"Sisi - Mlada carica", Allison Pataki

"Sisi-Mlada Carica", Allison Pataki; Lumen; osvrt by Morana M.
...

„I živjeli su zauvijek sretno“... Mislim da bi to bila naša inačice one legendarne rečenice s kojom završavaju neke od najljepših bajki koje smo čitali ili slušali prije spavanja i uz koje, i dan danas, djevojčice diljem svijeta tonu u svoje snove. A onda, pod utjecajem priča koje su čule, nastavljaju sanjati... i noću i danju....i kad već budu velike djevojke, još se uvijek, nekim djelićem svoje duše, nadaju da će pronaći svog „princa“ uz kojeg će sretne provesti život.

Gdje su prinčevi tu su i princeze, pa se tako mnoge male djevojčice zamišljaju upravo u toj ulozi; vide se kako u raskošnim haljinama koračaju veličanstvenim dvoranama velebnih dvorova, okićene sjajnim nakitom i s tijarom na glavi; da bi se potom našle na nekom prekrasnom balu, gdje su sve oči uprte u njih, a one, uz svjetlost mnoštva svijeća i zvukove violina, lebde plesnim podijem u naručju svog muškarca.

I dok sve te djevojčice diljem kugle zemaljske još od davnina sanjaju svoje snove neke, ali samo neke od njih bile su te sreće da im se snovi i ostvare... Ili, barem djelomično ostvare.

Jedna od tih „nekih“, rijetkih i odabranih, bila je i Sisi o čijoj nam sudbini piše Allison Pataki u romanu „Sisi- mlada carica“.

                Elizabeta Bavarska- Sisi zaista je imala prilično lijepo i bajkovito djetinjstvo dok je bezbrižno trčkarala brežuljcima obiteljskog imanja Possenhofena i jahala bavarskim šumama... Čak i je dio oko njezine udaje za cara Franju Josipa bio nalik zapletu nekog ljubavnog romana sa sretnim završetkom. Naime, Sisi je na Habsburški dvor u Beč putovala kao pratnja starijoj sestri Heleni koja se trebala udati za mladog cara. No, vrlo brzo po njihovom dolasku između Sisi i cara javlja se uzajamna naklonost; Sisi svojim vedrim duhom i živahnom osobnošću osvoji Franju Josipa te se nađe u nezavidnoj situaciji, mučena grižnjom saviješću spram sestre.. Srećom, povučena i suzdržana Helena, koju je od samog početka više privlačilo provesti život u miru obiteljskog imanja, nego postati carica velikog Habsburškog carstva vrlo rado prihvaća novonastalu situaciju i podržava Sisi u njezinoj ljubavi.

                Ubrzo nakon stupanja u (carski) brak, Sisi počinje uviđati da je svakodnevica, iako prepuna raskoši i bogatstva, daleko od bajke. Spozaje težinu života na Habsburškom dvoru na kojem je sve, ali baš sve, podvrgnuto rigoroznim pravilma utvrđenim strogom tradicijom i carskim protokolima npr. „I najprirodniji su susreti  na neki način bili ukočeni i neugodni- uslijed neprestane potrebe iskazivanja štovanja kraljevskom božanstvu i pridržavanja etikete. Čak i u privatnim obiteljskim dnevnim sobama, pa kad bi Sisi i djeca boravili s Franjom i njegovom majkom, nitko nije smio uzeti riječ ako mu se prije  nije obratio car. Nitko nije smio sjesti za stol bez rukavica priličnih uz večeru. Nitko nije smio ustati dok ne bi ustalo Njegovo Veličanstvo...Pravila su bila beskonačna i neumoljiva...“.

                A onda je tu bila i svekrva- nadvojvotkinja Sofija. Sukobi na relaciji svekrva- snaha oduvijek su prisutni...čak i dan danas, tako da ni Sisi nije bila iznmika.. Samo, kad ti je svekrva ujedno i careva majka, koju on obožava i sluša bez pogovora, e onda je situacija puno, puno teža. Sofija ide tako daleko da potpuno preuzima brigu o djeci carice Elizabete i to od samog trenutka njihova rođenja. Na svaki prigovor od strane Sisi tj. njezin pokušaj da zadrži svoju djecu uz sebe, Sofija kao argument koristi Sisinu mladost i nepoznavanje dvorskih običaja te iz gotovo svake „bitke“ izlazi kao pobjednica.  Čak i onda kada bi Sisi izbivala s dvora (što je kasnije često činila), nije mogla izbjeći dominaciji nadvojvotkinje: „ ... Sofija je bila prisutna u svakome pismu koje bi joj poslao Franjo. Lebdjela je kao neizbježna sjena nad ispisanim riječima njezina sina, kao što je lebdjela nad dnevnim događajima i zbivanjima na njegovu dvoru. Svako spominjanje života u Beču, neizbježbno bi uključivalo i Sofiju, najbliži carevi savjetnicu i glavnu ličnost u njegovu i u životu Sisine obožavane kćeri“.

                Kao da sve to nije dovoljno, ubrzo nakon vjenčanja i sam se Franjo promijenio..počeo se ponašati više „carski“ što je, uz uvijek kruto i hladno ponašanje, na Sisinu veliku žalost i iznenađenje, uključivalo i izvanbračne izlete...jer je to nešto što se „podrazumijeva“ i što je normalno ponašanje za jednog (habsburškog) cara.

                Uz sve te muke svog „carskog“ života, Sisi je stekla veliku naklonost naroda. Voljeli su je diljem Habsburške Monarhije, posebice Mađari, koji su cijenili i to što se kod cara založila u njihovu korist u trenutku političkih previranja. Žene su oponašale njezine frizure, njezinu garderobu kojima je Sisi pridavala izuzetnu pažnju. Upravo se zato često i navodi da je Sisi bila preteča ikona poput Grace Kelly, princeze Diane i dr. istaknutih žena koje su svojom karizmom osvajale mase.

                Kad sam već spomenula Mađare, i Sisi je njima bila sklona, posebno mađarskom grofu Andrassyju s kojim je imala prilično blizak odnos tijekom cijelog života. Ipak, uvijek je bila svjesna svog položaja i svega što on osi te je vrlo je brzo shvatila da je „pritisak njezine obitelji, njezina imetka i dužnosti bio previše snažan. Čak snažniji od njezine želje da voli i živi slobodno..“.

                To kako se točno nesretna carica slobodnog duha, Sisi, nosila sa situacijom u kojoj se našla i koju nije bilo moguće promijeniti više je opisano u drugoj knjizi Allison Pataki „Sisi- U potrazi za slobodom“ iz koje sam ovdje „posudila“ neke citate, ali sam se više bavila radnjom romana „Sisi- Mlada carica“.

                Ljubiteljima ovog žanra svakako bih preporučila da pročitaju obje knjige jer tako mogu dobiti uvid u cjelokupan život austrougarske kraljice Elizabete- Sisi, prikazan iz pera odlične Allison Pataki.

                A ja ću se opet vratiti na bajke, da bih završila kako sam i započela, i reći onu poznatu:“Život nije bajka“...Ipak, mislim da ih treba čitati djeci, neka djevojčice uživaju u maštanjima da su princeze i o prinčevima na bijelom konju jer će ih tako i tako stvarnost (pre)brzo „spustiti na zemlju“ gdje ih čekaju opake svekrve, hladni muževi, društvene konvencije, a sve to skupa bez bogatstva i raskoši (habsburškog) dvora.

"Kemičarka", Stephenie Meyer

"Kemičarka", S. Meyer; Lumen; osvrt by Morana M.
...

Stephenie Meyer svijet je osvojila tetralogijom „Sumrak“. Tome je, naravno, pridonijela i ekanizacija knjiga iz serijala- postale su mega popularni filmovi- pa je tako ovo djelo, zajedno uz vrhove listi najprodavanijih knjiga, poharalo i kino blagajne. Likovi iz romana (kao i glumci koji su ih utjelovili) postali su opće poznati, a „Sumrak“ je, mislim da mogu slobodno ustvrditi, postao svjetski popularan brand.

Ove su knjige svojoj autorici osigurale zvjezdani status do te mjere da se čak slavi „Dan Stephenie Meyer“ i to 13. rujna, na dan kada je „rođena“ Bella Swan, glavni ženski lik popularne „Sumrak sage“.

Već nam je tim svojim prvim uratkom Meyer  pokazala svoju sklonost raznim žanrovima; u tetralogiji „Sumrak“ čvrsto su isprepleteni young adult, fantasy i ljubavni žanr. Bilo bi vrlo teško odrediti koji je dominantan, iako sama autorica kaže da ona u svojim romanima vidi „romantiku više od bilo čega drugoga“.

A to da je, u svom radu, vrlo sklona romantičnoj tematici (kao i miješanju žanrova) očito je i u njezinom prvom romanu za odrasle -„U sebi“. Ovdje si je pak, zadala prilično težak zadatak i napisala pravu ljubavnu priču, uz kombiniranje sf-a i distopije, tako što je ljubavni troku smjestila u (samo) dva tijela. I ovaj je roman doživo svoju filmsku adaptaciju. Moram priznati da je meni upravo ovim svojim djelom skrenula pažnju na sebe kao na autoricu od koje možemo očekivati puno više od „patnji mladih vampira i vukodlaka“. ;)

I tako sam (napokon) došla do glavne teme ovog osvrta- knjige „Kemičarka“ koja je potvrdila moje mišljenje o pozamašnom literarnom talentu Stephenie Meyer.

„Kemičarka“ je pravi, akcijom nabijeni triler u stilu Jasona Bourna (koji je, negdje sam pročitala, jedan od onih kojima je posvećena knjiga). A i nije uopće čudno da ju je upravo Bourne inspirirao jer on i naslovna junakinja ovog djela-(kemičarka) Alex imaju dosta zajedničkih odlika, kao što su snalažljivost, inventivnost, način razmišljanja, osjećaj za pravdu, lojalnost i sl.

Ipak, i u ovom dinamičnom trileru, Meyer je pronašla mjesta za lijepu ljubavnu priču koja se razvija u, zaista, nemogućim uvjetima dok njezinim glavni protagonistima život visi o niti. Upravo to ovu love story čini posebnom (iako, moglo bi se reći da je svaka ljubavna priča posebna na svoj načina), a nama ovu, akcijom nabijenu i , djelomično okrutnu knjigu, zanimljivijom i čitljivijom.

Radnja ne može biti drugačija nego brza i dinamična zato jer je takav i život naše Kemičarke-Alex, opisan u knjizi. Alex je žena koja je, do nedavno, radila za najtajniju od tajnih vladinih organizacija; tako tajnu da čak nema niti imena. A radila je vrlo specifičan posao; svoje vrsno poznavanje kemije koristila je u svrhu unaprijeđivanja načina ispitivanja (sumnjivih) osoba. Nema više male prostorije, drvenog stola, ispitivača obavijenog dimom cigarete i svjetla uperenog u lice ispitanika, ta su vremena prošla- sada je tu sterilna, bijela sala s krevetom za koji je ispitanik zavezan, polica s različitim bočicama i iglama i, u bijelu kutu obučena- kemičarka.

Ne želite se naći u toj prostoriji, na tom stolu, sami s njom. Niti jedan njezin potez nije nasilan niti grub, a opet, sa svakim njezinim potezom vaše je tijelo u sve većoj agoniji, vaši su krikovi sve glasniji, a njezini su poslodavci sve bliže otkrivanju onih istina zbog kojih ste i podvrgnuti toj torturi.

Naravno, tijekom svoga „posla“ Kemičarka je čula mnoge strogo povjerljivih informacije te se odjednom našla na meti onih za koje je do jučer radila  i koji su zaključili da je postala „suvišna“, a da ona niti sama ne zna točno zbog čega. Tada se njezin život mijenja iz temelja i svodi isključivo na bijeg i preživljavanje. Zahvaljujući svom stalnom oprezu i vještinama za održavanje na životu koje je dovela do savršenstva, već je nekoliko puta uspjela izbjeći smrt iako je „cijena“ koju za to plaća ogromna.

Ona gotovo da i nema života, osim u njegovom osnovnom značenju- živi, diše, nije mrtva

Paranoja ili manija proganjanja, po svojoj je definiciji, neizlječiva duševna bolest; osoba koja pati od ove bolesti proživljava strah i tjeskobu uzrokovane fiktivnom idejom da je žrtva neke zavjere i samim time „na meti“ tajnih organizacija. No, u slučaju Alex, baš ništa nije fiktivno; to stanje koje se kod „normalnih“ ljudi liječi, ona svaki dan proživljava do u tančine, paranoja je njezina svakodnevica.

„Kemičarka“ se naučila nositi s takvim način života, sama, bez ikakvih rodbinskih i/ili prijateljskih veza, živi život u kojem je svaki korak pomno isplaniran. Ona ima svoju „rutinu za preživljavanje“ u kojoj baš ništa nije- jer ne smije biti- prepušteno slučaju.

Ipak, ta se njezina (mučna) svakodnevica mijenja u trenutku kada dobije mail od svog bivšeg šefa u kojoj joj ovaj nudi „primirje“, dakle, mogućnost normalnog života, ali (naravno da postoji „ALI“), ako obavi još jedan, posljednji, posao.

Odluka koju tada donosi odigrati će ključnu ulogu u radnji romana, a posljedice iste osjetiti će se na svim aspektima njezinog života koji, preko noći, postaje potpuno drugačiji.

U svoj će samački svijet Alex morati pustiti još neke ljude, a uz njih i veću količnu- pasa. Uz prisutnost čovjeka koji joj se sve više sviđa (iako ne zna da li mu može vjerovati jer stare navike ne umiru tako lako) i okružena čoporom četveronožaca Alex je sve teže zadržati kontrolu nas svojim životom, a to je sada važnije nego ikada budući da više nije samo njezin život u opasnosti.

                Uz svu ovu akciju, dinamične scene preživljavanja, opise zavjera i tajnih agencija, u romanu imamo i puno toplih trenutaka kao što su opisi zaljubljivanja (onih prvih nesigurnosti,  pogleda i dodira) ili djelovi u kojima čitamo o čvrstim sponama koje vežu ljude i njihove ljubimce. Roman je također protkan i humorom, duhovitim razgovorima zbog kojih i mi, kao i naši glavnu junaci, na trenutke zaboravimo na opasnost koja je cijelo vrijeme prisutna.

                Uz sve to zajedno, moramo priznati Stephenie Meyer da je napisala odličan (akcijski) triler! I to s rijetko viđenom glavnom junakinjom- kemičarkom koja svoju „kemiju“ korsiti u vrlo specifične svrhe. Ako i imamo kakvih zamjerki, mislim da joj možemo „oprostiti“ jer ovako dobro baratanje raznim žanrovima (koje nam je pokazala kroz, do sad napisane, romane) vjerojatno ne bi bio lagan posao niti nekim književnicima s puno dužom karijerom od njezine.

                I još vam samo, na kraju, moram napomenuti da, ako se ikada (ne daj Bože ;) ) nađete u situaciji da vas netko proganja, da se morate skrivati i bježati, biti stalno na oprezu;  ova vam knjiga može biti odličan priručnik „za preživljavanje“. Ako i niste vični kemiji, nema veze (danas se i tako sve može nabaviti preko interneta); naime, ovaj roman sadržava neke odlične, detaljne opise načina na koje se možete osigurati i možda si čak- spasiti život.

                Naravno, dobro provjerite da li su te prijetnje u vašem životu zaista prisutne, da ne ispadne da ste samo- paranoični! ;)

                 

Medicus, Ruth Downie

"Medicus", Ruth Downie, Lumen; osvrt by Morana M.
...

To da su povijesni romani jedan od mojih omiljenih žanrova već (više-manje) svi znate, ali ipak ću to ponoviti i to kako bih naglasila da sam upravo zbog toga što ih često čitam poprilično izbirljiva kad se radi o istima. Često se dogodi da se „provjereni“ autori povijesnih romana previše „zaigraju“ pa umjesto na povijesne događaje, naglasak romana stave na romantiku i ljubavnu priču.. E to ne volim i u tom slučaju često i prestajem s čitanjem.

Mislim, nemam ja ništa protiv romantike i ljubavnih priča „in general“, ali smatram da u povijesnim romanima naglasak ne treba biti na tom aspektu..(osim, naravno, ako se ne radi o povijesnim ljubićima, ali to je opet priča za sebe 💘 ).

S autoricom Ruth Downie prvi puta sam se susrela upravo sada, čitajući „Medicusa“ pa nisam znala što očekivati i na koji će način ona pristupiti pripovijedanju povijesnih događaja.

I odmah vam mogu reći da je žena to odlično izvela! U izvrsno opisani povijesni kontekst uplela je kriminalističku priču s elementima ljubavne, ali s time da niti jedna niti druga nisu u prvom planu. Odlično! Iako radnja počinje s obdukcijom ubijene žene (mislim da će mnogima, kao što je to bilo i meni biti jako zanimljivo čitati kako su se obdukcije vršile u ta davna vremena budući da su „moderne“ obdukcije, u zadnje, toliko prisutne i u knjigama i u filmovima da bi ih, maltene mogli sami izvesti 😉 ) ovdje nad autorica lagano uvodi u priču, stranicu po stranicu, tako da nam roman postaje sve zanimljiviji što ga više čitamo (za razliku od onih romana koji već na prvih par stranica imaju neki bombastični događaj koji „povuče“ na čitanje).

Ovdje je ritam umjereniji, ali nikako ne usporen ili nezanimljiv jer se u tim počecima upoznajemo s likovima, na čelu s glavnim junakom, Gajem Petrijem Rusom- Medicusom i atmosferom jedne od najudaljenijih i najmanje razvijenih rimskih kolonija- Britannijom.

Da, da…radi se upravo o današnjoj Velikoj Britaniji koju pamtimo kao najveću kolonijalnu silu, ali, eto, godinama prije nego što su Britanci kolonizirali „pola svijeta“ i oni su bili kolonija što im, naravno, nije lako padalo, a to kako su doživljavali Rimljane ( i Rimljani „domoroce“) također je jako dobro prikazano u romanu.

               Već sam spomenula „ta davna vremena“ no da preciziram, radnja se odvija u gradići imena Deva (današnji Chester), anno Domini 117. u doba cara Trajana tj. Hadrijana koji ga nasljeđuje nakon smrti.  Uglavnom, tada „naš“ Medicus dolazi na dužnost u taj „najneciviliziraniji“ dio Rimskog carstva, a on je jedan lik, pa, moglo bi se reći prilično „ispred svog vremena“; naime, sav je pravičan, pun empatije (ok, liječnik je, ali ipak..), ne može okrenuti glavu od nepravde ma koliko to (ponekad) i sam želio, iako bi trebao liječiti samo legionare, on priskače u pomoć i civilima pa čak i lokalnom stanovništvu (što je tada bilo, onako, nezamislivo..).

I upravo zbog ovih nabrojanih karakteristika, već pri samom početku radnje, Medicus kupuje ozlijeđenu robinju (koju namjerava izliječiti i prodati), a koja će se pokazati kako jedno vrlo svojeglavo i interesantno stvorenje. Istodobno iz lokalne gostionice/javne kuće počinju nestajati djevojke pa naš glavni junak, uprkos savjetima svih oko sebe, počinje i to istraživati tako da se tim njegovim aktivnostima bavi onaj „krimi“ dio romana. A položaj robinja, kao i inače, bio je jako težak, pogotovo onih prisiljenih na prostituciju: „Ni zakonodavstvo ni vojska nisu pružali nadu odbjeglim robinjama čiji su vlasnici  očekivali od njih da rade kao prostitutke. Imale su samo tri mogućnosti: suradnju, samoubojstvo i bijeg. A, ako bi bijeg kobno završio, činio se da gotovo nitko nije mario.“ (osim, naravno, našeg Medicusa :) ). Svašta će se nešto otkriti tijekom njegovih istraživanja nestanka djevojaka, cijelo klupko organiziranog kriminala i prostitucije, ali ja vam to sad sigurno neću prepričavati (i „spojlati“).

Mislim da ste (više-manje) shvatili o čemu se radi u knjizi ( i o kakvoj se knjizi radi 😉 ) pa ću ja još samo istaknuti nešto što mi se posebno svidjelo, a to je opis likova. Likovi su tako super prikazani, čak i oni koji imaju totalno sporedne uloge i pojavljuju se možda jednom ili dva puta tijekom radnje. 🔝Autorica odlično izvede tu karakterizaciju, bilo da se radi samo o rečenici-dvije opisa lika, ili nekoj njegovoj izjavi popraćenoj kratkim komentarom, čitatelj odmah točno shvaća o kakvoj je osobi riječ i, nerijetko si tu osobu može vizualno predočiti (to, pretpostavljam, mnogi radimo tijekom čitanja). Time likovi vrlo brzo „ožive“ što, barem meni, čini daljnje praćenje radnje još boljim i ugodnijim.

„Medicus“ je prva knjiga iz serijala o Gaju Petriju Rusu, ali može se bez problema samostalno čitati jer ima svoj početak i kraj i niti jedno pitanje ne ostaje bez odgovora. Da nisam to kasnije vidjela ili čula, ne bih niti pretpostavila da se radi o serijalu, iako, naravno, uvijek možemo pratiti daljnje događaje određenih likova. A likovi koje sam ovdje upoznala, baš bih rado dalje pratila tako da se veselim i sljedećim knjigama koje su, kažu iz Lumena, u planu za izdavanje.

Od mene toliko, a da li ćete se i vi družiti s „Medicusom“ i ekipom oko njega- odluka je na vama.

"Dugo putovanje kući" Louise Penny

Dugo putovanje kući _ Louise Penny _ Lumen

I kako to već biva, čudesni su putevi kojim knjige stižu do svojih čitatelja. Bilo bi normalno da sam prvo čitala Kako svjetlost ulazi, jer nju je Lumen prvo objavio. A da i ne spominjem prethodno prevedene i objavljene kod nas, koje eto isto nisam pročitala. Svašta bih ja željela čitati, planovi su moji veliki kao svemir ali vremena je tako malo, ipak dan traje samo 24 sata.

Priča počinje s opisom osebujnih stanovnika malog mjesta Three Pines. Svatko od njih je pomalo čudak na svoj način, a ja volim čudno. Upoznajemo umirovljenog inspektora Armada Gamacha, koji svako jutro sjedi na klupi i čita jednu te istu knjigu i svaki jutro je čita ispočetka. Ima puno simbolike u toj knjizi, naslovu kojeg skriva od drugih, ona je za njega lijek i terapija za ono što želi ostaviti u prošlosti, preboljeti, zaboraviti. Pa tko još želi s drugim dijeliti svoju terapiju, naročito kad nisi siguran hoće li ona biti uspješna, dugotrajna, mučna,… 

Na klupi je urezano „Iznenadila me radost“ i nitko ne zna tko i zbog čega su urezane ove riječi. I umjesto spokoja koji traži, Gamachu baš na ovoj klupi biva otkrivena tajna koja pokreće lavinu događaja, onih i onakvih kojima se umirovljeni inspektor ne želi vratiti, od kojih je zapravo ovdje pokušao pronaći utočište. 

Koliko god stanovnici ovog mjesta bili neobični, ekscentrični, oni su prvenstveno odani, iskreni, sućutni, oni su međusobno povezani prijateljstvom. A prijatelja se ne ostavlja na cjedilu. Prijatelju se mora pomoći, prijatelj se sluša i osluškuje, promatra ga se i pokušava razumjeti, uz prijatelja se staje kad mu je najteže. Ta podrška nas može oslabiti, raniti, uznemiriti naše duhove ali to je žrtva koja se bez razmišljanja prinosi. 

Svojoj sudbini čovjek ne može uteći, što god on napravio svaki korak nas vodi ka njoj. U to će se uvjeriti i inspektor a pokušat će objasniti i Clari da nitko nije kriv za ponašanje i postupke drugih, jer svatko bira svoje puteve sam i oni ga vode onako i onome što mu je zapisano. Mi sami određujemo kako ćemo provesti svoj život, s kime ćemo ga dijeliti, hoćemo li se prepustiti ili se boriti pa makar i protiv svojih vjetrenjača. 

„Hrabar čovjek u hrabroj zemlji“, za voljene osobe se uvijek netko moli da mu bude podarena ova hrabrost.

Ovo nije klasični krimić, ovdje ne ispadaju leševi iz ormara, ne frcaju metci, ne lipti krv, nema bjesomučnih jurnjava autima s upaljenim sirenama…  Iako se radi o potrazi za (ma neću vam reći za kime!) koja odvodi glavne protagoniste iz njihovog sigurnog utočišta. Na tom putu i potrazi otkrivaju tajne koje su bile skrivene u prošlosti ali i duboko u dušama ovih ljudi, svaka otkrivena tajna čini ih ranjivijim ali ljudskijim, dobro ne baš sve. Pa mora biti i onih drugih nasuprot ovim prvim. Ali njih je teško razotkriti i tako će ostati do samog kraja, i to doslovno.

Ovo je i priča o prijateljstvu, odanosti, lojalnosti,… Uz neobične likove uvijek ide doza zdravog humora, to mi se ovdje jako svidjelo. Kažem vam, ljudi od krvi i mesa, neki su iskreni, neki samozatajni, neki su luđaci koji glume normalnost, neki su obilježeni luđaci,…

Nitko od likova nije plošan, svi imaju život od prije i sada, koji nisu razgraničeni tvrdom crtom, to je i nemoguće, isprepliću se nenametljivo kako situacije i potrebe nalažu.

Kao nešto što želim izdvojiti je bivše radno mjesto Gamachove supruge, za koju će on reći da nema tog podatka koji ona ne može izvući ali je jako dobra u skrivanju istih. Naime, ona je radila u Bibliotheque Nationale du Quebec, pa gdje me nađe! I ajde nemoj da ti bude draga! 

U fusnotama su informacije o likovima koji se spominju, a to su pjesnici, pisci, slikari, pojmovi (kao Salon odbijenih), mjestima, spomenicima,… A i neke riječi francuskog bi mogli naučiti!

Ovdje nisu samo ljudi čudni, njihovi ljubimci su isto posebni, toliko posebni da na prvi mah mislite da pisac govori o osobama, njima se tako oni obraćaju i tretiraju ih kao sebi ravnima.

Nitko ne zna gdje ga čeka njegova Samara, i zato živite i čitajte!

Nema bolje preporuke za pisca od njegove knjige same. Ako još nije jasno, ja sam već potražila Kako svjetlost ulazi.

Lumen

Ljeto 2016- Čitajte i putujte

Ljeto 2016- čitajte i putujte; by Morana  M.
☀
Dugi dani, tople noći, ljetni mjeseci... idealno za čitanje i maštanje...Pa evo i naših prijedloga za ljetno čitanje.. Ali, naša je ovogodišnja lista napravljena nešto drugačije od samog redanja autora i naslova..
Također, nismo navodili isključivo najnovije knjige jer, koju god knjigu niste čitali, uvijek vam je nova..pa makar bilo izdanje iz prošlih stoljeća.. Birali smo knjige koje smo pročitali i koje vam možemo sa sigurnošću preporučiti.
Budući da znamo da nam je situacija i zemlji (i regiji) takva kakva je i da većina nas baš i nema mogućnosti za neka egzotična, fensi ljetovanja i putovanja u daleke krajeve, odlučili smo vam malo pomoći u ostvarenju snova pa smo listu prijedloga složili prema zemljama- i stvarnim i nestvarnim.. Tu su naravno, i sadašnjost i prošlost i budućnost jer s knjigom nema granica... !
Dakle, udobno se smjestite, odaberite destinaciju i na našoj listi izaberite neki od naslova koji će vas tamo odvesti.. Poletite na krilima mašte! Želimo vam ugodno putovanje i dobar provod!


ITALIJA
"Pod suncem Toskane", Frances Mayes;  ALGORITAM
"Četiri godišnja doba- roman o Vivaldijevoj Veneciji", Laurel Corona;  Naklada Ljevak
"Grijesi obitelji Borgija", Sarah Bower; Znanje

"Časnik za vjenčanja", Anthony Capella; ALGORITAM

FRANCUSKA

"Gospođa Hemingway", Paula McLain; Lumen

"Mala pariška knjižara", Nina George; Mozaik knjiga - čitam i lajkam

"Moulin Rouge", Pierre la Mure; Nova knjiga Rast

GRČKA

"Kad čempresi šapuću", Yvette Manesis Corpon; Znanje 

"Mandolina kapetana Corellija", Louis de Bernieres; ALGORITAM

"Otok", Victoria Hislop; Profil

(nastavak na drugoj stranici)

"Djevojke sa slika", Cathy Marie Buchanan

"Djevojke sa slika", Cathy Mary Buchanan; Lumen ; osvrt by Morana M.

:)

Kada sam prvi puta čula za ovu knjigu odmah sam se oduševila jer su Pariz, Belle Epoque, umjetnički krugovi i sl. neke od mojih omiljenih tema o kojim volim čitati pa sam s nestrpljenjem očekivala objavljivanje knjige! A onda kada sam je uzela u ruke; onako sjajnu, glamuroznu, pravu ljepoticu u prekrasnom, "zrcalnom" uvezu s malom balerinom na naslovnici, mojoj sreći nije bilo kraja...

I onda sam krenula s čitanjem.... kad tamo, nešto potpuno drugačije...ni "g" od glamura niti svilenih, šuštavih haljina dama pariške elite... Mogla bi se sada upotrijebiti ona stara izreka "ne sudi knjigu po koricama", ali nije tako... Jer sjaj korica ove knjige apsolutno se može "opravdati" sjajem priče koju nam je autorica napisala nakon iscrpnih priprema i istraživanja likova i perioda opisanih u knjizi.

Dakle, iako je priča smještena u pariško "zlatno doba" naši likovi nisu bonvivani, ne posjećuju razuzdane zabave već jedva preživljavaju na marginama društva; to su siromašne djevojčice koje se bore za egzistenciju, pralje, zločinci, kurtizane, a u većini slučajeva radi se o stvarnim povijesnim osobama koje su, na ovaj ili onaj način ostavile svoj trag u vremenu.

Radnja prati tri sestre van Goethem, Antoinette, Marie i Charlotte. Upravo je Marie svjetsku slavu stekla pozirajući Edgaru Degas za njegovu skulpturu "Mala četrnaestogodišnja plesačica" koja se danas čuva u pariškom Musee D'Orsay. Marie i njezine sestre, nakon smrti oca, žive u siromaštvu, u iznajmljenoj sobici, s majkom praljom koja se odala piću i jedinu šansu za, donekle, bolji život vide u pariškoj Operi gdje idu na početnički tečaj baleta, nadajući se uspjehu.. Iako, i taj uspjeh ima svoju cijenu jer siromašnim djevojkama, ako i jesu talentirane balerine, treba bogati pokrovitelj takozvani "mecena" ili, današnjim rječnikom "sponzor"; a znamo da sponzori za svoje "sponzoriranje" također traže nešto zauzvrat, a to "nešto" uvijek se, na ovaj ili onaj način, svodi na seksualno zadovoljenje sponzora. To u knjizi prolazi i malodobna Marie sa svojim mecenom, a čak i slikaru Edgaru Degas povremeno pozira gola što četrnaestogodišnjoj djevojčici sigurno nije ugodno, ali Marie je bolno svjesna svoje siromašne egzistencije te šutke trpi sve što je potrebno da bi preživjela.

Pratimo i priču najstarije sestre, Antoinette, koja se također okušala kao balerina, ali sada je pralja i povremeno statistica u kazalištu, i koja se upušta u strastvenu vezu sa Emileom Abadijem. Abadie je također stvarna povijesna ličnost tj. osuđeni zločinac koji je, zajedno sa svojim prijateljem, bio umiješan u tri ubojstva te osuđen na smrt, a o kojima je autorica čitala i istraživala povijesne materijale.

Abadie je također prikazan na Degasovom djelu "Zločinačke fizionomije" (portreti osuđivanih zločinaca) koje je bilo izloženo 1881god. istovremeno kao i skulptura "Male četrnaestogodišnje plesačice" (skulptura je tada smatrana ružnom te su kritičari ocijenili da djevojčica ima lice u kojemu je "otisnut nagovještaj svakog poroka").

U to je vrijeme bila aktualna teorija Cesarea Lobrosa, koja se spominje i u knjizi, o čovjeku- zločincu prema kojoj su ljudi određenih tjelesnih osobina (osobito glave) "rođeni" zločinci. Ukratko, tipičan zločinac divljački je ružan, a tu su teoriju prihvatili i Degas i Zola ,oboje sporedni likovi u knjizi.

Sve ove činjenice zainteresirale su autoricu da podrobnije istraži i likove i teorije i pozadinu određenih umjetničkih djela pa je tako spajajući povijest i fikciju, napisala "Djevojke sa slika".

Prisutno je također, i njezino osobno iskustvo sa satova baleta jer su baletne figure, kao i patnje mladih balerina tijekom vježbanja, jako vjerno opisane.

I da ja sada više ne duljim o sadržaju i detaljima opisanim u romanu, reći ću vam još samo da je ovo jedno ozbiljno i slojevito djelo koje stilom poprilično podsjeća na Balzaca i njegov realizam ili čak i Zolu i naturalizam.. Likovi su opisani bez uljepšavanja u (siromašnim) sredinama iz kojih potječu i u kojima žive te kako sve to utječe na njihove postupke kao i na njihovo poimanje života.

Naravno, također su tu i opisi snage ljubavi (prije svega one sestrinske) kao i opisi požrtvovanost i sreće u malim stvarima jer su, usprkos razdoblju "Belle epoquea" životi likova ove knjige (kao i većine žitelja tadašnjeg Pariza ) u potpunoj suprotnosti od značenja toga naziva.

A kako završava priča sestara von Goethem saznati ćete, ako pročitate ovu knjigu jer naš osobni "belle epoque" ipak najviše ovisi o nama samima....

"A.J. Fikry- Put do sreće", Gabrielle Zevin

"A. J. Fikry- Put do sreće", Gabrielle Zevin; Lumen; osvrt by Morana Mazor

Moje impresije o ovoj knjizi mogle bi se svesti u jednu jedinu rečenicu: "Ovo je mala knjiga sa veeeelikim srcem!", ali, usprkos tome što ne ljubim (pre)dugačke osvrte, jedna rečenica ipak nije dovoljna pa ću se upustiti u nešto podrobniji opis ovog malog, književnog bisera.
Prvo da objasnim zašto sam već par puta knjigu nazvala "malom", da ne mislite da je riječ o knjizi u malom formatu ili nekoj "patuljastoj" knjizi ;) , ne, nije uopće riječ o tome nego o obimu knjige jer su sve ove divne misli i poruke koje nam donosi sažete na, nepunih, dvije stotine stranica.
Neki romani puno većeg obima ne uspiju nam dotaknuti dušu na način koji to radi "A.J.Fikry- Put do sreće".
Naravno da kvaliteta književnog djela ne ovisi o broju stranica, daleko od toga...ovdje to spominjem samo iz razloga što je nevjerojatno kako nam je, u tako kratkoj knjižici, autorica uspjela dočarati jednu predivnu priču puno ljubavi.
Iako ovo nije ni blizu, klasičnog, ljubavnog romana, ove su stranice prepune ljubavi i to ljubavi u njezinim različitim oblicima; ljubavi između žene i muškarca, ljubavi roditelja prema djetetu i djeteta prema roditelju, ljubavi između prijatelja, rodbinske ljubavi, ljubavi prema životu i one ljubavi, koja daje posebnu čar ovom romanu i koja nas, pasionirane čitatelje, sigurno neće ostaviti ravnodušnima, a to je ljubav prema knjigama, piscima i čitanju.
U svakom romanu pratimo sudbinu jednog ili više likova, a onda nam se često dogodi da se, u mnoštvo pročitanih knjiga, izgubimo među tolikim sudbinama te nam, često treba vremena da se prisjetimo kakva je točno sudbina zadesila određeni lik o kojemu smo, svojevremeno, čitali.
Ali, sigurna sam da nam se tako nešto, u slučaju A. J. Fikryja neće dogoditi.
Fikry je vlasnik male knjižare na udaljenom otočiću Alice; možda baš zbog tog mjesta radnje meni ova knjiga ima nekako, bajkovito ozračje... Mali otok, mala knjižara, mala zajednica ljudi koji se međusobno poznaju i također, mali broj likova u romanu od kojih svaki ima svoju, veliku, ulogu u životu A. J. Fikryja i njegovom putu do sreće.
U trenutku kada radnja započinje, Fikryja nalazimo u vrlo lošem životnom periodu; voljena supruga nedavno je poginula u saobraćajnoj nesreći, njemu su dani teški, udaljio se od ljudi, previše pije u svom stančiću iznad knjižare i planira prodati jedinu vrijednost koju ima, rijetko izdanje knjige E. A. Poa kako bi zatvorio knjižaru i otišao u mirovinu.
Ali, kako to obično biva kada nešto planiramo, njegova je rijetka knjiga ukradena, ništa od financijske sigurnosti i odlaska u mirovinu te je Fikry, prisiljen, i dalje voditi malu, otočnu knjižaru koje nešto bolje radi samo tijekom ljetne sezone.
I onda se dogodi jedno od onih životnih iznenađenja koja nas zadese kada više ništa ne očekujemo i ničemu se ne nadamo; u fikryjevoj knjižari ostavljeno je nešto njemu potpuno strano,  o čemu nije niti sanjao, a što će mu u potpunosti promijeniti život i vratiti vjeru u sve ono dobro u njemu.
Kaže se da nesreća ne dolazi sama, ali slučaj A. J. Fikryja uči nas da se ni sreća ne zaustavlja na samo jednoj stvari...tako da se njemu malo po malo svi aspekti života počinju slagati baš onako kako treba.
Ali nije ovdje happy end ovog romana, slijedi još nekoliko, uspona i padova, te nekoliko, zaista neočekivanih, obrata koji daju posebnu snagu i vrijednost cijeloj priči koja me, apsolutno, oduševila.
Neću vam više puno otkrivati, samo ću još spomenuti kako se sva radnja ovog romana odvija oko knjižare, u knjižari, a prožeta je citatima poznatih autora, napomenama o raznim djelima i piscima i to je kao dodatni bonus svima nama koji puno čitamo jer imamo dojam kao da nam likovi romana (koji su, također, veliki ljubitelji pisane riječi) preporučuju neke, njima omiljene autore.
Sigurna sam da će mnogi, nakon čitanja A. J. Fikryja potražiti neke od naslova navedenim u romanu.
Forma u kojoj je roman pisan također je posebna i puna topline, kada budete čitali, znati ćete na što mislim, a svakako bi vam preporučila da pročitate ovu "knjigu o knjigama i životu".. Grije dušu, vraća vjeru u neke temeljne ljudske vrijednosti i nadam se da će vas pronaći baš onda kada vam tako nešto bude najpotrebnije, jer, kao što kaže jedan od izvrsnih citata u ovom romanu "katkad knjigama treba vremena da nas pronađu.".