Vecera - Herman Koch

Necu pisati sadrzaj jer ste vec donekle upoznati s njim. Samo cu reci da se radi o jednoj neobicnoj knjizi koju vrijedi procitati. Meni ona lici na neki psiholoski triler, a svi znamo da takve knjige mogu malo iscrpiti citaca, te se lako mozemo pogubiti i zapitati se sto je pisac htio reci.

Tema je ponajvise odgoj djece i to u imucnim obiteljima, gdje vrijede ona pravila; daj im sto vise mozes, stiti ih od svih mogucih losih utjecaja, a ako nesto lose naprave, obrani ih tako da to jednostavno sakrijes od svih, a njih uvjeris da nisu nista lose napravili sto se ne moze popraviti, te da su oni svejedno dobra i uzorna djeca.

Dvije obitelji koje sjede za vecerom raspravljaju o svojim zivotima i o svojoj djeci, te saznajete korak po korak, tj. izmedju slijedova vecere, sto se dogodilo u njihovim zivotima. Saznajete da se radi o ljudima koji su psihicki neuravnotezeni, svaki na svoj nacin i da su takvi sami po sebi opasni po okolinu i ne mogu biti uzorni odgajatelji svoje djece.

Citajuci razmisljate o tome da i oko vas na zalost ima takvih ljudi. Ljudi koji se skrivaju ispod raznih maski, delikvenata koji svasta lose rade, a roditelji ih stite od zakona svojim novcem i vezama, jer su njihova djeca, a djecu treba stiti... Samo pitanje je do kojih granica i da li uopce postoji granica u takvom psiho svijetu?

Ponoćno sunce_Jo Nesbo

Ponoćno sunce_Jo Nesbo, FOKUS na hit

Volim Nesboa, to već i vrapci na grani znaju. Radujem se svakoj njegovoj knjizi. Fokus me je ugodno iznenadio s ovom novom jer nije tako dugo da je objavio Krv na snijegu. Nekako smo već naviknuli da molimo izdavače da prevedu i obajve neke naslove. Dakle, pohvala na tome!

I onda još jedno lijepo iznenađenje kad mi ja nakladnik poslao knjigu odmah po objavi. I onda se bacim ja na čitanje. Krenem, i nema stajanja do kraja. Nesbo je u ove zadnje dvije knjige tako prikazao i predstavio glavnog lika, da ga automatski zavolite. Jasno vam je da on nije baš cvjećka, nešto se tu mutilo i u mutne vode upao, ali osvoji vas i vi navijate za njega, ili bolje rečeno brinete se za njega. I onda počinje odmotavanje klupka... I nikada nije onako kako se na prvu čini, pa možda ni na drugu.

Moglo bi se reći da ako je nešto suđeno, onda će se to i desiti. Na put vam život stavlja neobične ljude, onakve za koje biste pomislili da nemate ništa s njima zajedničko ili su vam totalne suprotnosti. Ali, zante onu poznatu o suprotnostima koje se privlače...

Dakle, dragi moji koi volite skandinavske krimiće i spomenutog gospara, ostaje vam samo da pronađete put do knjige i uronite u nju.

Stana Erstić, čitala i komentar napisala

Čudo_R.J.Palacio

Čudo_R.J.Palacio

Ova je knjiga mene izabrala. I baš sam je zato je konačno i uzela čitati. Nekako po najavi a i po naslovnici, mislila sam da ja to neću moći. O, kako sam se prevarila. Ovo je jedna lijepa, topla, tužna ali ne pesimistična knjiga, puna ljubavi, razumijevanja ali i neshvaćanja, osuda na prvu, otvaranje i prihvaćanje na drugu ili treću,...

Već se zna da je ovo priča o jednom posebnom dječaku. Ali ne samo o njemu već i njegovoj sestri, njegovim suučenicima, sestrinom dečku,... Svaki od njih vidi, doživljava i proživljava zajednički život na svoj način. S njihovog stajališta perspektiva je nešto drukčija i slika suživota je malo drukčija. Nijedan pogled nije isti, a svi drukčije doživljavamo one koje volimo i dijelimo.

Ova knjiga je možda dobila predznak tužne priče, ali to nije tako, ovo je jedna optimistična knjiga. Puna je odvažnosti, ustajanja poslije posrtanja, suosjećanja, dobrih ljudi, one druge odbijam spomenuti.

Završila bih s jednim citatom iz knjige: „Hoćemo li napraviti novo pravilo za život...da uvijek pokušamo biti ljubazniji no što je potrebno?“  Pa pokušajmo!

Preporuka od mene.

Hvala FOKUS na hit!

Stana Erstić, čitala i komentar napisala

Durgina kuća_Jelena Hrvoj

Volim čitati krimiće, trilere, posebno su mi dragi skandinavski. Brutalni su, nema milosti ni poštede, ali imaju uvijek dobru priču. E pa sada sam u ovoj maniri imala priliku čitati i domaćih snaga djelo. Durgina kuća je drugi roman mlade autorice Jelene Hrvoj. Prvi roman nisam čitala, objavljen je pod naslovom Štorka.

Dakle, došla knjiga do mene, zahvaljujući samoj autorici ali i stranici Volim knjige posredstvom koje sam je dobila. Za njem prvi roman čula sam od klubaša pohvale, ali kako nisam čitala nisam znala što me očekuje.

Najavljen je kao domaći horor, to mi je zagolicalo maštu i znatiželju, pa nema baš nešto obilje domaćih horora. Sam naslov mi nekako zlokobno zvuči, poprilično neobičan, bar meni. I onda krene avantura čitanja. Počinje priča u sadašnjem vremenu, upoznajemo prvi lik, vrlo neobičnog imena, vješto nas uvlači i budi nam znatiželju. Onda se prebacuje na radnju u prošlost, prije 20 godina. Bačeno je klupko, počinje se odmotavati. I kao svaka mačka, po nepisanom pravilu odmah poletiš za njim, mamac je neodoljiv. A klupko se kotrlja i razmata, i sve više nas upliće svojim nitima. A te niti, nisu jednobojne, one se prelijavaju i pretaču, nailaziš na čvorove, raspliću se i zapliću ponovo. Od jedne niti se pruža njih nekoliko, spajaju se, pa se opet granaju, a na kraju čine tkanje koje nas neće ostaviti ravnodušnim.

Uvijek za djecu vežemo dobro, radost, sreću. Ali zlo ima bezbroj lica a ludilo još i više. Jesu li oni jednako moćni u dječjim dušama, ako se u njima nastane, kao u onih odraslih, ili su još stravičnije? Knjiga je pročitana, kako to volimo reći, u jednom dahu, kako ću noćas spavati, o tom... Zamisliš se poslije čitanja, zapitaš se je li tako nešto uopće moguće, zar nam je tako teško prepoznati zlo? Pa jeste, svijet i vrijeme oko nas to iz dana u dan pokazuju, ono najbolje glumi i pretvara se, zavlači se i samo vreba na žrtve. Povijest je puna toga, zato mi ova knjiga, radnja, priča, likovi su tako životni, djeluju tako stvarno i uvjerljivi su. Nadam se da će ipak ostati unutar korica ove knjige. Ali vi ih svakako rastvorite i pročitajte ono napisano unutar njih, nećete požaliti. Ja nisam!

I da, želim i to spomenuti, autorica je skoro svim likovima dala tako neobična imena, to odmah privuče pozornost. Pokušala sam dokučiti zašto se pojedini lik baš tako zove, nisam uspjela. Ovo ću ostaviti kao otvoreno pitanje za autoricu, naprimjer možda je sretnem na nekoj promociji... 

Durgina kuća - Jelena Hrvoj

Stana Erstić - čitala i komentar napisala

"Utvrda s devet kula", Quias Akbar Omar

"Utvrda s devet kula", Quais Akbar Omar; Znanje; osvrt by Morana M.

Dragi moji knjigoljupci, ovo vam je jedna divna knjiga koju bi svi trebali pročitati! Bez obzira na vaš omiljeni žanr; bez obzira da li inače preferirate trilere, ljubavne, špijunske ili koje god romane, ovo je posebna i  "jaka" knjiga koja se može preporučiti svima.
I koju će svi, sigurna sam, sa užitkom čitati od prve do posljednje stranice jer  je "Utvrda s devet kula" jedna od (rijetkih) knjiga koje nas obogaćuju na razne načine.
Tako npr. kroz ovu knjigu učimo o, ne tako davnoj, povijesti Afganistana; ona nas navodi na razmišljanje o važnosti nekih stvari koje, najčešće, uzimamo "zdravo za gotovo", a koje mogu preko noći nestati i/ili se promijeniti;  čitajući je , također, uviđamo i koliko su zapravo važne spone među ljudima koji nas okružuju, prvenstveno obiteljske, a ponekad i one među ljudima koji su, do određenog trenutka, bili potpuni stranci.
Što se tiče radnje, prvo moram istaknuti da je ovo istinita priča tj. autobiografija što, naravno, knjizi daje posebnu težinu i vrijednost. Quias Akbar Omar, autor, u prvom nam licu prepričava svoje odrastanje u Afganistanu pogođenim građanskim ratom u posljednjim godinama 20.st.
Ono što je meni bilo jako važno i zbog čega mi je, na neki način, bilo malo lakše čitati ovu knjigu čak i u dijelovima koji opisuju neke jako mučne i surove događaje, je sam početak knjige u kojem nam autor, ukratko daje uvid u sadašnjost;  u svoj život i u život njegovih roditelja kao i braće i sestara po čemu shvaćamo da su oni preživjeli te ratne događaje o kojima ćemo čitati.
Nakon što su Sovjeti napustili Afganistan, sedmogodišnji Qais uživa u sretnom djetinjstvu u obitelji poduzetnika i intelektualaca, višeg srednjeg sloja u Kabulu u trenutku kada započinje preko deset godina novih, ratnih strahota.
Prvo dolaze "sveti ratnici"- mudžahedini kojima se narod isprva veseli, no oni se ubrzo dijele u frakcije koje se bore za prevlast nad dijelovima Kabula; kasnije dolaze talibani.. Grad postaje nesiguran te se njegova, mnogobrojna obitelj seli u sigurniji dio grada, na imanje očevog prijatelja u "Utvrdu s devet kula"po kojem je knjiga i dobila naziv.
Nakon nekog vremena ratne strahote ponovno dolaze do njih te počinje putovanje malog Quiasa, i njegove najuže obitelji, po cijelom Afganistanu, a sve kako bi pronašli barem malo mira u tim teškim, ratnim godinama.
Na svom putovanju susreću razne ljude, od neznanaca koji im nesebično pružaju pomoć, preko nomada sa kojima, također, provode jedan dio vremena putujući sa njihovom karavanom pa sve do osebujnih pojedinaca od kojih Quias sluša neobične priče, pa čak uči i neke vještine koje će njemu i obitelji pomoći u preživljavanju.
U ovom romanu izmjenjuje se ono najgore i ono najbolje od čovječanstva. Iako ova afganistanska obitelj proživljava najteže dane u svojim životima, roman obiluje elokventnim i britkim razgovorima, mudrim mislima i narodnim predajama (posebno su lijepi razgovori Quaisa i njegovog djeda) pa čak i humorom koji je, često, neophodan da bi se proživjele situacije u kojima su ljudi nemoćni jer su događanja oko njih potpuno izvan njihove kontrole.
Uprkos užasnoj tragediji koja je zadesila Afganistan, u knjizi prevladava trijumf pozitive i ljubavi i to je ono što mi se najviše sviđa kod pisanja Quais Akbar Omara.
U osvrtima na ovu knjige često se spominje Khaled Hosseini koji je bio i mentor autoru, a i sama radnja, smještena u Afganistan, podsjeća na Hosseinijeve knjige. Ali, za razliku od Hosseinijevih knjiga, koje su, apsolutno izvrsne, i kod kojih su (barem u mom slučaju) suze neizbježne, uz ovu knjigu nisam plakala iako su i ovdje opisane mnoge teške situacije.. Kao što sam prije navela, ton knjige je pozitivan pa to uvelike utječe na doživljaj tijekom čitanja, a bitna je razlika i to što su događaji opisani u ovoj knjizi istiniti.
Nakon svih užasa koje je proživio Quais Akbar Omar danas je uspješan, poslovni čovjek koji se bavi tepisima, koji su obiteljski posao i kojima je, također, protkana i ova priča.
On nije izmišljao junake svoje priče; junaci su on i njegova obitelj, prvenstveno njegov djed, majka  i otac iako, kao što je i sam napisao u pogovoru, ovo je priča samo jedne afganistanske obitelji od mnogih koje je zadesila slična (a često i teža) sudbina tijekom ratnih godina.
Pa je stoga ova divna knjiga posvećena Afganistanu i njegovom narodu, svim tim "neopjevanim" herojima kao i afganistanskoj kulturi uz nadu da će, njezinim čitanjem, ljudi malo bolje shvatiti tu napaćenu zemlju o kojoj, nažalost, većina nas, ima potpuno krivu predodžbu.
Bilo je ovo jedno divno čitalačko iskustvo i, kao što sam napisala na početku, mislim da bi "Utvrdu s devet kula" trebali baš svi pročitati.

 

 

Sve što sam željela_Lori Nelson Spielman

Knjiga koja počinje s jednim odlaskom na drugi svijet. Ali baš to je okidač i pokretač svega onoga što će se poslije dogoditi. Iako se možda na prvu čini da je ovo samo štivo za opuštanje i zabavu, ona je puno više od ovoga. Zagrebala je u puno velikh tema. Neostvareni snovi, životna odustajanja i razočarenja, odvraćanje pogleda s problema, prepuštanje stihiji, popuštanje, pasivnost,...
Ali jedno pismo s onoga svijeta i popis iz prošlosti sve mijenja. Ne mjenja odmah, zapravo pokreću cijelu jednu lavinu. Ta lavina događaja ima svoje efekte, možda i razarajuće ali život nije nikad lagan i ne dolazi ništa baš bez odricanja. Neke borbe se čine osuđene na poraz, bez obzira na opravdanost namjere i plemenitog cilja. Sve što može otežati ostvarenja životnih ciljeva, zbog kojih ste se trgnuli iz životarenja u kojem život prolazi kraj vas, će se urotiti i podmetati vam trnje na put.
Ima ovdje zbilja svega, tuge, bola, radosti, sreće, padova, uspona ali na kraju se sve posloži zaokruži. Baš kao i svima nama događa se život i mi ga uređujemo za sebe i one koje volimo.
Što god od ove knjige očekivali, ona će vas ugodno iznenaditi. I da, nije zlato sve što sija!

 P.S. FOKUS na hit je bio moj dobri zeko i donijeo ovaj darak u gnijezdo! Hvala!

Stana Erstić

"A.J. Fikry- Put do sreće", Gabrielle Zevin

"A. J. Fikry- Put do sreće", Gabrielle Zevin; Lumen; osvrt by Morana Mazor

Moje impresije o ovoj knjizi mogle bi se svesti u jednu jedinu rečenicu: "Ovo je mala knjiga sa veeeelikim srcem!", ali, usprkos tome što ne ljubim (pre)dugačke osvrte, jedna rečenica ipak nije dovoljna pa ću se upustiti u nešto podrobniji opis ovog malog, književnog bisera.
Prvo da objasnim zašto sam već par puta knjigu nazvala "malom", da ne mislite da je riječ o knjizi u malom formatu ili nekoj "patuljastoj" knjizi ;) , ne, nije uopće riječ o tome nego o obimu knjige jer su sve ove divne misli i poruke koje nam donosi sažete na, nepunih, dvije stotine stranica.
Neki romani puno većeg obima ne uspiju nam dotaknuti dušu na način koji to radi "A.J.Fikry- Put do sreće".
Naravno da kvaliteta književnog djela ne ovisi o broju stranica, daleko od toga...ovdje to spominjem samo iz razloga što je nevjerojatno kako nam je, u tako kratkoj knjižici, autorica uspjela dočarati jednu predivnu priču puno ljubavi.
Iako ovo nije ni blizu, klasičnog, ljubavnog romana, ove su stranice prepune ljubavi i to ljubavi u njezinim različitim oblicima; ljubavi između žene i muškarca, ljubavi roditelja prema djetetu i djeteta prema roditelju, ljubavi između prijatelja, rodbinske ljubavi, ljubavi prema životu i one ljubavi, koja daje posebnu čar ovom romanu i koja nas, pasionirane čitatelje, sigurno neće ostaviti ravnodušnima, a to je ljubav prema knjigama, piscima i čitanju.
U svakom romanu pratimo sudbinu jednog ili više likova, a onda nam se često dogodi da se, u mnoštvo pročitanih knjiga, izgubimo među tolikim sudbinama te nam, često treba vremena da se prisjetimo kakva je točno sudbina zadesila određeni lik o kojemu smo, svojevremeno, čitali.
Ali, sigurna sam da nam se tako nešto, u slučaju A. J. Fikryja neće dogoditi.
Fikry je vlasnik male knjižare na udaljenom otočiću Alice; možda baš zbog tog mjesta radnje meni ova knjiga ima nekako, bajkovito ozračje... Mali otok, mala knjižara, mala zajednica ljudi koji se međusobno poznaju i također, mali broj likova u romanu od kojih svaki ima svoju, veliku, ulogu u životu A. J. Fikryja i njegovom putu do sreće.
U trenutku kada radnja započinje, Fikryja nalazimo u vrlo lošem životnom periodu; voljena supruga nedavno je poginula u saobraćajnoj nesreći, njemu su dani teški, udaljio se od ljudi, previše pije u svom stančiću iznad knjižare i planira prodati jedinu vrijednost koju ima, rijetko izdanje knjige E. A. Poa kako bi zatvorio knjižaru i otišao u mirovinu.
Ali, kako to obično biva kada nešto planiramo, njegova je rijetka knjiga ukradena, ništa od financijske sigurnosti i odlaska u mirovinu te je Fikry, prisiljen, i dalje voditi malu, otočnu knjižaru koje nešto bolje radi samo tijekom ljetne sezone.
I onda se dogodi jedno od onih životnih iznenađenja koja nas zadese kada više ništa ne očekujemo i ničemu se ne nadamo; u fikryjevoj knjižari ostavljeno je nešto njemu potpuno strano,  o čemu nije niti sanjao, a što će mu u potpunosti promijeniti život i vratiti vjeru u sve ono dobro u njemu.
Kaže se da nesreća ne dolazi sama, ali slučaj A. J. Fikryja uči nas da se ni sreća ne zaustavlja na samo jednoj stvari...tako da se njemu malo po malo svi aspekti života počinju slagati baš onako kako treba.
Ali nije ovdje happy end ovog romana, slijedi još nekoliko, uspona i padova, te nekoliko, zaista neočekivanih, obrata koji daju posebnu snagu i vrijednost cijeloj priči koja me, apsolutno, oduševila.
Neću vam više puno otkrivati, samo ću još spomenuti kako se sva radnja ovog romana odvija oko knjižare, u knjižari, a prožeta je citatima poznatih autora, napomenama o raznim djelima i piscima i to je kao dodatni bonus svima nama koji puno čitamo jer imamo dojam kao da nam likovi romana (koji su, također, veliki ljubitelji pisane riječi) preporučuju neke, njima omiljene autore.
Sigurna sam da će mnogi, nakon čitanja A. J. Fikryja potražiti neke od naslova navedenim u romanu.
Forma u kojoj je roman pisan također je posebna i puna topline, kada budete čitali, znati ćete na što mislim, a svakako bi vam preporučila da pročitate ovu "knjigu o knjigama i životu".. Grije dušu, vraća vjeru u neke temeljne ljudske vrijednosti i nadam se da će vas pronaći baš onda kada vam tako nešto bude najpotrebnije, jer, kao što kaže jedan od izvrsnih citata u ovom romanu "katkad knjigama treba vremena da nas pronađu.".

Ni Šveđanke nisu što su nekad bile... (o Asi Larsson i Kristini Ohlsson)

NI ŠVEĐANKE NISU ŠTO SU NEKAD BILE..

Ili, kako je Švedska, uz ABBA-e i Volvo dobila još jedan općepoznati brend, a to su autori(ce) odličnih kriminalističkih romana

Svi mi koji pratimo događanja na svjetskoj, književnoj sceni (kao ni oni manje upućeni) nismo mogli ne primijetiti "boom" koji su posljednjih godina napravili švedski autori krimića..
Švedsku je, ipak, u prve redove lansirao Stieg Larsson sa svojom, jedinstvenom, trilogijom "Millennium", pa su tako, i drugi kvalitetni, švedski autori napokon dobili, zasluženu pažnju i priznanja... Pa tako uživamo čitajući, nedavno preminulog, H. Mankella (kojega sam s užitkom čitala i prije nego što je Švedska dobila svoj današnji status i koji je začetnik, modernog, švedskog krimića), onda je tu L. Kepler (tj. bračni par Ahndoril), J. Lapidus i dr.
Svaka čast njima, ali, nakon pročitana dva odlična psihološka trilera ženskih predstavnica švedskih krimi pisaca, "Pepeljuge" Kristine Ohlsson i "Sunčeva oluja", Ase Larsson, trenutno bi naglasak željela staviti na "ljepši spol" (da ne kažem "nježniji" jer, kako ove cure pišu, nema tu puno mjesta za nježnosti... ;) ).
Tako da su gore nabrojani dečki dobili opasnu konkurenciju u ovim damama, ili, ako ne konkurenciju, onda barem ravnopravne partnerice.. ;)
I tako dolazimo do onoga u naslovu da "Šveđanke nisu što su nekada bile", a tu prvenstveno mislim, naravno, na sterotipe koji nam padaju na pamet pri spomenu "Šveđanki" kao bujnih, visokih, plavuša koje su vesele, ženstvene i uvijek spremne za zabavu.

"Naše" Šveđanke, Ohlsson i Larsson, čak se niti izgledom baš ne uklapaju u gore navedeno, a zasigurno ne i izborom zanimanja... Pa evo par riječi o njima pojedinačno;
Kristina Ohlsson
- ova četrdesetogodišnja politologinja, prije nego što se posvetila iskučivo pisanju, bila je na impresivnoj funkciji šefice odjela za protuterorizam u OSCE-u ( Organization for Security and Co-operation in Europe), a prije toga radila je u švedskoj policiji kao i u švedskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Takav joj je CV sigurno pomogao u pisanju trilera, iako je u jednom intervjuu izjavila da je većina onoga na čemu je radila bilo strogo povjerljivo te da su njezina djela čista fikcija. Ipak, odlično poznavanje procedure policijskog istraživanja na koje nailazimo u romanu "Pepeljuge" odaje da joj je prijašnje zanimanje koristilo u spisteljskoj karijeri.
Upravo su "Pepeljuge" njezin prvijenac, napisan 2009god., da bi nakon toga napisala još nekoliko romana krimi tematike, koji su odlično prihvaćeni od strane ljubitelja žanra po cijelom svijetu, a također je napisala i trilogiju za djecu.
Živi u Stockholmu i bavi se isključivo pisanjem.
Asa Larsson
- rođena je 1966.god. u Uppsali, a rasla je u Kiruni, a upravo to je mjesto u kojem se odvija radnja njezinog debitantskog romana "Sunčeva oluja". Iz svoje je bografije i zanimanje odvjetnice "posudila" glavnoj junakinji njezinih knjiga, Rebecki Martinsson budući da se i sama time bavila prije no što je postala i profesinalno, pisac.
"Sunčeva oluja" napisana je 2003.god. i odmah dobila nagradu Akademije švedskih pisaca krimi romana za najbolju debitantsku knjigu. Nakon toga, slijede još četiri romana u kojima je glavni lik Rebecka Martinson od kojih su čak dva proglašena najboljim krimi romanima godine od strane Akademije švedskih pisaca kriminalističkih romana.
Romani su joj prevedeni na preko 20 jezika u 30-ak zemalja.
:)
 Dakle, dvije autorice, dva odlična prvijenca, čitana po cijelo svijetu! Nadam se samo da ćemo čim prije čitati i ostale romane ovih švedskih majstorica žanra, a njihovi se muški kolege moraju jako ozbiljno uhvatiti posla, ako ne žele da ih ove "šveđanke koje ruše predrasude" ne zasjene svojim spisateljskim umijećem.
Mada, da nitko nikoga ne mora zasjeniti i kako muški i ženski autori mogu odlično funkcionirati (kao poslovno tako i privatno) dokazuju nam, već spomenuti, bračni par Ahndoril (pseudonim Lars Kepler) koji pišu odlične trilere i dolaze, naravno -iz Švedske!