...
„I živjeli su zauvijek
sretno“... Mislim da bi to bila naša inačice one legendarne rečenice s kojom
završavaju neke od najljepših bajki koje smo čitali ili slušali prije spavanja
i uz koje, i dan danas, djevojčice diljem svijeta tonu u svoje snove. A onda,
pod utjecajem priča koje su čule, nastavljaju sanjati... i noću i danju....i
kad već budu velike djevojke, još se uvijek, nekim djelićem svoje duše, nadaju
da će pronaći svog „princa“ uz kojeg će sretne provesti život.
Gdje su prinčevi tu su i
princeze, pa se tako mnoge male djevojčice zamišljaju upravo u toj ulozi; vide
se kako u raskošnim haljinama koračaju veličanstvenim dvoranama velebnih
dvorova, okićene sjajnim nakitom i s tijarom na glavi; da bi se potom našle na
nekom prekrasnom balu, gdje su sve oči uprte u njih, a one, uz svjetlost
mnoštva svijeća i zvukove violina, lebde plesnim podijem u naručju svog
muškarca.
I dok sve te djevojčice diljem
kugle zemaljske još od davnina sanjaju svoje snove neke, ali samo neke od njih
bile su te sreće da im se snovi i ostvare... Ili, barem djelomično ostvare.
Jedna od tih „nekih“, rijetkih i odabranih, bila je i Sisi o
čijoj nam sudbini piše Allison Pataki u romanu „Sisi- mlada carica“.
Elizabeta
Bavarska- Sisi zaista je imala prilično lijepo i bajkovito djetinjstvo dok je
bezbrižno trčkarala brežuljcima obiteljskog imanja Possenhofena i jahala
bavarskim šumama... Čak i je dio oko njezine udaje za cara Franju Josipa bio
nalik zapletu nekog ljubavnog romana sa sretnim završetkom. Naime, Sisi je na
Habsburški dvor u Beč putovala kao pratnja starijoj sestri Heleni koja se
trebala udati za mladog cara. No, vrlo brzo po njihovom dolasku između Sisi i
cara javlja se uzajamna naklonost; Sisi svojim vedrim duhom i živahnom
osobnošću osvoji Franju Josipa te se nađe u nezavidnoj situaciji, mučena
grižnjom saviješću spram sestre.. Srećom, povučena i suzdržana Helena, koju je
od samog početka više privlačilo provesti život u miru obiteljskog imanja, nego
postati carica velikog Habsburškog carstva vrlo rado prihvaća novonastalu
situaciju i podržava Sisi u njezinoj ljubavi.
Ubrzo
nakon stupanja u (carski) brak, Sisi počinje uviđati da je svakodnevica, iako
prepuna raskoši i bogatstva, daleko od bajke. Spozaje težinu života na
Habsburškom dvoru na kojem je sve, ali baš sve, podvrgnuto rigoroznim pravilma
utvrđenim strogom tradicijom i carskim protokolima npr. „I najprirodniji su
susreti na neki način bili ukočeni i
neugodni- uslijed neprestane potrebe iskazivanja štovanja kraljevskom božanstvu
i pridržavanja etikete. Čak i u privatnim obiteljskim dnevnim sobama, pa kad bi
Sisi i djeca boravili s Franjom i njegovom majkom, nitko nije smio uzeti riječ
ako mu se prije nije obratio car. Nitko
nije smio sjesti za stol bez rukavica priličnih uz večeru. Nitko nije smio
ustati dok ne bi ustalo Njegovo Veličanstvo...Pravila su bila beskonačna i
neumoljiva...“.
A onda
je tu bila i svekrva- nadvojvotkinja Sofija. Sukobi na relaciji svekrva- snaha
oduvijek su prisutni...čak i dan danas, tako da ni Sisi nije bila iznmika..
Samo, kad ti je svekrva ujedno i careva majka, koju on obožava i sluša bez
pogovora, e onda je situacija puno, puno teža. Sofija ide tako daleko da
potpuno preuzima brigu o djeci carice Elizabete i to od samog trenutka njihova
rođenja. Na svaki prigovor od strane Sisi tj. njezin pokušaj da zadrži svoju
djecu uz sebe, Sofija kao argument koristi Sisinu mladost i nepoznavanje
dvorskih običaja te iz gotovo svake „bitke“ izlazi kao pobjednica. Čak i onda kada bi Sisi izbivala s dvora (što
je kasnije često činila), nije mogla izbjeći dominaciji nadvojvotkinje: „ ...
Sofija je bila prisutna u svakome pismu koje bi joj poslao Franjo. Lebdjela je
kao neizbježna sjena nad ispisanim riječima njezina sina, kao što je lebdjela
nad dnevnim događajima i zbivanjima na njegovu dvoru. Svako spominjanje života
u Beču, neizbježbno bi uključivalo i Sofiju, najbliži carevi savjetnicu i
glavnu ličnost u njegovu i u životu Sisine obožavane kćeri“.
Kao da
sve to nije dovoljno, ubrzo nakon vjenčanja i sam se Franjo promijenio..počeo
se ponašati više „carski“ što je, uz uvijek kruto i hladno ponašanje, na Sisinu
veliku žalost i iznenađenje, uključivalo i izvanbračne izlete...jer je to nešto
što se „podrazumijeva“ i što je normalno ponašanje za jednog (habsburškog)
cara.
Uz sve
te muke svog „carskog“ života, Sisi je stekla veliku naklonost naroda. Voljeli
su je diljem Habsburške Monarhije, posebice Mađari, koji su cijenili i to što
se kod cara založila u njihovu korist u trenutku političkih previranja. Žene su
oponašale njezine frizure, njezinu garderobu kojima je Sisi pridavala izuzetnu
pažnju. Upravo se zato često i navodi da je Sisi bila preteča ikona poput Grace
Kelly, princeze Diane i dr. istaknutih žena koje su svojom karizmom osvajale
mase.
Kad sam
već spomenula Mađare, i Sisi je njima bila sklona, posebno mađarskom grofu
Andrassyju s kojim je imala prilično blizak odnos tijekom cijelog života. Ipak,
uvijek je bila svjesna svog položaja i svega što on osi te je vrlo je brzo
shvatila da je „pritisak njezine obitelji, njezina imetka i dužnosti bio
previše snažan. Čak snažniji od njezine želje da voli i živi slobodno..“.
To kako
se točno nesretna carica slobodnog duha, Sisi, nosila sa situacijom u kojoj se
našla i koju nije bilo moguće promijeniti više je opisano u drugoj knjizi
Allison Pataki „Sisi- U potrazi za slobodom“ iz koje sam ovdje „posudila“ neke
citate, ali sam se više bavila radnjom romana „Sisi- Mlada carica“.
Ljubiteljima
ovog žanra svakako bih preporučila da pročitaju obje knjige jer tako mogu
dobiti uvid u cjelokupan život austrougarske kraljice Elizabete- Sisi, prikazan
iz pera odlične Allison Pataki.
A ja ću
se opet vratiti na bajke, da bih završila kako sam i započela, i reći onu
poznatu:“Život nije bajka“...Ipak, mislim da ih treba čitati djeci, neka
djevojčice uživaju u maštanjima da su princeze i o prinčevima na bijelom konju
jer će ih tako i tako stvarnost (pre)brzo „spustiti na zemlju“ gdje ih čekaju
opake svekrve, hladni muževi, društvene konvencije, a sve to skupa bez
bogatstva i raskoši (habsburškog) dvora.
Nema komentara:
Objavi komentar