Priče su svuda oko nas. Samo treba znati gledati. Ponekad je dovoljno (samo) gledati u tlo kojim hodaš jer upravo je to mjesto na kojem je Ruth Hogan pronašla inspiraciju za svoj nadasve šarmantan roman „Čuvar izgubljenih stvari“. Naravno, treba imati i mašte... to se podrazumijeva,al' znamo da piscima (kao niti nama knjigoljupcima) mašte ne nedostaje.. ;)
I tako smo došli do ideje ove knjige, a upravo je ideja ono što mi se najviše svidjelo... Jer mislim da je danas, uz toliko napisanih romana ( i ostalih književnih formi) imati dobru ideju, ideju koja će tvoj uradak vinuti u međunarodne sfere, ono što je izuzetno važno za uspjeh djela. Ok, i dobar marketing čini svoje; znamo romane s nimalo originalnim idejama koji su poharali svjetske liste bestselera...al' to je već neka druga priča.
A ideju koja ju je inspirirala da napiše roman „Čuvar izgubljenih stvari“ autorica je pronašla, kao što nam je već i u naslovu rečeno – u izgubljenim stvarima.
Ne pričamo sad o nekom zlatnom nakitu, rijetkim umjetničkim djelima i sličnim artefaktima velike vrijednosti već o uobičajenim, malim stvarima koje svakodnevno viđamo oko sebe: ukras za kosu, dugme, kišobran...i sve one sitnice što napušteno leže negdje u nekom kutku i na koje, najčešće, niti ne obraćamo pažnju.
Upravo takve stvari skuplja Anthony Peardew čija je radna soba od poda do stropa ispunjena policama i ladicama koje su pune uredno kategoriziranih izgubljenih stvari; a čuva ih u nadi da će barem neke od njih vratiti njihovim vlasnicima i time nekoga jako usrećiti.
Ima nekoliko detalja koji su mi posebno dragi u ovo j knjizi; jedan od njih je taj što nam se kroz „glavnu“ priču svako toliko provuče pokoja pričica (na svega 2- 3 stranicE) o nekoj izgubljenoj stvari iz njegove kolekcije... Kako se određeno dugme našlo baš tu gdje se našlo i kome je pripadalo; zašto je porculanska šalica s pripadajućim tanjurićem ostavljena na klupi u parku... Inače, Anthony je nekoć bio poznati pisac i upravo su te pričice o izgubljenim stvarima djelovi njegovih uspješnih knjiga.
Druga stvar koja mi se silno svidjela je Padua, kuća u kojoj Anthony živi: to vam je jedna „old school“ viktorijanska vila od crvene opeke (koja ima ime, a ne broj.. ;) ) sa zavojitim stubama, čipkanim zavjesama, drvenim namještajem, srebrnim žličicama, a oko koje se prostire predivan ružičnjak s pedesetak vrsti ruža čiji je miris uvijek prisutan u kući ... čak i kada ruže nisu u cvatu.
Ipak, Anthony nije glavni lik knjige već je to Laura, njegova pomoćnica. Ona nam priča priču koju pratimo u knjizi i od nje, malo po malo, saznajemo što se to točno dogodilo u životu njezina poslodavca, a što ga je nagnalo da postane Čuvar izgubljenih stvari... Kako to obično biva, jedna lijepa velika ljubav odigrala je glavnu ulogu dok nam se, tijekom radnje, i jedna lijepa nova ljubav pojavljuje na sceni.
Imamo u knjizi i malo, ali samo malo nadnaravnih elemenata... (jer jednoj takvoj kući kao što je Padua apsolutno priliči imati „kućnog duha“... ;) ).
Ovo je knjiga koja će vas opustiti, odvesti u neka lijepa vremena, na neka lijepa mjesta i svojom vam pričom poručiti da (možda) još ipak ima nade za ovaj naš ljudski rod koji nam je sklon (dovoljno je pogledati vijesti) nekako više pokazivati svoju okrutnu stranu.
I tako sam ja imala u planu napisati „par riječi o lijepoj knjigici“, a ispalo je ovo što je ispalo... JPa da zaključim, za ove lagane, ljetne dane i noći (godišnjih odmora) ovo je idealna knjigica koja nije klišeizirani (običan) ljubić niti krvavi krimić (iako i to rado čitamo J ), a nije niti nešto što bi vas opterećivalo i oko čega biste trebali razbijati glavu... Meni je baš pasala jer sam je čitala u razdoblju kada sam bila opterećena svime i svačime, a vjerujem da nisam jedina... Svima nam ponekad treba odmak od svakodnevice..
„Čuvar izgubljenih stvari“ je nešto poput bajke za opuštanje odraslih koji su svjesni vremena u kojem žive, a u kojima se negdje i dalje skriva nevino dijete koje na svijet gleda s osmijehom..
