To je bio mrtav štakor, neobično velik čak i za berlinske prilike. A iznad njega, na tamnosivom zidu, pisalo je velikim bijelim slovima: KREPAJ, ŽIDOVE!")

Roman dijelom radnje pomalo podsjeća na "Odred za baštinu" (ako ne znate o čemu pričam, imamo i knjigu i film) jer i ovdje pratimo trag "nestalih" umjetnina.

...

Sve u svemu, ni prva ni zadnja knjiga na ovu temu, ali napisana vrlo čitko, zanimljivo, usput nas nečemu i nauči.  Nije previše teška ni dramatična već nam kroz, recimo, obiteljsku priču, na način lijepe književnosti, prikazuje život u Berlinu u različitim povijesnim razdobljima.

Ja sam je baš s guštom čitala premda inače radije izbjegavam teme ratova, progona židova i sl. jer znaju biti užasno potresne (da, znam, takav je život), ali ja sam od onih koji čitaju (prvenstveno) eskapistički.

...

Eto, kad budete raspoloženi za ovako nešto, od mene, velika preporuka!☺

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..

Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.

I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).

A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.

Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).

I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.

To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  

U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  

 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.

No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉

"Dječak kakvog nema", Monica Wood

"Dječak kakvog nema", M. Wood; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Već sam puno puta tijekom čitanja ove knjige navela da je ova knjiga „posebna“...E, sad, zašto je posebna? Jest' da pretpostavljamo da to „posebna“ ima pozitivno značenje ( i ima), da ne znači da je knjiga npr. „posebno loša“ ili sl. Ali, ipak, da to ne ostane nedorečeno ili da ne stoji kao obični klišej „ova knjiga je posebna“ (jer, u konačnici, mnoge su knjige posebne na neki svoj način) sad ću vam ja potanko objasniti (a opet, da vas baš ne „udavim“ ;) ) zašto je to ova knjiga – posebna.

Pa krenimo prvo od glavnih likova knjige, ili, u ovom slučaju bolje rečeno „pokretača radnje“; dok su u većini romana koje čitamo glavni likovi muškarci ili žene od 20-30-40 godina (npr. detektivi/inspektori poput Willa Trenta, Harryja Holea; forenzičarke tipa Kay Scarpette, Maure Isles; vrckaste mlađahne djeve u raznim fazama njihovog (mlađahnog) života koje prolaze niz situacija da bi se na kraju našle u naručju svog savršenog muškarca ili pak neke povijesne ličnosti pa tako redom) u ovoj su knjizi glavni likovi starica, gđica. Ona Vitkus, od 103 i Dječak od 11 godina.

Ok, dječake smo u književnosti već susretali, svi pamtimo npr. Tom Sawyera, Olivera Twista,  Adriana Molea..., ali starica se baš i ne sjećam.. Ima knjiga gdje je glavni lik neka starica, ali se ona obično, već na početku radnje počinje prisjećati svog života tako da opet dobijemo knjigu gdje čitamo o događajima mlađe žene.. Kako god bilo, na kombinaciju dječak i starica, mislim da još nisam naišla.. Tako da je jedna (ili prva) od posebnosti ove knjige upravo taj „čudan“ spoj glavnih likova čije je prijateljstvo uzrokovalo događaje opisane u ovoj knjizi.

A poseban je potom i način na koji je prijateljstvo Dječaka i gđice. Vitkus utjecalo na živote ljudi oko njih kao i na živote njih samih.. Prilično je posebno i neuobičajeno i to što Dječak umire dok „stoineštogodišnja“ starica i dalje živi... (ne, nisam vam ništa spojlala, ovo piše već na koricama i to saznajete odmah na početku knjige). Tako da se radnja priče odvija na dva nivoa: u prošlosti – gdje pratimo druženja Dječaka i starice te u sadašnjosti u kojoj vidimo kako su njihova druženja dovela do zbližavanja starice s dječakovim (rastavljenim) roditeljima koji su shrvani gubitkom sina te, svatko na svoj način, pokušavaju smoći snage i nastaviti dalje sa životom.

Upravo im u tim pokušajima najviše pomaže pojava gđice. One Vitkus u njihovim životima. Otac, umjetnik koji za život zarađuje gitarom i koji sa svojim neobičnim (za njega, prilično čudnim) sinom, za njegova života baš i nije imao dobar odnos, dolazi kod starice kako bi do kraja odradio sinove zadatke (košenje trave, hranjenje ptica i sl.). Kroz razgovore s gđicom. Vitkus on upoznaje sina bolje nego što je to uspijevao u životu; Dječak baš i nije bio zainteresiran za muziku, bio je opsjednut brojem deset (imao je po deset komada predmeta koji su mu bili važni), nije se bavio stvarima kojima se bave „normalni“ jedanaestogodišnjaci te je majka za njega govorila upravo ono što ja govorim za ovaj roman- da je poseban.

Jedna od Dječakovih fascinacija bili su i Guinessovi rekordi kojima je, s vremenom, „zarazio“ i gđicu. Vitkus te su se njih dvoje, koristeći njezine godine kao „glavni adut“, nakon pomne analize kategorije „najstarijih“ odlučili okušati u kategoriji „najstarijeg vozača s važećom vozačkom dozvolom“. I to jedan od „poslova“ sina koje će nastaviti otac kojega će, baš kao i sina, osvojiti sitna gđica. Vitkus puna duha i životnog iskustva (što je normalno, s obzirom na njezine 103 godine).

A o njezinom životu također doznajemo štošta budući da ju je Dječak intervjuirao u sklopu školskog projekta.

Ova je knjiga, u stvari, poput omnibusa u kojemu se isprepliću razgovori i druženja starice i Dječaka, Guniessovi rekordi, isječci iz života gđice. Vitkus, njezin sadašnji život kao i život Dječakovih roditelja, crtice iz Dječakove prošlosti…. A sve je to autorica odlično satkala u priču koja nas uči tako puno o životu, starosti, međuljudskim odnosima, usamljenosti, roditeljstvu, tuzi, prolaznosti života i propuštenim prilikama, obitelji, ljubavi, ambicijama…. I o svemu onome od čega se život, u stvari, sastoji.

Nema tu previše uljepšavanja, ova je knjiga vrlo „životna“, opisuje gubitak tj. bol zbog gubitka bliske osobe koju je, većina nas, osjetila pa znamo taj užasan osjećaj bespomoćnosti, a život se nastavlja i jednostavno moraš dalje kako znaš i umiješ.. Ipak, kako u životu tako i ovom romanu, utjeha i olakšanje se (ponekad) pronađu baš tamo gdje ih najmanje očekuješ i onda odjednom shvatiš da je nekako (malo) lakše i da postoji razlog zbog kojeg se svakog jutra ustaješ iz kreveta.

U tom se životnom ritmu kroz knjigu izmjenjuju sretni i nesretni trenuci pa tako dolazimo i do kraja koji je baš jako lijep i koji će vas sve, sigurna sam, ugodno iznenaditi, koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a lako moguće da se u nekim očima pojavi i pokoja suzica.

„Dječak kakvog nema“ nije još jedan u nizu romana s klasičnim „happy endom“; to je gorko- slatko štivo uz koje puno toga proživljavamo, i smijemo se i plačemo i ljutimo i patimo, ali tu se uvijek isprepliću nada i pozitivni osjećaji… Baš kao i u životu. Pročitajte!

Uz knjigu je toplije- prijedlozi za zimsko čitanje 2016/17

UZ KNJIGU JE TOPLIJE- PRIJEDLOZI ZA ZIMSKO ČITANJE 2016/17

Zima nam je, evo, i službeno stigla! Naravno da mi, pasionirani knjigoljupci, čitamo tijekom cijele godine tj. kroz sva godišnja doba, ali ima neka “tajna veza” između zime i knjiga... Onaj savršeni ugođaj kada je vani hladno, kiša ili snijeg, a mi u toplini doma, pod dekicom, uz neki topli napitak uživamo u čarobnim svjetovima, udubljeni u stranice neke dobre knjige. Sigurna sam da svi znate o čemu pričam... ;)

Pa smo vam tako, za “zimsko čitanje” odlučili predložiti nekoliko naslova koji su, na ovaj ili onaj način, vezani upravo na zimu, snijeg, led, ali i Božić i blagdane jer je upravo to, mnogima, najomiljenije razdoblje ovog godišnjeg doba, ako ne i godine.

Odabrali smo od svega po malo; pa tako na listi ima i starijih i novijih naslova, raznih žanrova, knjiga za velike i male i nadamo se da će svatko uspjeti pronaći nešto za sebe.

Evo ukratko i o naslovima koje vam predlažemo; za one najmanje, imamo kultnu bajku “Snježna kraljica” (u prekrasnom izdanju “Znanja”), zatim popularnog Grega (čije avanture, u izdanju Algoritma pratimo već u nekoliko knjiga) ovaj puta u priči “Gregov dnevnik, Snježna groznica “ te, nezaobilazni i sigurna sam, svima nama jako drag Mato Lovrak i njegov “Vlak u snijegu”.

Osim Gregovog dnevnika, a za one koji baš nisu veliki ljubitelji blagdanskog razdoblja, imamo algoritmovu uspješnicu “Kako preskočiti Božić”, Johna Grishama koja ima i odličnu, istoimenu, filmsku adaptaciju. Ipak, usprkos naslovu i ovo je jedna vrlo zabavna, topla, obiteljska priča. Preporuka i za knjigu i za film! Još jedno djelo koje na, pomalo ironičan način progovara o Božiću i svemu oko njega, postavljajući pitanja “Čemu sva to božićna strka?” i “Gdje je nestao mir u srcima?” je i slikovnica za odrasle “U pomoć, Djed božićnjak se vraća”, francuskog filozofa Pascala Brucknera, također u izdanju Algoritma.

Fokus na hit ima tri odlična naslova za ovo, naše zimsko čitanje, a to su, novitet “Pada snijeg” u kojem se nalaze tri isprepletene priče o čaroliji blagdana i poljupcima pod snijegom (autori: J. Green, M. Johnson i L. Myracle ) kao i dva izvrsna trilera megapopularnog Jo Nesba “Krv na snijegu” i “Snjegović”. Uz ove ćete trilere, garantirano, zaboraviti i na zimu i na hladnoću i na loše vrijeme sve dok, u “Snjegoviću”, pratite Harryja Holea u njegovoj istrazi ili, u “Krvi na snijegu” plaćenog ubojicu Olava Johansena (koji je “pozitivno negativan tip” što bi rekao Balašević), a čija se priča odvija upravo u dane prije Boćića, u Oslu.

Kada već spominjemo skandinavske trilere, na listi nam je prisutan još jedan novi triler, švedske autorice Ase Larsson, Prolivena krv, u izdanju Naklade Ljevak. Asa Larsson osvojila nas je svojim prvijencem “Sunčeva oluja”, pa tako vjerujemo da ćemo i Provilenu krv s užitkom čitati. Da malo “razbijemo” ovo krvoproliće, spomenuti ću sada još jednu prigodnu knjigu istog izdavača, a to je “Anđeoska poruka nade” (božićno izdanje), irske mističarke, Lorne Bryne u kojoj ona prenosi anđeoske poruke o nadi (koja i nemoguće čini mogućim), a takve bi nam stvari, u ovom (teškom) vremenu u kojem živima, svima mogle dobro doći.

Na Zimskoj nam je listi i jedan stariji naslov, “Božićni pulover” Glenna Becka, jedna prava, obiteljska, božićna priča koja nas podsjeća na bezuvjetnu ljubav naših najbližih koje često znamo povrijediti, a ponekad to prekasno shvatimo.

“Buybook” je na ovoj Zimskoj listi zastupljen romanom “Snijeg”, poznatog Orhana Pamuka koji je najistaknutiji, suvremeni turski romanopisac. U ovom romanu autor se bavi turskim političkim životom devedesetih godina, a radnja se odvije tijekom tri hladna, zimska dana. Za ovaj je roman Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost 2006.god.

VBZ nam je vrlo “plodonosan” kada smo kod tematike zastupljene na ovoj listi, pa tako kod njih nalazimo na sljedeće naslove: “Najljepše božićne priče”, zbirku kratkih priča nekih kultnih pisaca kao što su Gogolj, Brecht, Jergović, Capote, Brlić-Mažuranić, Andersen Dostojevski i dr. Tu je i “Božićna potraga”, Julijane Matanović, a od Susanne Tamaro (jedne od troje najčitanijih talijanskih autora u svijetu) imamo roman “Velika jela”; vrlo posebnu knjigu za djecu i odrasle “o ljubavi, vjeri i životnoj hrabrosti”.

Osim ovih “blagdanskih” imamo i dva “zimska” naslova, a to je “Ledena princeza”, Camille Leckberg (jedne od vodećih švedskih autorica trilera) koju smo, vjerujem, mnogi već upoznali kao i zavoljeli njezinu glavnu junakinju, spisateljicu, Ericu Falck koja istražuje zločine u Fjallbacki, malom (ali, jako opasnom ;) ) selu na švedskoj obali. “Ledena princeza” prvi je u seriji trilera o Erici i zločinima u Fjallbacki koji imaju i svoju vrlo uspješnu, ekranizaciju.

Jedan od najljepših “zimskih” naslova svakako je i “Zimski zagrljaj” sarajevskog pisca Gorana Samardžića koji nam, u ovoj autobiografskoj, zbirci priča, na vrlo otvoren i hrabar način prezentira sebe i neke važne događaje u svom životu na relaciji Bg-Sa-Zg; piše o ratu, razvodu, zaljubljivanju, djeci, seksu, ali sve to vrlo direktno i bez uljepšavanja. Treba imati “petlje” (da se, jel, lijepo izrazim ;) ) za ovako se ogoljeti pred čitaocima.

Imamo i roman iz Naklade OceanMore, a to je jedan od njihovih noviteta, “Život djevojaka i žena”, kanadske nobelovke, Alice Munro. Za ovaj smo se roman odlučili iz razloga što se radnja odvija u bespućima (hladne) Kanade u kojima odrasta i promatra svijet oko sebe glavna junakinja, djevojčica Del Jordan.

Iz velikog opusu izdavačke kuće “Znanje” odabrali smo nov-novcat chick lit “Dar za sjećanje”, M. Hill koji je već od naslovnice pa preko sadržaja prava, opuštajuća, zimska priča za ove, blagdanske dane. Za ljubitelje trilera, tu je “Sablast u snijegu”, napeti triler Elisabeth Herrmann koji počinje upravo u snijegom prekrivenoj šumi.

Za mlađu populaciju čitatelja, na listi je YA “Bijela kao snijeg”, S. Simmuka, prvi dio trilogije “Snjeguljica”.

“Znanje” ima i dosta izvrsnih “zimskih” naslova koje smo već mnogi čitali i često spominjali, kao što su obiteljske priče “Ruska zima” D. Kalotay, “Zimski vrt” , K. Hannah, “Sašnjeka”, S. Montefiore i izvrsni “Grad lopva”, D. Bienhoffa.

Nadamo se da smo vam ovim prijedlozima barem malo pomogli u odabiru zimske literature ili vas, možda, podsjetili na neke drage knjige. Naravno da ima još puno, puno odličnih “zimskih” naslova i radnji obavijenih snijegom i ledom, ali bilo bi to previše za samo jednu “zimsku” listu.

Ipak, sigurni smo da će nam i ove zime, u hladnim noćima, srca i duše, grijati neke dobre knjige. Želimo vam svima ugodno čitanje!

(p.s. U prvom mjesecu ide velika zimska, nagradna igra u kojoj poklanjamo neke od spomenutih knjiga zato se nadamo da ste pažljivo čitali tekst.. ;) )

"Brooklyn", Colm Toibin

"Brookly", Colm Toibin, Naklada Ljevak; osvrt by Morana M.
:)
"Povijest je učiteljica života", "Povijest se ponavlja" samo su neke od izreka koje su nam svima poznate i često ih čujemo... A i vidimo u praksi, naravno.. No, zadržimo se sad na ovoj "Povijest se ponavlja" (uz veće ili manje preinake) jer mi je prva pala na pamet kada sam razmišljala o osvrt na ovu knjigu.
Znamo da su ljudi oduvijek napuštali svoje obitelji, svoje domove i zemlje u potrazi za nečim boljim...(naravno, ne za boljim obiteljima....nego za boljim uvjetima za život sebe i postojeće obitelj, koja je ostala u starom zavičaju..)..Eto, i moj je pranono nekih davnih dana otišao iz Bribira u Južnu Ameriku (Urugvaj) i tamo stekao zavidnu karijeru i imutak...Ok, usput je našao i novu ženu..ne znam baš da je bila "bolja", ali bila je balerina u Montevideu dok je nona u Bribiru nosila sijeno i bavila se njihovom djecom i njegovim roditeljima...Ali, to je neka druga priča..
U ovoj se priči bavimo Irskom i ovdje (konačno) dolazim do onoga da se povijest ponavlja (uz veće ili manje preinake) jer dok su nekada Irci masovno napuštali svoju zemlju u kojoj nije bilo posla (ni budućnosti) danas, eto, naši ljudi masovno odlaze u Irsku upravo zbog - posla i budućnosti. Sigurna sam da svi vi koji ovo čitate, a i ja skupa s vama, možemo odmah spomenuti neke ljude koje znamo, a koji su otišli u Irsku, bili jedno vrijeme u Irskoj ili se evo, baš spremaju za selidbu u Irsku.. I to su, najčešće, priče s hepi endom jer ljudima je tamo zaista bolje (što se tiče životnog standarda, na to mislim...Nije lako biti daleko od obitelji i najbližih, a i narade se oni za taj svoj bolji standard, no barem znaju zašto rade za razliku od mnogih u Hrvatskoj i regiji)... I tako je danas Irska postala, na neki način, Obećana zemlja, što nas odmah podsjeća na ovogodišnji ZBF  na kojem je Irska- obećana zemlja bila zemlja partner.
A kako je to u Irskoj izgledalo nekada, točnije u drugoj polovici 20.st. kada je za Irce (i mnoge druge Europljane) obećana zemlja bila Amerika čitamo u ovoj lijepoj priči C. Toibina.
Glavna je junakinja mlada Eillis Lacey koja s majkom i sestrom, skromno živi u malom, irskom gradiću te se, u jednom trenutku, nekako više stjecajem okolnosti nego svojom željom, seli u Ameriku jer ju tamo čeka posao (posredovanjem svećenika koji je aktivan u irskoj zajednici u Americi) i, po svemu sudeći, bolja budućnost od one koja joj se tada pružala u rodnom gradiću.
I onda pratimo kako se Eillis (koja prvi puta odlazi od kuće i mjesta u kojem je provela svoj cijeli život), snalazi na brodu, u pansionu u kojem živi sa svojim sustanarkama, na novom poslu i u novoj sredini kontaktirajući sa majkom i sestrom samo putem pisama koja putuju dugo i stižu neredovito.
Iako se Eillis zaista puno toga događa i emotivno i poslovno, moram pripomenuti da je knjiga pisana laganim tempom...Naravno da ima dosta dijaloga, ali prevladava opis razmišljanja glavne junakinje koja, iako izvana prilično povučena, u svojim mislima intenzivno proživljava sve situacije i okolinu u kojima se nalazi. To navodim iz razloga jer mi je nekoliko ljudi, dok sam čitala ovu knjigu i objavila  u grupi da je čitam, pisalo kako su je počeli čitati i kako stalno očekuju neko ubrzanje radnje, neke dinamične preokrete i sl., ali da ne dolaze do toga.. Pa da vam odmah kažem da to nećete dočekati. Ova je knjiga, po meni, pisana u maniri klasika tipa Jane Eyre, Emma, Rimljanka i sličnih uradaka gdje imamo "klasičnu heroinu" čiji život pratimo, najviše, iz ugla njezinog razmišljanja i poimanja situacija u kojima se nalazi.
Jer, Eillis zaista nije lako; nije lako napustiti sigurnost gradića koji poznaje i sama otići u nešto potpuno novo; nije lako naučiti živjeti u skladu s novim okolnostima i običajima; pogotovo nije lako doživjeti neke teške, obiteljske tragedije daleko od obitelji niti je lako odabrati između dva muškarca koji ti, jedan u sigurnosti poznatog, irskog okruženja, a drugi među novinama Amerike, nude brak i sigurnu budućnost.
Stil kojim je ova knjiga napisana meni je apsolutno pasao jer te, baš tim opisima i jakim emocijama kojima je roman prožet, potpuno uvuče u priču. Iskreno, uživala sam, tih dana dok sam ga čitala, na samo pomisao kako ću se ušuškati s "Brooklynom" u rukama i prijeći u neki drugi svijet, neko drugo vrijeme i postati nesvjesna svega oko sebe; svakodnevice i problema, a, mislim da je upravo to jedna od odlika najboljih knjiga, to "potpuno obuzimanje".

"Utvrda s devet kula", Quias Akbar Omar

"Utvrda s devet kula", Quais Akbar Omar; Znanje; osvrt by Morana M.

Dragi moji knjigoljupci, ovo vam je jedna divna knjiga koju bi svi trebali pročitati! Bez obzira na vaš omiljeni žanr; bez obzira da li inače preferirate trilere, ljubavne, špijunske ili koje god romane, ovo je posebna i  "jaka" knjiga koja se može preporučiti svima.
I koju će svi, sigurna sam, sa užitkom čitati od prve do posljednje stranice jer  je "Utvrda s devet kula" jedna od (rijetkih) knjiga koje nas obogaćuju na razne načine.
Tako npr. kroz ovu knjigu učimo o, ne tako davnoj, povijesti Afganistana; ona nas navodi na razmišljanje o važnosti nekih stvari koje, najčešće, uzimamo "zdravo za gotovo", a koje mogu preko noći nestati i/ili se promijeniti;  čitajući je , također, uviđamo i koliko su zapravo važne spone među ljudima koji nas okružuju, prvenstveno obiteljske, a ponekad i one među ljudima koji su, do određenog trenutka, bili potpuni stranci.
Što se tiče radnje, prvo moram istaknuti da je ovo istinita priča tj. autobiografija što, naravno, knjizi daje posebnu težinu i vrijednost. Quias Akbar Omar, autor, u prvom nam licu prepričava svoje odrastanje u Afganistanu pogođenim građanskim ratom u posljednjim godinama 20.st.
Ono što je meni bilo jako važno i zbog čega mi je, na neki način, bilo malo lakše čitati ovu knjigu čak i u dijelovima koji opisuju neke jako mučne i surove događaje, je sam početak knjige u kojem nam autor, ukratko daje uvid u sadašnjost;  u svoj život i u život njegovih roditelja kao i braće i sestara po čemu shvaćamo da su oni preživjeli te ratne događaje o kojima ćemo čitati.
Nakon što su Sovjeti napustili Afganistan, sedmogodišnji Qais uživa u sretnom djetinjstvu u obitelji poduzetnika i intelektualaca, višeg srednjeg sloja u Kabulu u trenutku kada započinje preko deset godina novih, ratnih strahota.
Prvo dolaze "sveti ratnici"- mudžahedini kojima se narod isprva veseli, no oni se ubrzo dijele u frakcije koje se bore za prevlast nad dijelovima Kabula; kasnije dolaze talibani.. Grad postaje nesiguran te se njegova, mnogobrojna obitelj seli u sigurniji dio grada, na imanje očevog prijatelja u "Utvrdu s devet kula"po kojem je knjiga i dobila naziv.
Nakon nekog vremena ratne strahote ponovno dolaze do njih te počinje putovanje malog Quiasa, i njegove najuže obitelji, po cijelom Afganistanu, a sve kako bi pronašli barem malo mira u tim teškim, ratnim godinama.
Na svom putovanju susreću razne ljude, od neznanaca koji im nesebično pružaju pomoć, preko nomada sa kojima, također, provode jedan dio vremena putujući sa njihovom karavanom pa sve do osebujnih pojedinaca od kojih Quias sluša neobične priče, pa čak uči i neke vještine koje će njemu i obitelji pomoći u preživljavanju.
U ovom romanu izmjenjuje se ono najgore i ono najbolje od čovječanstva. Iako ova afganistanska obitelj proživljava najteže dane u svojim životima, roman obiluje elokventnim i britkim razgovorima, mudrim mislima i narodnim predajama (posebno su lijepi razgovori Quaisa i njegovog djeda) pa čak i humorom koji je, često, neophodan da bi se proživjele situacije u kojima su ljudi nemoćni jer su događanja oko njih potpuno izvan njihove kontrole.
Uprkos užasnoj tragediji koja je zadesila Afganistan, u knjizi prevladava trijumf pozitive i ljubavi i to je ono što mi se najviše sviđa kod pisanja Quais Akbar Omara.
U osvrtima na ovu knjige često se spominje Khaled Hosseini koji je bio i mentor autoru, a i sama radnja, smještena u Afganistan, podsjeća na Hosseinijeve knjige. Ali, za razliku od Hosseinijevih knjiga, koje su, apsolutno izvrsne, i kod kojih su (barem u mom slučaju) suze neizbježne, uz ovu knjigu nisam plakala iako su i ovdje opisane mnoge teške situacije.. Kao što sam prije navela, ton knjige je pozitivan pa to uvelike utječe na doživljaj tijekom čitanja, a bitna je razlika i to što su događaji opisani u ovoj knjizi istiniti.
Nakon svih užasa koje je proživio Quais Akbar Omar danas je uspješan, poslovni čovjek koji se bavi tepisima, koji su obiteljski posao i kojima je, također, protkana i ova priča.
On nije izmišljao junake svoje priče; junaci su on i njegova obitelj, prvenstveno njegov djed, majka  i otac iako, kao što je i sam napisao u pogovoru, ovo je priča samo jedne afganistanske obitelji od mnogih koje je zadesila slična (a često i teža) sudbina tijekom ratnih godina.
Pa je stoga ova divna knjiga posvećena Afganistanu i njegovom narodu, svim tim "neopjevanim" herojima kao i afganistanskoj kulturi uz nadu da će, njezinim čitanjem, ljudi malo bolje shvatiti tu napaćenu zemlju o kojoj, nažalost, većina nas, ima potpuno krivu predodžbu.
Bilo je ovo jedno divno čitalačko iskustvo i, kao što sam napisala na početku, mislim da bi "Utvrdu s devet kula" trebali baš svi pročitati.

 

 

"Soba puna snova", Ruta Sepetys

"Soba puna snova", Ruta Sepetys, Znanje

Prekrasna, topla priča o Josie koja, uz majku prostitutku i niz osebujnih likova, odrasta u ozloglašenoj, Francuskoj četvrti New Orleansa. Ona radi u knjižari, čisti bordel, biva uvučena u istragu ubojstva, ali vođena svojim jakim karakterom i ambicijom, hrabro kroči ka svom cilju- upisu na prestižni koledž Smith. U njezinoj borbi pomažu joj ljudi koji je okružuju, a uz koje je ne vežu rodbinske nego sudbinske veze koje su, ponekad, one najjače.
Nije ovo ni prva ni zadnja priča o ljudima koji su lišeni roditeljskog doma i ljubavi onda kada im je to najpotrebnije, ali Soba puna snova je zasigurno jedna od najljepših koje sam čitala. Velika preporuka svima..

Morana Mazor

"Noć u Orient Expressu", Veronica Henry

"Noć u Orient Expressu", Veronica Henry, Mozaik

Priznajem da me ova knjiga privukla naslovnicom i naslovom.. Nisam imala neka jako velika očekivanja, a kad ono- iznenađenje! Odlična je! Osim naslovom, i strukturom malo podsjeća na Agathu Christie jer je nekoliko početnih poglavlja posvećena likovima koji se, svaki sa svojom pričom, i sa svojim razlozima, spremaju na putovanje Orient Expressom od Londona do Venecije. Ipak, ovaj puta nema umorstva, samo ljubav ... Ljubav u raznim oblicima, raznim životnim dobima, raznim zapletima i raspletima ((ipak, ovo nije klasičan "ljubić", daleko od toga).. A sve smješteno u ambijent luksuznog Orient Expressa koji je prekrasno opisan; od boja, tekstura, hrane, posluge... Zaista imate dojam da i vi sjedite u nekom kupeu i likove promatrate uživo, a ne samo kroz slova na papiru.. A onda iz klasične elegancije Orient Expressa silazimo u bajkovitu Veneciju.. Koja je opet opisana na izvrstan način, da gotovo osjetite ljuljuškanje vode na kojoj grad stoji, kao što ste do malo prije osjetili podrhtavanje tračnica tijekom vožnje vlakom... Ovo je baš prava, opuštajuća knjiga koja nam, zanimljivom pričom i odličnom opisima, nudi "putovanje" na neka druga, daleka mjesta.. Idealna za trenutke kada malo poželimo pobjeći od svakodnevice.. A sigurna sam da nam je to svima, ponekad, potrebno..

Morana Mazor