Ni Šveđanke nisu što su nekad bile... (o Asi Larsson i Kristini Ohlsson)

NI ŠVEĐANKE NISU ŠTO SU NEKAD BILE..

Ili, kako je Švedska, uz ABBA-e i Volvo dobila još jedan općepoznati brend, a to su autori(ce) odličnih kriminalističkih romana

Svi mi koji pratimo događanja na svjetskoj, književnoj sceni (kao ni oni manje upućeni) nismo mogli ne primijetiti "boom" koji su posljednjih godina napravili švedski autori krimića..
Švedsku je, ipak, u prve redove lansirao Stieg Larsson sa svojom, jedinstvenom, trilogijom "Millennium", pa su tako, i drugi kvalitetni, švedski autori napokon dobili, zasluženu pažnju i priznanja... Pa tako uživamo čitajući, nedavno preminulog, H. Mankella (kojega sam s užitkom čitala i prije nego što je Švedska dobila svoj današnji status i koji je začetnik, modernog, švedskog krimića), onda je tu L. Kepler (tj. bračni par Ahndoril), J. Lapidus i dr.
Svaka čast njima, ali, nakon pročitana dva odlična psihološka trilera ženskih predstavnica švedskih krimi pisaca, "Pepeljuge" Kristine Ohlsson i "Sunčeva oluja", Ase Larsson, trenutno bi naglasak željela staviti na "ljepši spol" (da ne kažem "nježniji" jer, kako ove cure pišu, nema tu puno mjesta za nježnosti... ;) ).
Tako da su gore nabrojani dečki dobili opasnu konkurenciju u ovim damama, ili, ako ne konkurenciju, onda barem ravnopravne partnerice.. ;)
I tako dolazimo do onoga u naslovu da "Šveđanke nisu što su nekada bile", a tu prvenstveno mislim, naravno, na sterotipe koji nam padaju na pamet pri spomenu "Šveđanki" kao bujnih, visokih, plavuša koje su vesele, ženstvene i uvijek spremne za zabavu.

"Naše" Šveđanke, Ohlsson i Larsson, čak se niti izgledom baš ne uklapaju u gore navedeno, a zasigurno ne i izborom zanimanja... Pa evo par riječi o njima pojedinačno;
Kristina Ohlsson
- ova četrdesetogodišnja politologinja, prije nego što se posvetila iskučivo pisanju, bila je na impresivnoj funkciji šefice odjela za protuterorizam u OSCE-u ( Organization for Security and Co-operation in Europe), a prije toga radila je u švedskoj policiji kao i u švedskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Takav joj je CV sigurno pomogao u pisanju trilera, iako je u jednom intervjuu izjavila da je većina onoga na čemu je radila bilo strogo povjerljivo te da su njezina djela čista fikcija. Ipak, odlično poznavanje procedure policijskog istraživanja na koje nailazimo u romanu "Pepeljuge" odaje da joj je prijašnje zanimanje koristilo u spisteljskoj karijeri.
Upravo su "Pepeljuge" njezin prvijenac, napisan 2009god., da bi nakon toga napisala još nekoliko romana krimi tematike, koji su odlično prihvaćeni od strane ljubitelja žanra po cijelom svijetu, a također je napisala i trilogiju za djecu.
Živi u Stockholmu i bavi se isključivo pisanjem.
Asa Larsson
- rođena je 1966.god. u Uppsali, a rasla je u Kiruni, a upravo to je mjesto u kojem se odvija radnja njezinog debitantskog romana "Sunčeva oluja". Iz svoje je bografije i zanimanje odvjetnice "posudila" glavnoj junakinji njezinih knjiga, Rebecki Martinsson budući da se i sama time bavila prije no što je postala i profesinalno, pisac.
"Sunčeva oluja" napisana je 2003.god. i odmah dobila nagradu Akademije švedskih pisaca krimi romana za najbolju debitantsku knjigu. Nakon toga, slijede još četiri romana u kojima je glavni lik Rebecka Martinson od kojih su čak dva proglašena najboljim krimi romanima godine od strane Akademije švedskih pisaca kriminalističkih romana.
Romani su joj prevedeni na preko 20 jezika u 30-ak zemalja.
:)
 Dakle, dvije autorice, dva odlična prvijenca, čitana po cijelo svijetu! Nadam se samo da ćemo čim prije čitati i ostale romane ovih švedskih majstorica žanra, a njihovi se muški kolege moraju jako ozbiljno uhvatiti posla, ako ne žele da ih ove "šveđanke koje ruše predrasude" ne zasjene svojim spisateljskim umijećem.
Mada, da nitko nikoga ne mora zasjeniti i kako muški i ženski autori mogu odlično funkcionirati (kao poslovno tako i privatno) dokazuju nam, već spomenuti, bračni par Ahndoril (pseudonim Lars Kepler) koji pišu odlične trilere i dolaze, naravno -iz Švedske!

"Pepeljuge", Kristina Ohlsson

Pepeljuge, Kristina Ohlsson, Naklada Ljevak

Odličan psihološki triler koji sam baš s guštom čitala! Jako mi se sviđa stil pisanja Kristine Ohlsson, jednostavan, lako čitljiv, rečenice su jasne i konkretne, a sve je to, naravno, začinjeno izvrsnom radnjom.
Usprkos tako "pitkom" stilu pisanja, autorica se bavi nekim jako jako teškim temama... Svi mi koji čitamo dosta trilera već smo, na neki način, navikli na razne brutalnosti, sakaćenja, obredna ubojstva i slična zvjerstva, ali kada se susretnemo sa ubojstvima male djece i beba, onda je to ipak nešto što nas ne može ostaviti ravnodušnima bez obzira na sve do sada pročitano.
A upravo se o tome radi u ovom romanu; već pri početku iz vlaka je oteta mala Lilian te započinje istraga koju vodi tim inspektora Alexa Rechta, sve iskusni istražitelji sa dugogodišnjim stažem u policiji, a kojima je pridodana i, kriminalistica, Frederika Bergman.
Frederiku kolege, isprva baš i ne shvaćaju jako ozbiljno, smatraju da joj fali "onaj neki instinkt" kojeg oni posjeduju, a i doživljavaju je i previše hladnom da bi bila efikasna.
Mislim da je ovdje očito da nam je Ohlsson željela prikazati kako i u Švedskoj, koja se smatra izuzetno naprednom zemljom, policija ostaje pod muškom dominacijom te se ženama u ovom poslu nije lako dokazati, a autorica to i te kako dobro zna budući da je donedavno i sama radila u švedskoj policiji i u švedskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Njezino prijašnje zaposlenje također se primjećuje u vrlo dobrom poznavanju istražnih, policijskih procedura opisanima u knjizi koje se izmjenjuju sa psihološkim portretima istražitelja.
Dodatni je plus romanu što je napisan iz perspektive više likova, pa tako istragu slučaju pratimo kroz opise glavnih istražitelja, ali i iz perspektive žene suučesnice u zločinima što nam daje uvid u poremećen um okrutnog i inteligentnog ubojice.
To što Ohlosson opisuje razmišljanja glavnih likova dajući nam pritom uvid i u njihove privatne živote jako je dobro pogođeno jer nam time približava sve glavne aktere, čini nam se da ih dobro poznajemo te ih doživljavamo, ne samo kao ekipu koja radi na rješavanju slučaja, već i kao osobe od krvi i mesa sa svim njihovim usponima i padovima.
Osim otmice i ubojstava djece, još je jedna jako teška tema prisutna u romanu, a to je fizičko maltretiranje žena; ubojica, koji za svoju misiju ima "kažnjavanje" žena čak i one iz svoje blizine tretira užasno okrutno; brutalno ih premlaćuje, muči ih na razne načine i ti su opisi tako vjerno prikazani da sam se , po tko zna koji puta zapitala, kako si neke žene, bez obzira na to što su radile i kroz šta su prolazile u životu, mogu "opravdati" bivanje u jednoj takvoj vezi iz koje, lako moguće, neće izaći žive.
Sve ti detalji upućuju na autoričino prijašnje zanimanje i odlično poznavanje opisane materije.
I tako se, dan po dan, slučaj sve više zahuktava, oteta curica pronađena je mrtva, u međuvremenu nestaje jedna beba, a istražitelji pokušavaju pronaći barem neki čvrsti trag u mnoštvu onih, naizgled, potpuno nepovezanih tragova. Upravo Federika je ta koja prva poveže neke priče iz prošlosti tako da napetost raste, a slučaj se bliži završnici.
Iako nas naslov "Pepeljuge" asocira na onu prekrasnu bajku, ovaj joj je roman potpuna suprotnost. Ovdje nema princa niti happy enda..samo zlo u svom najizopačenijem obliku. Žene ne postaju princeze već bivaju brutalno pretučene; cipelice otete djevojčice koje ostaju u vlaku, ne pronalaze svoju vlasnicu, a ipak, kao i bajke i ovaj roman ima svoju vrijednost te nas navodi na razmišljanje o svijetu u kojem živimo i u kojem je, nažalost, izglednije naići na monstruma koji ubija djecu nego na princa na bijelom konju.
Odličan roman i velika preporuka!

Morana Mazor