S.A. Cosby, Svi grešnici krvare, MOzaik knjiga, osvrt by Morana M.

Za posljednju preporuku u ovoj godini odabrala sam triler koji me apsolutno oduševio, a zaista čitam puno trilera/krimića (što većina naših dugogogišnjih - da ne kažem starih ☺ )- članova zna.

--

Radi se o knjizi "Svi grešnici krvare", S. A. Cosbyja.

Radnja, naravno, nije nešto na što već nismo naišli u knjigama ili filmovima: bivši agent FBi-a, Titus Crown, crnac (važno je napomenuti) vraća se u Charon svoj mali, rodni - južnjački- grad. Naravno, dogodi se ubojstvo  i u gradiću se pojavi serijski ubojica, Titus, koji je izuzetno moralan lik, suočava se s čitavim nizom problema; i s rješavanjem ubojstva i sa sugrađanima prilično nazadnih (i rasističkih) pogleda, počev od svojih zamjenika pa nadalje.

Premda žitelji tog malog, idiličnog grada (naoko) žive bogobojazno i u skladu, dovoljno je tek malo zagrebati ispod površine pa da se ukažu razbe opačine (kako to i inače biva).

Evo jedan Titusov monolog:

"...Već mi je muka od toga ovo je Charon, kao da su svi ovdje anđeli i kao da nitko nikada nije prešao preko ceste na crveno ili krao u samoposluzi. Da ti kažem što sam naučio u FBI-u. Nije važno otkuda si ni gdje živiš: ljudi su posvuda isti. Ljubomorni i puni mržnje i kvarni i bolesni. Kradu i lažu, a onda lažu o tome da nisu krali. Jebu jedni drugima žene i miževe i sinove i kćeri. Nedjeljom vise u crkvi i pjevaju o bratstvu i Kristovoj riječi, a onda izađu, doviknu tebi ili meni da smo crni majmuni i odu doma premlatiti vlastitu djecu. A nakon svega toga imaju nezamislive drskosti uperiti prst u drugoga, u drugi grad, i reći: 'Ne, oni su grešnici, oni su čudovišta, a ne mi. Ovo je Charon.'"

--

Već sam rekla, nije ovo otkrivanje ničeg novog, ALI (veliko ALI), knjiga je toliko kvalitetno napisana, inteligentno u osnovnu radnju ubacuje čitav niz drugih pitanja i (globalnih, sveprisutnih) problema.

Tijekom čitavog se štiva situacija sve više i više komplicira, ozračje postaje sve napetije te nas autor vješto vodi do raspleta tj. "pucanja šavova".

Zaista sam jedva čekala navečer leći u krevet i baciti se na čitanje!

--

Fun fact: vidjela sam da na koricama, između informacija da je "Svi grešnici krvare" uvrštena među Timesovih 100 najboljih knjiga godine i ostalih pohvala/nagrada, piše i da ju je Barack Obama jako pohvalio i da se našla na njegu popisu za knjigu godine (mislim 2023.). Nije mi to puno značilo, ali sad moram prizati da je ovu zaista dobro odabrao (barem što se mene tiče) pa ću ubuduće malo baciti oko na njegove preporuke!

☺

Ove sam godine pročitala mnoge izvrsne knjige, ali mislim da mi je ovo najbolji triler pročitan u 2024.

I zaista vam ga od ❤️ preporučujem!

 Natalie Jenner, Djevojke iz Bloomsburyja, Mozaik knjiga, osvrt by Morana M.

Ne znam događa li se vama - meni se zna dogoditi, da mi neka knjiga stoji na polici (ili mi često zapadne za oko u knjižnici), ali je ne čitam i premda je knjiga za koju pretpostavljam da bi mi se mogla svidjeti, ona kao da čeka neko "pravo/svoje vrijeme".

(nadam se da ste shvatili o čemu pričam  )

☺

To mi se dogodilo s romanom "Djevojke iz Bloomsburyja", Natalie Jenner (autorica "Društvo ljubitelja Jane Austen).

Čekala je 'svojih pet minuta' i onda sam je nedavno uzela, pročitala i sad ne znam zašto je nisam prije pročitala (no, to je taj "fenomen" s početka posta 🧐) jer se radi o jednoj jako, jako lijepoj knjizi koji vam, od srca preporučujem.

Pogotovo onima koji vole čitati o knjigama, knjižnicama, knjižarama, a znam da nas ima u nemalom broju. Knjiga je idealna za (zimsko) opuštanje, naoko lagana tema - pratimo tri djelatnice starinske, londonske knjižare Bloomsbory books - kroz koju zapravo saznajemo štošta o vremenu u kojemu se odvija radnja.

Godina je 1950. Drugi svjetski rat netom je završio, svijet se obnavlja, dolazi do niza promjena. Staro englesko plemstvo je u panici, na snagu je stupio opaki porez na nasljeđivanje, a ona velebna zdanja s brojnom poslugom treba održavati. To vam je ono razdoblje kad su se engleski plemenitaši masovno ženili s kćerima novopečenih američkih bogataša (oni bi dobili novac, Ameri titule i svi sretni).

☺

Znači vrijeme je promjena, a iste ne zaobilaze ni Bloomsbory books. Knjižarom oduvijek upravljaju muškarci, na zidu od pamtivjeka stoji popis pravila (mislim da ih je preko 50) od kojih se NE odstupa.

Međutim, u pravo su se vrijeme prave žene našle na pravom mjestu! Viven, Grace i Evie rade u knjižari i više ili manje uspješno plove - i privatnim i poslovnim - vodama kojima kormilare muškarci.

Kako su se izborile za sreću u svojim životima i kakav su sjajan plan osmislile da se ostvare i na polju karijere, opisuje nam autorica na stranicama ove knjige.

☺

Još ću samo spomenuti da u knjizi nailazimo i na poznata imena (iz književnosti) toga vremena pa tako upoznajemo ( i ponešto doznajemo) o npr. Daphne du Maurier (autorica kultnog romana /filma "Rebecca"), Samuelu Beckettu itd.

Kao što sam već rekla, po meni je ovo je knjiga baš za gušt knjigoljubaca!

☺

Neke od likova ovog romana imali smo prilike 'upoznati' u "Klubu ljubitelja Jane Austen", ali svaka knjiga ima svoju priču i može se, bez problema, čitati zasebno.

Fiona Valpy, "Priča iz Casablance", Mozaik knjiga osvrt by Morana M.

Nakon dva trilera baš sam imala želju pročitati nešto lagano, bez krvi do koljena, sajko kilera... Neku lijepu- priču.

Pa sam malo pregledala police i nekako me 'na prvu' privukla "Priča iz Casablace", Fione Volpy.

I bila je baš ono što mi je trebalo.❤

⧫

Premda radnja djelomično obuhvaća, nimalo lako, vrijeme Drugog svjetskog rata, knjiga ima lijepu, tečnu priču i savršena je štivo kojim ćete popuniti (lijene) ljetne dane ili noći (one noći u kojima je, od fizičkih aktivnosti, jedino prihvatljivo listanje stranica ).

⇨u knjizi pratimo dvije radnje, obje smještene u egzotičan Maroko, točnije Casablancu.

Jedna se odvija u novije vrijeme, 2010.godine kada se iz Engeske u Casablancu, zbog suprugova posla (i nekih privatnih razloga), seli mlada majka Zoe. Ona ispod podnih dasaka u potkrovnoj sobi njihove kuće pronalazi dnevnik koji je 1941. vodila dvanaestogodišnja Josie.

⇨Iako se u poglavljima izmjenjuju priče Zoe i Josie - Josie, po meni, ima dominantniju ulogu.

Ona je pak u Casablancu došla iz Pariza. Njezina, dobrostojeća, obitelj bježi pred ratnim zbivanjima u Europi (majka je Židovka), a Casablanca je tranzitna postaja prema Americi, u to vrijeme, prepuna izbjeglica poput njih. Svi pokušavaju srediti vize i ostalu papirologiju pa se boravak ovdje često oduži, za neke i doživotno.

⇨Josie je i pasionirana čitateljica, a zbog toga je sigurno i vama, kao i meni odmah nekako bliža i draža.

Jedna od prvih stvari koje je učinila kad su se smjestili u Casablanci bila je - učlanjenje u knjižnicu!

"Volim tumarati redovima visokih polica s knjigama, osjećajući se kao da se mogu, ne samo sakriti od vanjskog svijeta već i pobjeći u druge svjetove, skrivene među koricama svih tih divnih svezaka. To mi je pomoglo da prestanem toliko čeznuti za domom u Parizu i da se ne osjećam zatočna ratom."

Ovo je samo jedan od knjiških citata, a zanimljivo mi je bilo i pratiti koje su knjige tih godina bile popularne jer Josie u svoj dnevnik često zapisuje što čita, kao i dojmove o knjizi.

⇨Naravno da u knjizi ne nedostaje i jako lijepih opisa Casablance (i općenito Maroka) , pogotovo u Josieno vrijeme, u ovo novije, 2010. grad više nije onako romantičan kakvim ga svi, više-manje zamišljamo. I sama Zoe kaže:

"Ovo je grad koji počiva na rubu oceana slomljenih snova, otrcan i šiban vjetrom, čije su nekoć raskošne ulice sada ornule. Holivudski glamur iz dana Bogarta i Bergman davno je nestao, pretvorivši se u daleku uspomenu."

No, kroz čitanje Joseina dnevnika, Zoe ipak uspijeva vidjeti Casablancu i u nekim prošlim, ljepšim, premda složenim i teškim, vremenima.

⇨Priče o izbjeglicama o kojima čitamo u knjizi i danas su aktualne teme, i 1941. i 2010. kao i kroz stariju i noviju povijest uvijek negdje netko ratuje, uvijek ima ljudi koji su prisiljeni bježati iz svojih domova i koji pokušavaju negdje osigurati bolju budućnost za svoju djecu. Nažalost. I dalje će biti budala i rata...

⧫

Mislim da vam je ovo dovoljno da steknete dojam o knjizi i procijeniti je li nešto za vas. Ja, kao što sam već puno puta rekla, najčešće čitam 'prema raspoloženju', a sad sam bila raspoložena upravo za nešto ovakvo.

Lijepa, čitka priča, a opet nagoni na razmišljanje, moguće i da vas potakne da na neke stvari gledate drugim očima.

⧫

Zaista idealno štivo za ovo vruće ljeto, bilo da čitate na plaži, u hladu, na balkonu ili, kao što sam ja čitala, na krevetu uz šum ventilatora.☺

 

"Izbliza", Cara Hunter

Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Mislim da svima (li barem većini) poznata ona legendarna Tolstojeva (prva) rečenica 🔝"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način".


U ovom konkretnom slučaju (knjige "Izbliza", Care Hunter),a i okviru vremena u kojem živimo, ja bih to ukratko rekla da je svaka obitelj sje**** na svoj način (opet, ili barem većina; možda negdje i postoje one "happy family" -uključujući i labradora ;) - iz američkih filmova).


Ovaj mi je roman stajao na polici još od prošle godine (kao "ok, još jedna u nizu priča o nestalom djetetu 🙄), da bih najednom ovih dana, ničim izazvana, osjetila poriv da pročitam baš tu knjigu... Pojma nemam zašto,🤷‍♀ jer na policama imam knjiga koje me, sadržajem, puno više privlače. Možda sam razvila neke knjiško-nadnaravne moći 🤔pa osjetim koja me knjiga doziva "Mene čitaj, mene čitaj! Ja sam baš ono što će ti se svidjeti!" (ok, ovo su valjda posljedice #ostanidoma -više-ni-ne-znam-koji dan 🤦‍♀🤣 )



I tako je ja uzmem i čitam i sa svakom se stranicom sve više oduševljavam... Da, ovo definitvno JE "još jedna priča o nestalom djetetu", ali je stvarno super osmišljena i ispričana.👌 Sve do samog kraja koji je baš "šlag na torti" - potpuno neočekivan rasplet - a u zadnje vrijeme najviše cijenim knjige koje mi nisu predvidljive i koje me iznenade. Ova me bogme iznenadila. Jako.


Imamo obitelj Mason, mamu, tatu, sina i kći Daisy - Daisy nestane. I onda se, naravno, korak po korak počinju otkrivati tajne članova obitelji i ljudi koji ih okružuju.👨‍👩‍👧‍👦 Nije to ništa novo i još neviđeno, znam, ali Hunter je to tako dobro sve ispreplela, tako dobro opisala likove (da su ti neki toliko antipatični, druge pak iskreno žališ i sl.).

Ima jedan važan detalj u knjizi za koji ne znam koliko je realan, i za to bih rado pitala vas koji ste roditelji, ali, nažalost, ne smijem jer bih previše spojlala.🤫



No, bez obzira na moje možebitne (ne)moći,🙃 od mene velika preporuka za "Izbliza", C. Hunter, kad bude raspoloženi za ovako nešto i/ili ste ljubitelj žanra.

"Čuvar izgubljenih stvari",Ruth Hogan

 Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...

Priče su svuda oko nas. Samo treba znati gledati. Ponekad je dovoljno (samo) gledati u tlo kojim hodaš jer upravo je to mjesto na kojem je  Ruth Hogan  pronašla inspiraciju za svoj nadasve šarmantan roman „Čuvar izgubljenih stvari“. Naravno, treba imati i mašte... to se podrazumijeva,al' znamo da piscima (kao niti nama knjigoljupcima) mašte ne nedostaje.. ;)

I tako smo došli do ideje ove knjige, a upravo je ideja ono što mi se najviše svidjelo... Jer mislim da je danas, uz toliko napisanih romana ( i ostalih književnih formi) imati dobru ideju, ideju koja će tvoj uradak vinuti u međunarodne sfere, ono što je izuzetno važno za uspjeh djela. Ok, i dobar marketing čini svoje; znamo romane s nimalo originalnim idejama koji su poharali svjetske liste bestselera...al' to je već neka druga priča.

A ideju koja ju je inspirirala da napiše roman „Čuvar izgubljenih stvari“ autorica je pronašla, kao što nam je već i u naslovu rečeno – u izgubljenim stvarima.

Ne pričamo sad o nekom zlatnom nakitu, rijetkim umjetničkim djelima i sličnim artefaktima velike vrijednosti već o uobičajenim, malim stvarima koje svakodnevno viđamo oko sebe: ukras za kosu, dugme, kišobran...i sve one sitnice što napušteno leže negdje u nekom kutku i na koje, najčešće, niti ne obraćamo pažnju.

Upravo takve stvari skuplja Anthony Peardew čija je radna soba od poda do stropa ispunjena policama i ladicama koje su pune uredno kategoriziranih izgubljenih stvari; a čuva ih u nadi da će barem neke od njih vratiti njihovim vlasnicima i time nekoga jako usrećiti.

                Ima nekoliko detalja koji su mi posebno dragi u ovo j knjizi; jedan od njih je taj što nam se kroz „glavnu“ priču svako toliko provuče pokoja pričica (na svega 2- 3 stranicE) o nekoj izgubljenoj stvari iz njegove kolekcije... Kako se određeno dugme našlo baš tu gdje se našlo i kome je pripadalo; zašto je porculanska šalica s pripadajućim tanjurićem ostavljena na klupi u parku... Inače, Anthony je nekoć bio poznati pisac i upravo su te pričice o izgubljenim stvarima djelovi njegovih uspješnih knjiga.

Druga stvar koja mi se silno svidjela je Padua, kuća u kojoj Anthony živi: to vam je jedna „old school“ viktorijanska vila od crvene opeke (koja ima ime, a ne broj.. ;) ) sa zavojitim stubama, čipkanim zavjesama, drvenim namještajem, srebrnim žličicama, a oko koje se prostire predivan ružičnjak s pedesetak vrsti ruža čiji je miris uvijek prisutan u kući ... čak i kada ruže nisu u cvatu.

                Ipak, Anthony nije glavni lik knjige već je to Laura, njegova pomoćnica. Ona nam priča priču koju pratimo u knjizi i od nje, malo po malo, saznajemo što se to točno dogodilo u životu njezina poslodavca, a što ga je nagnalo da postane Čuvar izgubljenih stvari... Kako to obično biva, jedna lijepa velika ljubav odigrala je glavnu ulogu dok nam se, tijekom radnje, i jedna lijepa nova ljubav pojavljuje na sceni.

                Imamo u knjizi i malo, ali samo malo nadnaravnih elemenata... (jer jednoj takvoj kući kao što je Padua apsolutno priliči imati „kućnog duha“... ;) ).

                Ovo je knjiga koja će vas opustiti, odvesti u neka lijepa vremena, na neka lijepa mjesta i svojom vam pričom poručiti da (možda) još ipak ima nade za ovaj naš ljudski rod koji nam je sklon (dovoljno je pogledati vijesti) nekako više pokazivati svoju okrutnu stranu.

                I tako sam ja imala u planu napisati „par riječi o lijepoj knjigici“, a ispalo je ovo što je ispalo... JPa da zaključim, za ove lagane, ljetne dane i noći (godišnjih odmora) ovo je idealna knjigica koja nije klišeizirani (običan) ljubić niti krvavi krimić (iako i to rado čitamo J ), a nije niti nešto što bi vas opterećivalo i oko čega biste trebali razbijati glavu... Meni je baš pasala jer sam je čitala u razdoblju kada sam bila opterećena svime i svačime, a vjerujem da nisam jedina... Svima nam ponekad treba odmak od svakodnevice..

„Čuvar izgubljenih stvari“ je nešto poput bajke za opuštanje odraslih koji su svjesni vremena u kojem žive, a u kojima se negdje i dalje skriva nevino dijete koje na svijet gleda s osmijehom..

"Psi iz Rige", Henning Mankell

"Psi iz Rige", H. Mankell, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Moja ljubav prema Mankellu traje jako, jako dugo... U stvari, kad malo razmislim, traje puno duže od nekih mojih najdužih ljubavi u RL, al' ok..to bi bila neka druga priča.

Mankella, shvatili ste, čitam već godinama. Iako vjerujem da su mnogi (pravi) knjigoljupci već odavno upoznati s njegovim likom i opusom, uvijek se pojavi netko tko još ne zna za njega, a imamo i puno mladih čitatelja koji se, možda, još nisu stigli upoznati s ovim kultnim autorom, a bio bi red. J  Jer svaki ljubitelj krimića ne bi trebao čitati suvremene pisce ovog žanra bez da je krenuo od Agathe Christie, Sir Arthur Conan Doylea, Georgesa Simenona pa (da skratim) preko Mankella ( i dr.) došao do Stiega Larssona, Nesba i ostalih današnjih (skandinavskih) zvijezdi književnog neba.

I kad smo već kod Skandinavaca, da, upravo je Mankell bio taj koji je „utro put“ svima njima i uvelike pomogao tome da se, kako ja volim reći, uz ABBU, Volvo i Ericsson uz Švedsku danas vežu i odlična književna (krimi) ostvarenja. Njegova su djela harala svjetkim ljestvicama uspješnica puno prije nego što je Larsson iznjedrio svoj (odličan) Millennium ili Nesbo osmislio Harry Holea; sigurna sam da su ga oboje čitali i učili od njega...kao, naravno, i mnogi drugi.

                Kao što mnogi autori krimi serijala svoje romane povezuju glavnim likom, tako i Mankell ima „svog“ istražitelja Kurta Wallandera. Ima i romana bez Wallandera, ali ovdje se bavimo serijalom tj. romanom „Psi iz Rige“. Budući da knjige ovog serijala kod nas izlaze već duži niz godina i to ne po redu, čitala sam ih kako mi je koja „došla u ruke“ i to nije baš nikakav problem. U svakom je djelu opisan po jedan Wallanderov slučaj, a, ukoliko je nešto iz prijašnjih romana važno za radnju tekućeg, to se uredno spominje u knjizi. Ono što romane „veže“ jedino je Wallnder tj. uglavnom njegov privatni život, ali kako je on sav posvećen poslu i nema nešto naročito buran život , to uopće nije teško pohvatati. Uostalom, niti ne morate pročitati sve knjige, dovoljna je i samo jedna da steknete sliku o pisanju Henniga Mankella ( i njegovom inspektoru Wallanderu).

                Zadnji roman objavljen kod nas upravo je „Psi iz Rige“, inače drugi slučaj inspektora Wallandera. Pročitala sam je noćas u neke sitnije sate, već je i svitalo, ali jednostavno sam je morala završiti... Znate već kako to ide.

                U ovom je djelu Mankell pred Wallandera, a i pred sebe stavio posebno težak zadatak; dok se većina njegovih djela odvija u (ruralnoj) Švedskoj , ovdje se Wallander nađe upleten u posebno težak slučaj koji ga odvodi u Latviju, točnije u Rigu. Sve počinje kada do švedske obale dopluta gumenjak (proizveden u Jugoslaviji!) u kojem su dva mrtva Latvijca. Latvija je zemlja potpuno drugačija od Švedske u kojoj se još osjećaju posljedice života u okrilju „Majke Rusije“; iako, službeno nezavisna, u zemlji se još uvijek inzenzivno vodi (tihi) rat između pristaša starog sustava (čijem povratku teže) i Latvijaca koji žele stvarnu nezavisnost i napredak svoje domovine. Wallanderu, koji u Rigi nikoga ne poznaje, ne zna jezik, isprva je teško vjerovati da se stvari ovdje odvijaju onako kako je on, do sad, samo gledao na filmovima; ljudi su nepovjerljivi, jedna kriva riječ može te koštati života, na sve su strane prislušni uređaji i ljudi koji ga prate ... No, malo po malo, inspektor počinje shvaćati do kojih visina seže slučaj u koji je upleten te se, služeći se, kao i obično, najviše svojim razmišljanjem i intuicijom, korak po korak počinje kretati kroz kaljuže latvijskog kriminala („I dalje je pokušavo pronaći dokaze za međusobnu povezanost političkog vodstva zemlje, policije i različitih zločinačkih organizacija“; btw, misli da bi se ovakvi „dokazi“ mogli naći i u mnogim drugim zemljama, a ne samo u Latviji...Ali, ovo je ipak pisano iz perspektive Šveđanina, a kod njih je, pretpostavljam sve to ipak manje povezano nego, jel..negdje drugdje..).

                I dok se Wallander tako „batrga“ u Rigi i pokušava čim prije vratiti kući, dogodi se to da se zaljubi u udovicu latvijskog kolege, Baibu Liepu. E tek sad mu nije lako dignuti ruke od svega kad mu poziv za pomoć uputi žena na koju je „slab“. Pa se nedugo nakon povratka u Švedsku ponovno uputi u Rigu i to na prilično (njemu) lud način, ali (izbjeglim) Latvijcima apsolutno normalan i nužan („Wallander je bio vrlo blizu toga da prekine cijeli taj pothvat koji mu je ionako djelovao kao pobjeda sulude mašte nad vlastitim razumom.“).

 Ali tako je to kada se njegovom urođenom osjećaju za pravdu i odanost kolegi pridruži i nov osjećaj jake sklonosti prema lijepoj Baibi.

                Po tom upletanju (politike) druge zemlje, a i po Wallanderovoj zaljubljenosti ovaj se roman možda malo i razlikuje od ostalih iz serijala...Iako je svaki na svoj način odličan.. Zavisi od ukusa čitatelja koji će mu se više, a koji manje svidjeti.

                Kod nas su do sada (iz Wallnder-serijala), u izdanju Mozaik knjige, objavljeni romani:

„Ubojica bez lica“ (prvi slučaj Kurta Wallandera), 2015.

„Psi iz Rige“, (drugi slučaj K.W.), 2018.

„Na pogrešnom tragu“ (peti slučaj K.W.), 2003. (1.izdanje), 2017. (2. izdanje)

„Ubojstvo na Ivanjsku noć“ (sedmi slučaj K.W.), 2004. (1.izdanje), 2017. (2. izdanje)

+

„Talijanske cipele“ (Fredrik Wellin, prva knjiga), 2012.

J

Mi koji volimo i čitamo Mankella nadamo se da će ih biti još, a vi koji ga još niste čitali, evo, imate dosta „početnog“ materijala.

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...
 "Tajni život Anne Blanc“ knjiga je kojoj je poprilično teško odrediti žanr; imamo tu elemente krimića, ljubavne priča, povijesnog romana pa čak, možda i chick- lita. Svaka čast autorici na tome što me uspjela toliko „zbuniti“ strukturom romana da ne znam ni sama koje bi elemente istaknula i stavila u prvi plan u opisu ovog djela.

                Knjiga je lako čitljiva, zabavna i nekako „vrckava“, ali u njoj se opisuje i istraga ubojstava prostitutki- što je pak u popriličnoj opreci s prvim dijelom ove rečenice. J

U stvari, takva vam je i cijela knjiga: na zabavan je način opisan nimalo zabavan slučaj niza ubojstava.

                Rekla bih da knjiga ima taj „dualni“ koncept upravo zbog karaktera naslovne junakinje- Anne Blanc. Način na koji je roman pisan gotovo je njezin zrcalni odraz.

Pa da ja to sada malo konkretnije objasnim.

Priča je smještena u Los Angeles na početku 20.st. Anna Blanc (razmažena) je kći jedinica bogatog bankara, djevojka iz visokog društva, odgajana u luksuzu, bez ikakvih briga i problema s jedinim „zadatkom“ da bude prostojna, mlada dama koja će jednom postati uzorna supruga i majka.

Neke crte njezinog kataktera koje bismo joj , možda, i zamjerili, u stvari su u potpunosti opravdane njezinim odgojem i načinom života.

                Ipak, Anna iskače iz (tadašnjih) kalupa jer želi nešto više, a to „više“ nije nimalo lako s obzirom na vrijeme u kojemu živi. To je „muško“ vrijeme: muškarci „vode igru“ kako u najvišim tako i u najnižim društvenim slojevima. Kao što u najvišim slojevima otac Anne Blanc kontrolira njezin život do te mjere da joj određuje što će čitati (smije čitati samo „dolične“ knjige, a ne npr. kriminalističke romane koja ona potajno „guta“), tako je i u nižim slojevima (u ovom slučaju radi se o policijskoj upravi) apsolutno nebitno to što žene (prostitutke) nestaju pod okolnostima sumnjivih smrti)

Uprkos svom povlaštenom položaju, Anna je poput ptice u zlatnom kavezu. Uz silna ograničenja i pratilje koje joj nameće otac, Anna se uspijeva zaposliti u policijskoj upravi Los Angelesa kako policijska pomoćnica, pod imenom „Anna Holmes“.

Za nju je to gotovo ostvarenje sna jer ona više od svega želi postati – detektivka („Oduvijek je željela biti detektivka, ali to nikada nije mogla jer je bila ženskog roda. Nije se mogla čak ni udati za detektiva. To bi bilo ispod njezine razine.“). Ali, nije joj lako biti detektivka kada o (pravom) životu zna samo ono što je pročitala u knjigama; ipak, njezina inteligencija, sposobnost zaključivanja i, ponajviše, entuzijazam ubrzo je odvode u samo središte istrage o nizu (sumnjivih) smrti prostitutki jer, osim nje, u tom „muškom“ svijetu tim žrtvama nitko ne pridodajte ni najmanje pažnje.

                Anna uviđa da je sve na njoj te se uz niz poteškoća (a i komičnih situacija) probija kroz istragu.

U tome je ne uspijevaju spriječiti niti otac, niti pratilje, niti zaručnik niti društvom zadane norme...

Djevojka koja se kretala isključivo po „finim“ djelovima grada i bogataškim salonima odjednom se nađe u njoj potpuno nepoznatim okruženjima kao što su policijska postaja, sumnjive četvrti, javne kuće i pa čak i -zatvor. A ona se svugdje uspijeva prilično dobro snaći!

                Kroz knjigu se suptilno provlači i humor tako da nam Annina (naivna) razmišljanja i situacije u kojima se zatekne često izmame i osmijeh na lice. Uz sav taj silni „detektivski“ posao, Anna se nađe i u ljubavnim i u seksualnim iskušenjima što autorica također jako simpatično i duhovito opisuje.

                Isto kao što je u ove „vrckave avanture sirote, male bogatašice“ ukomponirala istragu o ubojstvu tako je J. Kincheloe, (više ili manje) diskretno kroz roman, provukla i opis i kritiku tadašnjeg društva. Upravo to je onaj povijesni aspekt koji sam spomenula na početku.

Tako da, dok se sa zanimanjem probijamo kroz radnju, također nailazimo i na opise mode i načina života toga razdoblja, početak borbe za prava žena, povezanost policije i politike (što je, u stvari, prisutno uvijek i svugdje) kao i korupciju koja se proteže kroz sve društveno –političke strukture.

                Sve u svemu, autorica je u jednu, na prvi pogled, „laganu“  knjigu uspjela ukomponirati i neke vrlo ozbiljne elemente, odlično nam opisati jedno razdoblje, predstaviti nam pripadnike različitih društvenih slojeva, nasmijati nas, natjerati nas na razmišljanje, a sve to su svom krimi prvijencu! Moram priznati da je mene ova knjiga ugodno iznenadila, a, ako se odučite na čitanje, nadam se da će i vas. 

"Vidim te", Clare Mackintosh

"Vidim te", Clare Mackintosh; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
..

„Vidim te“, Clare Mackintosh je meni odlično djelo.. Namjerno pišem „djelo“, a ne „psihološki triler“ što ono  u stvari, po žanrovskoj klasifikaciji i jest. Pišem „djelo“ zbog ideje romana, a možda i poruke jer znamo (još iz školskih dana) da je djelo tim bolje što je veća poruka koju nam šalje.

U ovom se slučaju možda više može reći „upozorenje“ nego „poruka“, al' dobro, glavno je da mi na kraju čitanja shvatimo ono na što nas autorica upozorava (ili nam poručuje).

                A radi se o sljedećem, htjeli mi to priznati ili ne, danas nam se veliki dio života, ako ne i najveći, odvija upravo online. Online se informiramo o situaciji u svijetu, o vremenskim prilikama, kupujemo sve od igle do lokomotive, družimo se i pronalazimo partnere, zabavljamo se igrama/filmovima/pornjavom (zavisi, naravno, što nas zabavlja ;) ), online obavljamo poslove, „visimo“ na društvenim mrežama, slušamo muziku,  a i ovaj će osvrt upravo tim putem doći do vas, nećemo se naći na kavi na kojoj ću vam ja pričati o ovoj knjizi i na koji je način ona doprla do mene. Ne, to će se dogoditi- online.

                I to je super! Jer i da želim ne bih se mogla naći na kavi sa svima vama koji ovo čitate iz čisto praktičnog razloga- zemljopisa. Jer online radnjama „izbrisali“ smo i zemljopisne širine i dužine koje nas razdvajaju; informacije odlaze na sve strane, ljudi istih interesa se pronalaze ma gdje živjeli, a to su samo neki od pozitivnih stvari ovog online svijeta u kojem živimo, ili još bolje, kojeg živimo.

                ALI, naravno da uvijek postoji ALI, tu su i (velike) mane takvog načina života, a upravo je  jednu od tih Clare Mackintosh uzela kao okosnicu svog romana. Zastrašujuće je, zapravo, što mi svakim danom sve manje možemo utjecati na to želimo li biti dio tog virtualnog svijeta 21.st. Naravno, mi možemo odlučiti da li želimo imati npr. profil na fejsu/instagramu/twitteru i što ćemo tamo objavljivati. MI možemo, ali na to  što objavljuju ljudi koji poznajemo; da li će se naša slika, ime ili mjesto na kojem se trenutno nalazimo s nekim osvanuti na nekoj društevnoj mreži i time postati javno obznanjeno, također baš i nije pod našom kontrolom. Meni se često dogodili da se nađem s nekim, pijuckamo, pričamo i tek kasnije skužim da je netko to već stavio online.

                A onda su tu i „big brother“ kamere koje nas snimaju na sve strane; u dućanima, kod bankomata, po ulicama i sl. na koje, pak, UOPĆE ne možemo utjecati. Pojma nemamo u kojim nas sve trenucima snimaju, a još manje znamo tko sve to gleda. Tako da, uz možda nešto bolje poznavanje informatike, uopće nije teško napraviti ono što je napravio negativac romana „Vidim te“.

Pomoću kamera postavljenih duž ruta londonskog javnog prijevoza detaljno je zabilježio  svakodnevno kretanje (na posao i s posla) velikog broja žena i to prodaje zainteresiranim stranam preko web stranice. U novinskom oglasu je, naime, samo slika žena i šifra za pristupanje stranici na kojoj je velik izbor što žena, što mogućnosti plaćanja; što je veća tarifa to je veći broj žena čije se svakodnevne rute mogu preuzeti. Stranicu vodi vrlo profesionalno; prati posjećenost, ažurira je dodavanjem novih profila (tj. žena), prati koje dobne skupine i/ili tipovi žena su najtraženiji, sa stranice skida one za koje nema interesa i sl.

A kada je ubijena prva žena čiji je profil preuzet s njegove stranice, shvaća da mu se otvara mogućnost „specijaliziranog tržišta“, a time i veće zarade; sve skupa popraćeno osobnom satisfakcijom („Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije zamišljao kakav bi osjećaj bio da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga? Tko od nas ne bi prihvatio takvu priliku? Priliku da nekoga ubije.“).

                Priča naše glavne junakinje, Zoe Walker, a i radnja romana započinje u trenutku kada Zoe ugleda svoju sliku u oglasniku. Tome, u početku, ne pridaje previše važnosti, ali kada sazna da je ubijena žena čija je slika također izašla u novinskom oglasu, počinje se time više baviti shvativiši da je teško da se radi o slučajnosti. Otkrivanjem web stranice ostaje u šoku; njezina svakodnevica postaje noćna mora u kojoj više nije sigurna da li su ljudi koji stoje pokraj nje dok čekaju vlak u podzemnoj željeznici tamo slučajno ili su „klijenti“ upoznati s njezinim kretanjem i time, mogući, ubojice.

                Upravo je to psihološko stanje u kojem se Zoe nalazi ono što najviše pratimo u romanu; njezin život, strah i nesigurnost. Ubojstva i razbojstva koja se istovremeno događaju spominju se,  ali ne na način koji najčešće susrećemo u romanima ovog žanra; na način da „krv štrca na sve strane“ već utoliko da se i nama približi opasnost u kojoj su se ove žene našle te da vidimo na koje se sve načine može iskoristiti poznavanje nečije rutine; točnog sata u kojem se određena žena (osoba) nalazi na određenom mjestu- svi su/smo tako lako dostupni!

                Uz Zoe u romanu pratimo i mladu policajku Kelly Swift koja istražuje slučaj, ali povremeno nam se javlja i sam „mastermind“ čija su (bolesna) razmišljanja napisana kurzivom što daje dodatnu spooky notu cijeloj priči.

                Ovo je pravi suvremeni psihološki triler aktulane teme koji nas, zaista, navede na razmišljanje o stvarima na koje, vjerojatno, baš i nismo obraćali pažnju. Većini rutina pruža sigurnost (u ovom slučaju mislim, naravno, na svakodnevno putovanje na posao i s posla, sigurno nećemo svaki dan razmišljati o novim načinima kako tamo stići nego si, u startu, odaberemo onaj najkraći put); znamo kojim tramvajem/autobusom idemo na posao (ako ne idemo autom), na kojem ćemo kiosku usput kupiti novine, do koje ćemo pekare skoknuti tijekom pauze za ručak... a mi smo knjigoljupci posebno u „svom filmu“ (tj. u svojoj knjizi ;) ) pa ulaskom u tramvaj/bus ne razmišljamo o tome da li nas (i zašto) netko gleda već otvorimo knjigu i odmah se prabacujemo u neki potpuno drugi svijet i drugo mjesto.

                E nakon čitanja ove knjige vam to možda i neće više biti baš tako, vjerujem da će mnogi malo pažljivije pogledati oko sebe.. Što i nije loše, nikad ne znaš gdje vrebaju bolesni umovi...

                No, kao što sam već rekla pri početku osvrta, s obzirom na ove negativnosti (tehnološki naprednog) vremena u kojemu živimo, ne možemo učiniti baš puno toga... Jedino što možemo (dok biramo odjeću u shopping centru, pregledavamo nove naslove u knjižari ili uživamo u ispijanju kavice u centru...) je uputiti osmijeh (ili nešto drugo ;) ) „big brotheru“ jer znamo da – „big brother“ vidi sve!  

                  

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..

Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.

I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).

A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.

Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).

I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.

To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  

U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  

 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.

No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉

Belgravija, Julian Fellowes

"Belgravia", Julian Fellowes, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...

Prije no što krenem s pisanjem mojih impresija ove knjige, samo ću kratko objasniti dva pojma koji, možda, nekim i nisu baš jasni, a prilično su važni u osvrtu koji slijedi.

Prvi je pojam sam naslov knjige, „Belgravia“; dakle, ako niste znali, Belgravia je jedan vrlo fensi kvart u Londonu. Nastao je sredinom 19.st., upravo u vrijeme radnje ovog romana, a i dan danas se smatra jednim od najskupljih kvartova na svijetu.

            Drugi pojam koji nam je ovdje važan je „nouveau riche“ što doslovno, na francuskom, znači „novi bogataši“ no taj se pojam koristi kao pogrdan naziv novopečene klase bogataša koji su svoj novac stekli prilično brzo (u svojoj ili, možda, prošloj generaciji) te na taj način postali pripadnici više klase u kojoj prevladava „stari novac“ tj. plemstvo i aristokracija (u kojoj je novac prisutan generacijama). Novopečenim bogatašima obično nedostaju (kulturna) obilježja više klase, novac imaju, ali im se uvijek zamjera nedostatak bontona, primitivizam i razmetanje.

Iako je često kroz povijest upravo novac novopečenih bogataša pomagao aristokraciji i plemstvu da se održe na životu budući da su mnogi brakovi sklapani iz obostranog interesa (pripadnici novopečenih bogataša tim su brakovima dobivali „pedigre“, a osiromašeno plemstvo novac) na ovu se skupnu uvijek gledalo „s visoka“ i s omalovažavanjem.

            Još bi se puno moglo pisati o ovoj temi koja je, uostalom, često prisutna i u djelima J. Fellowesa (npr. „Downton Abbey“ i tamo je „pater familias“ plemićke obitelji Crawley oženjen za bogatu Amerikanku) autora koji nam  u „Belgraviji“ cijelu priču plete oko skandala koji obuhvaća pripadnike engleskog plemstva i novopečenih bogataša.

            Na samom početku knjige prisustvujemo stvarnom povijesnom događaju, balu vojvotkinje od Richmonda, koji je održanu Bruxellesu, 1815.g. večer uoči slavne bitke kod Waterlooa. Na tom je balu bilo prisutan sam vrh engleske elite, ali ljubav čini čuda, pa su tako pozivnice došle i u ruke mlade Sophie Trenchard čiji je otac bio glavni dobavljač slavnog vojvode od Wellingtona. Njezina majka, inteligentna i realna ,Anne Trenchard, nije baš bila za odlazak na bal jer je jako dobro znala da će pripadnici engleske kreme „biti zaprepašteni što dijele plesnu dvoranu s čovjekom koji njihove vojnike opskrbljuje kruhom i pivom“.

No budući da je njezin muž, kao i djeca, bio stalno gonjen ambicijom i oduševljen mogućnosti da prisustvuje takvom događaju (koji je „poprimio sjaj i velebnost krunidbe kakve srednjevjekovne kraljice“) obitelj Trenchard odlazi na bal čije će im posljedice značajno obilježiti budućnost, a o kojima ćemo čitati  u „Belgraviji“.

              Kako autor u ovom djelu isprepliće povijest i fikciju, spomenuti ću da je jedna od tragičnih  (povijesnih) posljedica bala bila i ta da su mnogi pripadnici engleske vojske koji su tu večer plesali na balu, već drugi dan poginuli kod Waterlooa.

              U takvu, euforijom i ratom zahvaćenu atmosferu Bruxellesa, smjestio je  Fellowes  sam početak romana, da bi se odmah potom radnja prebacila u London, dvadesetak godina kasnije, kada obitelj Trenchard živi u novoizgrađenoj četvrti, mondenoj Belgraviji čijem je nastanku uz slavnog britanskog arhitekta Thomasa Cubitta (također stvarna povijesna ličnost) doprinesao i sam James Tranchard koji se sada, uz trgovinu, bavi i graditeljstvom.

             U toj prestižnoj četvrti obitelj Trenchard živi uz najstarije pripadnike Engleskog plemstva među kojima je i aristokratska obitelj Bellasis. Te su dvije obitelji potpuno različite; ohola, sobovska,  aristokracija na „trgovce“  Trenchard gleda s omalovažavanjem, a svi su apsolutno svjesni vremena u kojem žive i nepremostivih društvenih razlika.

             I živjeli bi oni tako jedni uz druge (iako „miljama“ daleko) da na vidjelo , malo po malo, ne izlazi dugo skrivana tajna koja bi mogla uzrokovati skandal neslućenih razmjera.

            E sad, ako volite tu atmosferu „viktorijanske“ Engleske onda ćete s guštom čitati kako se obje spomenute obitelji, svaka na svoj način, bore s duhovima prošlosti kako bi sačuvale ugled koji imaju u sadašnjosti, dok nas Fellowes genijalno provodi kroz londonske salone 19.st. u kojima sve vrvi od dvosmislenih razgovora, spletki i intriga, a sve uz poznati engleski čaj i kolačiće. Odlično je prikazao duh tog vremena, snobovsku englesku aristokraciju kao i motive koji vode pripadnike „nouveau riche“ klase.

           Bez obzira što se radnja odvija u prošlosti, prisutni svi „univerzalni pokretači“ najnižih strasti, kao što su ljubomora, zavist, prevara…ali, i oni plemeniti osjećaji poput dobrote, čast i, naravno, ljubavi.

           I da rezimiram na kraju, u „Belgraviji“ vas čeka interesantna priča o skandalu, puna odlično prikazanih likova, smještena u savršeno opisano ozračje Londona, 19.st. koju nam pripovijeda dokazani majstor ove tematike, J. Fellowes.

           Ako vam se sviđaju ove teme, kad smo već kod J. Fellowesa, ne mogu ne spomenuti njegovu odličnu knjigu „Snobovi“ koja se također bavi kremom engleskog društva, ali u novije vrijeme (vrijeme je novije, ali elitni „snobovi“ ostali su isti ;) ).

„Snobove“ je također izdala Mozaik knjiga, 2013.g.

"Dah koji život znači", Paul Kalanithi

"Dah koji život znači", P. Kalanithi, Mozaik knjiga; osvrt by MoranaM.
.....

    Ovu sam knjigu završila čitati jedne kišne noći, negdje iza tri... Paul Kalanithi, autor knjige posljednji je put udahnuo pa izdahnuo, njegova je žena napisala pogovor, a ja sam zatvorila knjigu.. I svjetlo…A onda sam još dugo ostala budna u krevetu, pod dojmom pročitanog..

Jer, ovo je jedna od takvih knjiga, rijetkih, koje se ne zaboravljaju…koje te dotaknu.. Koje te ne mogu ne dotaknuti jer govore o onome što nas svih čeka… Prije ili kasnije.. Iako nikome, pa ni meni, nije baš drago razmišljati, govoriti ili čitati o prolaznosti života, bolestima i smrti ipak mi je drago da sam pročitala Paulovu knjigu.  Koliko god da je tužna ipak je i jako lijepa.. Ne znam sad koliko je ispravno reći za priču o umiranju mladog čovjeka da je lijepa, ali način na koji ju je napisao, trenuci koje je opisao često nas i obuzmu toplinom.. Možda je za ovu knjigu bolje reći da je je kvalitetna ili vrijedna budući da je, na neki način, poput priručnika koji nam prikazuje što nas sve čeka tj. što sve možemo očekivati u slučaju da smo suočeni sa smrtonosnom bolešću..

    Naravno, način na koji bi se netko od nas nosio s takvom dijagnozom potpuno je individualan.. I mislim da je apsolutno nemoguće „planirati“ svoje postupke i/ili govoriti kako  bismo provodili naše zadnje dane .. To je jedna od onih stvari koje ne možeš znati dok se sam ne nađeš u takvoj situaciji.

Jedino što shvaćamo tijekom čitanja ove knjige je to da nema pogrešnog stava ili pogrešne odluke.. Kada se jutrom budiš, a ne znaš da li ćeš živjeti još koji mjesec ili koju godinu, znaš samo da si smrtno bolestan, štogod odlučio raditi (ili ne raditi) je u redu. Sve može.

     Paul Kalanithi bio je izvrstan mladi neurokirurg pred kojim je bila blistava budućnost; i poslovno i privatno. Volio je svoj posao, bio je pri kraju sedmogodišnje specijalizacije, okružen obitelji i uz suprugu s kojom je planirao dijete. A onda mu je dijagnosticiran galopirajući rak pluća.

Sa svojom se dijagnozom Paul suočava i sa stajališta liječnika i sa stajališta pacijenta; razmišlja o svojoj terapiji, o tome da li da nastavi s radom u bolnici što i čini u onoj fazi kada mu to bolest dopušta.

Ipak, kako bolest napreduje, a on sve više slabi, jedino u čemu je ustrajao bilo je pisanje ove knjige. Pisao ju je dokle god je mogao, zadnjih dana mu je čak i tipkanje bilo bolno pa je koristio bešavne rukavice pomoću kojih je mogao lakše raditi na tipkovnici. 

    Tomu što se Paul,  u svojim zadnjim danima, odlučio na pisanje ove knjige, uvelike je doprinijelo i to što je oduvijek bio vrlo sklon književnosti. Studirao je i englesku književnost, ali je ipak, za svoj životni poziv odabrao medicinu i to područja neurokirurgije i neuroznanosti. Upravo je na tim poljima vidio podudarnosti pa o tome kaže „ Nisam bio toliko motiviran postignućima koliko pokušajem da uistinu shvatim što ljudski život čini smislenim. I dalje sam smatrao da književnost pruža najbolji prikaz života uma, a neuroznanost je nudila iznimno skladna pravila mozga.“

    Kada pročitate knjigu, shvatite da je Paul bio jedan od onih, „velikih“ ljudi koji bi zasigurno čovječanstvu ostavio nešto iza sebe, pri tome mislim, prvenstveno na medicinska dostigunuća budući da je već, za života, uspješno radio na tome i unaprijedio neke medicinske zahvate, a namjeravao se i više posvetiti neuroznanosti. A kako je teško prevariti sudbinu, Paul je, iako napustivši svijet već u svojim tridesetim, ipak ostavio nešto iza sebe iako to nije medicinsko dostignuće, nego ova mala (velika) knjiga o življenju sa smrću koja će, ne fizički, ali svakako psihički, sigurno pomoći mnogima u boljem shvaćanju,  razumijevanju i prihvaćanju neizbježnog- kraja života.

    Jer život je vrlo krhak. Jedan dah, doslovno,  čini razliku između života i smrti.. Danas smo tu, sa svojim usponima i padovima, smijemo se, plačemo i dišemo, a već se  sutra može pojaviti  nešto i „otpuhati“ nas s ovoga svijeta... Baš kao i maslačak.. Jedan dah i više nas nema...

A kako bi shvatili da se i najteže situacije mogu proživjeti pozitivno, svakako  pročitajte ovu knjigu jer, i sama Paulova žena, u pogovoru, kaže „Ono što se dogodilo Paulu bilo je tragično, ali on nije bio tragedija“.

 

Ljeto 2016- Čitajte i putujte

Ljeto 2016- čitajte i putujte; by Morana  M.
☀
Dugi dani, tople noći, ljetni mjeseci... idealno za čitanje i maštanje...Pa evo i naših prijedloga za ljetno čitanje.. Ali, naša je ovogodišnja lista napravljena nešto drugačije od samog redanja autora i naslova..
Također, nismo navodili isključivo najnovije knjige jer, koju god knjigu niste čitali, uvijek vam je nova..pa makar bilo izdanje iz prošlih stoljeća.. Birali smo knjige koje smo pročitali i koje vam možemo sa sigurnošću preporučiti.
Budući da znamo da nam je situacija i zemlji (i regiji) takva kakva je i da većina nas baš i nema mogućnosti za neka egzotična, fensi ljetovanja i putovanja u daleke krajeve, odlučili smo vam malo pomoći u ostvarenju snova pa smo listu prijedloga složili prema zemljama- i stvarnim i nestvarnim.. Tu su naravno, i sadašnjost i prošlost i budućnost jer s knjigom nema granica... !
Dakle, udobno se smjestite, odaberite destinaciju i na našoj listi izaberite neki od naslova koji će vas tamo odvesti.. Poletite na krilima mašte! Želimo vam ugodno putovanje i dobar provod!


ITALIJA
"Pod suncem Toskane", Frances Mayes;  ALGORITAM
"Četiri godišnja doba- roman o Vivaldijevoj Veneciji", Laurel Corona;  Naklada Ljevak
"Grijesi obitelji Borgija", Sarah Bower; Znanje

"Časnik za vjenčanja", Anthony Capella; ALGORITAM

FRANCUSKA

"Gospođa Hemingway", Paula McLain; Lumen

"Mala pariška knjižara", Nina George; Mozaik knjiga - čitam i lajkam

"Moulin Rouge", Pierre la Mure; Nova knjiga Rast

GRČKA

"Kad čempresi šapuću", Yvette Manesis Corpon; Znanje 

"Mandolina kapetana Corellija", Louis de Bernieres; ALGORITAM

"Otok", Victoria Hislop; Profil

(nastavak na drugoj stranici)