..
Bez obzira na onu staru mudrost
da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“
upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta
vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u
sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo
se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako
sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I
osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije
onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo
procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.
I tako da sam ja zaključila da
želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno
toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku, egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon)
volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih
omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim
sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih
ovdje ne nedostaje).
A kada mi je knjiga dospjela u
ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo
„bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još
uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je
bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo
jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je
napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je
baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se
bavila slikarstvom, provela s rock
bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je
život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj
je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i
gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u
idiličnom Glouchestershireu.
Nekako mi se ovaj uvod odužio pa
bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“,
po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu
priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu
je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za
najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih,
važnih, kategorija).
I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci,
imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu
koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja
na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica
Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi;
posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja
Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura
misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni
suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se
vratili na plantažu.
To bi bile poveznice s kultnom
knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam
spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša
uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i
njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se
mora nezamislivo žrtvovati i koju mora
čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje
psihe odrazi i na zdravlje.
U doba u kojem se odvija radnja,
Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je
„šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši
svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na
plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve
medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema
kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je
više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da
se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi
prilagođavati.
Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu
na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam
tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira
između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve
to skupa daje jednu ozbiljniju,
sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.
No, bez obzira na priču (o kojoj
sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo
je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava
džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u
svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za
tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak
tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to
autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i
štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.
Mogu zaključiti da sam od ove
knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se
odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom
Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉
Primjedbe
Objavi komentar