Nakon dva trilera baš sam imala želju pročitati nešto lagano, bez krvi do koljena, sajko kilera... Neku lijepu- priču.
Pa sam malo pregledala police i nekako me 'na prvu' privukla
"Priča iz Casablace", Fione Volpy.
I bila je baš ono što mi je trebalo.❤
Premda radnja djelomično obuhvaća, nimalo lako, vrijeme
Drugog svjetskog rata, knjiga ima lijepu, tečnu priču i savršena je štivo kojim
ćete popuniti (lijene) ljetne dane ili noći (one noći u kojima je, od fizičkih
aktivnosti, jedino prihvatljivo listanje stranica ).
⇨u
knjizi pratimo dvije radnje, obje smještene u egzotičan Maroko, točnije Casablancu.
Jedna se odvija u novije vrijeme, 2010.godine kada se iz
Engeske u Casablancu, zbog suprugova posla (i nekih privatnih razloga), seli
mlada majka Zoe. Ona ispod podnih dasaka u potkrovnoj sobi njihove kuće
pronalazi dnevnik koji je 1941. vodila dvanaestogodišnja Josie.
⇨Iako
se u poglavljima izmjenjuju priče Zoe i Josie - Josie, po meni, ima
dominantniju ulogu.
Ona je pak u Casablancu došla iz Pariza. Njezina,
dobrostojeća, obitelj bježi pred ratnim zbivanjima u Europi (majka je Židovka),
a Casablanca je tranzitna postaja prema Americi, u to vrijeme, prepuna
izbjeglica poput njih. Svi pokušavaju srediti vize i ostalu papirologiju pa se
boravak ovdje često oduži, za neke i doživotno.
⇨Josie
je i pasionirana čitateljica, a zbog toga je sigurno i vama, kao i meni odmah
nekako bliža i draža.
Jedna od prvih stvari koje je učinila kad su se smjestili u
Casablanci bila je - učlanjenje u knjižnicu!
"Volim tumarati redovima visokih polica s knjigama,
osjećajući se kao da se mogu, ne samo sakriti od vanjskog svijeta već i pobjeći
u druge svjetove, skrivene među koricama svih tih divnih svezaka. To mi je
pomoglo da prestanem toliko čeznuti za domom u Parizu i da se ne osjećam
zatočna ratom."
Ovo je samo jedan od knjiških citata, a zanimljivo mi je
bilo i pratiti koje su knjige tih godina bile popularne jer Josie u svoj
dnevnik često zapisuje što čita, kao i dojmove o knjizi.
⇨Naravno
da u knjizi ne nedostaje i jako lijepih opisa Casablance (i općenito Maroka) ,
pogotovo u Josieno vrijeme, u ovo novije, 2010. grad više nije onako romantičan
kakvim ga svi, više-manje zamišljamo. I sama Zoe kaže:
"Ovo je grad koji počiva na rubu oceana slomljenih
snova, otrcan i šiban vjetrom, čije su nekoć raskošne ulice sada ornule.
Holivudski glamur iz dana Bogarta i Bergman davno je nestao, pretvorivši se u
daleku uspomenu."
No, kroz čitanje Joseina dnevnika, Zoe ipak uspijeva vidjeti
Casablancu i u nekim prošlim, ljepšim, premda složenim i teškim, vremenima.
⇨Priče
o izbjeglicama o kojima čitamo u knjizi i danas su aktualne teme, i 1941. i
2010. kao i kroz stariju i noviju povijest uvijek negdje netko ratuje, uvijek
ima ljudi koji su prisiljeni bježati iz svojih domova i koji pokušavaju negdje
osigurati bolju budućnost za svoju djecu. Nažalost. I dalje će biti budala i
rata...
Mislim da vam je ovo dovoljno da steknete dojam o knjizi i
procijeniti je li nešto za vas. Ja, kao što sam već puno puta rekla, najčešće
čitam 'prema raspoloženju', a sad sam bila raspoložena upravo za nešto ovakvo.
Lijepa, čitka priča, a opet nagoni na razmišljanje, moguće i
da vas potakne da na neke stvari gledate drugim očima.
Zaista idealno štivo za ovo vruće ljeto, bilo da čitate na
plaži, u hladu, na balkonu ili, kao što sam ja čitala, na krevetu uz šum
ventilatora.☺
Nema komentara:
Objavi komentar