"Brooklyn", Colm Toibin

"Brookly", Colm Toibin, Naklada Ljevak; osvrt by Morana M.
:)
"Povijest je učiteljica života", "Povijest se ponavlja" samo su neke od izreka koje su nam svima poznate i često ih čujemo... A i vidimo u praksi, naravno.. No, zadržimo se sad na ovoj "Povijest se ponavlja" (uz veće ili manje preinake) jer mi je prva pala na pamet kada sam razmišljala o osvrt na ovu knjigu.
Znamo da su ljudi oduvijek napuštali svoje obitelji, svoje domove i zemlje u potrazi za nečim boljim...(naravno, ne za boljim obiteljima....nego za boljim uvjetima za život sebe i postojeće obitelj, koja je ostala u starom zavičaju..)..Eto, i moj je pranono nekih davnih dana otišao iz Bribira u Južnu Ameriku (Urugvaj) i tamo stekao zavidnu karijeru i imutak...Ok, usput je našao i novu ženu..ne znam baš da je bila "bolja", ali bila je balerina u Montevideu dok je nona u Bribiru nosila sijeno i bavila se njihovom djecom i njegovim roditeljima...Ali, to je neka druga priča..
U ovoj se priči bavimo Irskom i ovdje (konačno) dolazim do onoga da se povijest ponavlja (uz veće ili manje preinake) jer dok su nekada Irci masovno napuštali svoju zemlju u kojoj nije bilo posla (ni budućnosti) danas, eto, naši ljudi masovno odlaze u Irsku upravo zbog - posla i budućnosti. Sigurna sam da svi vi koji ovo čitate, a i ja skupa s vama, možemo odmah spomenuti neke ljude koje znamo, a koji su otišli u Irsku, bili jedno vrijeme u Irskoj ili se evo, baš spremaju za selidbu u Irsku.. I to su, najčešće, priče s hepi endom jer ljudima je tamo zaista bolje (što se tiče životnog standarda, na to mislim...Nije lako biti daleko od obitelji i najbližih, a i narade se oni za taj svoj bolji standard, no barem znaju zašto rade za razliku od mnogih u Hrvatskoj i regiji)... I tako je danas Irska postala, na neki način, Obećana zemlja, što nas odmah podsjeća na ovogodišnji ZBF  na kojem je Irska- obećana zemlja bila zemlja partner.
A kako je to u Irskoj izgledalo nekada, točnije u drugoj polovici 20.st. kada je za Irce (i mnoge druge Europljane) obećana zemlja bila Amerika čitamo u ovoj lijepoj priči C. Toibina.
Glavna je junakinja mlada Eillis Lacey koja s majkom i sestrom, skromno živi u malom, irskom gradiću te se, u jednom trenutku, nekako više stjecajem okolnosti nego svojom željom, seli u Ameriku jer ju tamo čeka posao (posredovanjem svećenika koji je aktivan u irskoj zajednici u Americi) i, po svemu sudeći, bolja budućnost od one koja joj se tada pružala u rodnom gradiću.
I onda pratimo kako se Eillis (koja prvi puta odlazi od kuće i mjesta u kojem je provela svoj cijeli život), snalazi na brodu, u pansionu u kojem živi sa svojim sustanarkama, na novom poslu i u novoj sredini kontaktirajući sa majkom i sestrom samo putem pisama koja putuju dugo i stižu neredovito.
Iako se Eillis zaista puno toga događa i emotivno i poslovno, moram pripomenuti da je knjiga pisana laganim tempom...Naravno da ima dosta dijaloga, ali prevladava opis razmišljanja glavne junakinje koja, iako izvana prilično povučena, u svojim mislima intenzivno proživljava sve situacije i okolinu u kojima se nalazi. To navodim iz razloga jer mi je nekoliko ljudi, dok sam čitala ovu knjigu i objavila  u grupi da je čitam, pisalo kako su je počeli čitati i kako stalno očekuju neko ubrzanje radnje, neke dinamične preokrete i sl., ali da ne dolaze do toga.. Pa da vam odmah kažem da to nećete dočekati. Ova je knjiga, po meni, pisana u maniri klasika tipa Jane Eyre, Emma, Rimljanka i sličnih uradaka gdje imamo "klasičnu heroinu" čiji život pratimo, najviše, iz ugla njezinog razmišljanja i poimanja situacija u kojima se nalazi.
Jer, Eillis zaista nije lako; nije lako napustiti sigurnost gradića koji poznaje i sama otići u nešto potpuno novo; nije lako naučiti živjeti u skladu s novim okolnostima i običajima; pogotovo nije lako doživjeti neke teške, obiteljske tragedije daleko od obitelji niti je lako odabrati između dva muškarca koji ti, jedan u sigurnosti poznatog, irskog okruženja, a drugi među novinama Amerike, nude brak i sigurnu budućnost.
Stil kojim je ova knjiga napisana meni je apsolutno pasao jer te, baš tim opisima i jakim emocijama kojima je roman prožet, potpuno uvuče u priču. Iskreno, uživala sam, tih dana dok sam ga čitala, na samo pomisao kako ću se ušuškati s "Brooklynom" u rukama i prijeći u neki drugi svijet, neko drugo vrijeme i postati nesvjesna svega oko sebe; svakodnevice i problema, a, mislim da je upravo to jedna od odlika najboljih knjiga, to "potpuno obuzimanje".

"Djevojke sa slika", Cathy Marie Buchanan

"Djevojke sa slika", Cathy Mary Buchanan; Lumen ; osvrt by Morana M.

:)

Kada sam prvi puta čula za ovu knjigu odmah sam se oduševila jer su Pariz, Belle Epoque, umjetnički krugovi i sl. neke od mojih omiljenih tema o kojim volim čitati pa sam s nestrpljenjem očekivala objavljivanje knjige! A onda kada sam je uzela u ruke; onako sjajnu, glamuroznu, pravu ljepoticu u prekrasnom, "zrcalnom" uvezu s malom balerinom na naslovnici, mojoj sreći nije bilo kraja...

I onda sam krenula s čitanjem.... kad tamo, nešto potpuno drugačije...ni "g" od glamura niti svilenih, šuštavih haljina dama pariške elite... Mogla bi se sada upotrijebiti ona stara izreka "ne sudi knjigu po koricama", ali nije tako... Jer sjaj korica ove knjige apsolutno se može "opravdati" sjajem priče koju nam je autorica napisala nakon iscrpnih priprema i istraživanja likova i perioda opisanih u knjizi.

Dakle, iako je priča smještena u pariško "zlatno doba" naši likovi nisu bonvivani, ne posjećuju razuzdane zabave već jedva preživljavaju na marginama društva; to su siromašne djevojčice koje se bore za egzistenciju, pralje, zločinci, kurtizane, a u većini slučajeva radi se o stvarnim povijesnim osobama koje su, na ovaj ili onaj način ostavile svoj trag u vremenu.

Radnja prati tri sestre van Goethem, Antoinette, Marie i Charlotte. Upravo je Marie svjetsku slavu stekla pozirajući Edgaru Degas za njegovu skulpturu "Mala četrnaestogodišnja plesačica" koja se danas čuva u pariškom Musee D'Orsay. Marie i njezine sestre, nakon smrti oca, žive u siromaštvu, u iznajmljenoj sobici, s majkom praljom koja se odala piću i jedinu šansu za, donekle, bolji život vide u pariškoj Operi gdje idu na početnički tečaj baleta, nadajući se uspjehu.. Iako, i taj uspjeh ima svoju cijenu jer siromašnim djevojkama, ako i jesu talentirane balerine, treba bogati pokrovitelj takozvani "mecena" ili, današnjim rječnikom "sponzor"; a znamo da sponzori za svoje "sponzoriranje" također traže nešto zauzvrat, a to "nešto" uvijek se, na ovaj ili onaj način, svodi na seksualno zadovoljenje sponzora. To u knjizi prolazi i malodobna Marie sa svojim mecenom, a čak i slikaru Edgaru Degas povremeno pozira gola što četrnaestogodišnjoj djevojčici sigurno nije ugodno, ali Marie je bolno svjesna svoje siromašne egzistencije te šutke trpi sve što je potrebno da bi preživjela.

Pratimo i priču najstarije sestre, Antoinette, koja se također okušala kao balerina, ali sada je pralja i povremeno statistica u kazalištu, i koja se upušta u strastvenu vezu sa Emileom Abadijem. Abadie je također stvarna povijesna ličnost tj. osuđeni zločinac koji je, zajedno sa svojim prijateljem, bio umiješan u tri ubojstva te osuđen na smrt, a o kojima je autorica čitala i istraživala povijesne materijale.

Abadie je također prikazan na Degasovom djelu "Zločinačke fizionomije" (portreti osuđivanih zločinaca) koje je bilo izloženo 1881god. istovremeno kao i skulptura "Male četrnaestogodišnje plesačice" (skulptura je tada smatrana ružnom te su kritičari ocijenili da djevojčica ima lice u kojemu je "otisnut nagovještaj svakog poroka").

U to je vrijeme bila aktualna teorija Cesarea Lobrosa, koja se spominje i u knjizi, o čovjeku- zločincu prema kojoj su ljudi određenih tjelesnih osobina (osobito glave) "rođeni" zločinci. Ukratko, tipičan zločinac divljački je ružan, a tu su teoriju prihvatili i Degas i Zola ,oboje sporedni likovi u knjizi.

Sve ove činjenice zainteresirale su autoricu da podrobnije istraži i likove i teorije i pozadinu određenih umjetničkih djela pa je tako spajajući povijest i fikciju, napisala "Djevojke sa slika".

Prisutno je također, i njezino osobno iskustvo sa satova baleta jer su baletne figure, kao i patnje mladih balerina tijekom vježbanja, jako vjerno opisane.

I da ja sada više ne duljim o sadržaju i detaljima opisanim u romanu, reći ću vam još samo da je ovo jedno ozbiljno i slojevito djelo koje stilom poprilično podsjeća na Balzaca i njegov realizam ili čak i Zolu i naturalizam.. Likovi su opisani bez uljepšavanja u (siromašnim) sredinama iz kojih potječu i u kojima žive te kako sve to utječe na njihove postupke kao i na njihovo poimanje života.

Naravno, također su tu i opisi snage ljubavi (prije svega one sestrinske) kao i opisi požrtvovanost i sreće u malim stvarima jer su, usprkos razdoblju "Belle epoquea" životi likova ove knjige (kao i većine žitelja tadašnjeg Pariza ) u potpunoj suprotnosti od značenja toga naziva.

A kako završava priča sestara von Goethem saznati ćete, ako pročitate ovu knjigu jer naš osobni "belle epoque" ipak najviše ovisi o nama samima....

Čudo - R.J. PALACIO

August Pullman je znao da nije obican desetogodisnji djecak. Osim sto je na igralistu krio lice ispod astronautske kacige, radio je sve sto rade i ostala djeca njegovog uzrasta; jeo sladoled, sutirao loptu i igrao igrice na racunalu. Ipak, navikao je da ga ljudi gledaju i upiru prstom u njega svaki puta kada izadje na ulicu. Navikao je da ga nazivaju i nakazom.

Aggie je djecak rodjen s deformacijom lica zbog koje nikad nije isao u skolu niti je sticao nove prijatelje, ali se u obiteljskom domu osjecao bezbrizno i voljeno. Medjutim, kada njegovi roditelji odluce da je vrijeme da izadje ispod staklenog zvona i upisu ga u skolu, pocinju Auggieve muke: treba se izboriti za svoje mjesto u novom okruzenju - izbjeci maltretiranje, ruganje i odbacivanje.

Borba s predrasudama ne muci samo Auggiea, vec i njegove roditelje, sestru, ucitelje i malobrojne prijatelje. Svi oni se na razlicite nacine suocavaju kako sa svojim dozivljajem Auggiea tako i s reakcijama okoline.

Glavna poruka ove knjige je: "Treba biti ljubazniji no sto je potrebno".
Citajuci ovu knjigu prosla sam kroz razne emocije; tugu, radost, osmijeh, suze, iznenadjenost,.. Zaista predivna knjiga vrijedna citanja. Po mome, vrijedna je toliko da se i uvrsti u skolske lektire. Danasnja djeca su puna predrasuda, a dosta njih to pokupe od svojih roditelja. Ovo je stivo idealno da ga procitaju i da razmisle kako se osjeca osoba koja ima neki nedostatak ili manu, bilo u izgledu ili kretanju, ili bilo cemu drugome. Nitko od nas nije savrsen, svi mi imamo neke nedostatke ili mane, ali uvijek treba gledati ljudskost u osobi, a ne izgled. Takodjer, nikoga ne kosta nista da bude ljubazan prema svakoj osobi. Nismo ni svjesni koliko bi to znacilo osobi koja pati zbog svojih nedostataka ili mana, a mi joj jos vise nanosimo patnje sa svojim ruznim komentarima, rugamo joj se, vrijedjamo ju,...

Procitajte ovu knjigu i preporucite je drugima!

Mali prozor - Muharem Bazdulj

Roman "Mali prozor" napeti je triler u kojem prica prati mladog fakultetskog profesora Muharema koji, na putu kuci s godisnjeg odmora na Jadranu koncem 90-tih godina proslog stoljeca u Mostaru u novinama procita vijest da je u Sarajevu ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis.

Niz potencijalnih ubojica je dugacak, od vehabija i korumpiranih ministara do mafijasa, i Muharem odlucuje po svaku cijenu otkriti pravoga. Medjutim, kad se udubi u istragu, na svjetlo dana izlaze neocekivane tajne, te njegova odlucnost da prokaze krivca dolazi na ozbiljnu kusnju.

Ovaj uzbudljiv roman s vjestim zapletom, koji sadrzi i okrutan zlocin, i pokvareni ravnodusni sustav, i cinicnog, sentimentalnog junaka, citatelja navodi da se i sam upusti u potragu sarajevskim ulicama.

Kada pocnete citati ne mozete stati do samog kraja i ovaj roman vas ni na kraju nece razocarati.
Velika preporuka!

Vecera - Herman Koch

Necu pisati sadrzaj jer ste vec donekle upoznati s njim. Samo cu reci da se radi o jednoj neobicnoj knjizi koju vrijedi procitati. Meni ona lici na neki psiholoski triler, a svi znamo da takve knjige mogu malo iscrpiti citaca, te se lako mozemo pogubiti i zapitati se sto je pisac htio reci.

Tema je ponajvise odgoj djece i to u imucnim obiteljima, gdje vrijede ona pravila; daj im sto vise mozes, stiti ih od svih mogucih losih utjecaja, a ako nesto lose naprave, obrani ih tako da to jednostavno sakrijes od svih, a njih uvjeris da nisu nista lose napravili sto se ne moze popraviti, te da su oni svejedno dobra i uzorna djeca.

Dvije obitelji koje sjede za vecerom raspravljaju o svojim zivotima i o svojoj djeci, te saznajete korak po korak, tj. izmedju slijedova vecere, sto se dogodilo u njihovim zivotima. Saznajete da se radi o ljudima koji su psihicki neuravnotezeni, svaki na svoj nacin i da su takvi sami po sebi opasni po okolinu i ne mogu biti uzorni odgajatelji svoje djece.

Citajuci razmisljate o tome da i oko vas na zalost ima takvih ljudi. Ljudi koji se skrivaju ispod raznih maski, delikvenata koji svasta lose rade, a roditelji ih stite od zakona svojim novcem i vezama, jer su njihova djeca, a djecu treba stiti... Samo pitanje je do kojih granica i da li uopce postoji granica u takvom psiho svijetu?

Ponoćno sunce_Jo Nesbo

Ponoćno sunce_Jo Nesbo, FOKUS na hit

Volim Nesboa, to već i vrapci na grani znaju. Radujem se svakoj njegovoj knjizi. Fokus me je ugodno iznenadio s ovom novom jer nije tako dugo da je objavio Krv na snijegu. Nekako smo već naviknuli da molimo izdavače da prevedu i obajve neke naslove. Dakle, pohvala na tome!

I onda još jedno lijepo iznenađenje kad mi ja nakladnik poslao knjigu odmah po objavi. I onda se bacim ja na čitanje. Krenem, i nema stajanja do kraja. Nesbo je u ove zadnje dvije knjige tako prikazao i predstavio glavnog lika, da ga automatski zavolite. Jasno vam je da on nije baš cvjećka, nešto se tu mutilo i u mutne vode upao, ali osvoji vas i vi navijate za njega, ili bolje rečeno brinete se za njega. I onda počinje odmotavanje klupka... I nikada nije onako kako se na prvu čini, pa možda ni na drugu.

Moglo bi se reći da ako je nešto suđeno, onda će se to i desiti. Na put vam život stavlja neobične ljude, onakve za koje biste pomislili da nemate ništa s njima zajedničko ili su vam totalne suprotnosti. Ali, zante onu poznatu o suprotnostima koje se privlače...

Dakle, dragi moji koi volite skandinavske krimiće i spomenutog gospara, ostaje vam samo da pronađete put do knjige i uronite u nju.

Stana Erstić, čitala i komentar napisala

Čudo_R.J.Palacio

Čudo_R.J.Palacio

Ova je knjiga mene izabrala. I baš sam je zato je konačno i uzela čitati. Nekako po najavi a i po naslovnici, mislila sam da ja to neću moći. O, kako sam se prevarila. Ovo je jedna lijepa, topla, tužna ali ne pesimistična knjiga, puna ljubavi, razumijevanja ali i neshvaćanja, osuda na prvu, otvaranje i prihvaćanje na drugu ili treću,...

Već se zna da je ovo priča o jednom posebnom dječaku. Ali ne samo o njemu već i njegovoj sestri, njegovim suučenicima, sestrinom dečku,... Svaki od njih vidi, doživljava i proživljava zajednički život na svoj način. S njihovog stajališta perspektiva je nešto drukčija i slika suživota je malo drukčija. Nijedan pogled nije isti, a svi drukčije doživljavamo one koje volimo i dijelimo.

Ova knjiga je možda dobila predznak tužne priče, ali to nije tako, ovo je jedna optimistična knjiga. Puna je odvažnosti, ustajanja poslije posrtanja, suosjećanja, dobrih ljudi, one druge odbijam spomenuti.

Završila bih s jednim citatom iz knjige: „Hoćemo li napraviti novo pravilo za život...da uvijek pokušamo biti ljubazniji no što je potrebno?“  Pa pokušajmo!

Preporuka od mene.

Hvala FOKUS na hit!

Stana Erstić, čitala i komentar napisala

Durgina kuća_Jelena Hrvoj

Volim čitati krimiće, trilere, posebno su mi dragi skandinavski. Brutalni su, nema milosti ni poštede, ali imaju uvijek dobru priču. E pa sada sam u ovoj maniri imala priliku čitati i domaćih snaga djelo. Durgina kuća je drugi roman mlade autorice Jelene Hrvoj. Prvi roman nisam čitala, objavljen je pod naslovom Štorka.

Dakle, došla knjiga do mene, zahvaljujući samoj autorici ali i stranici Volim knjige posredstvom koje sam je dobila. Za njem prvi roman čula sam od klubaša pohvale, ali kako nisam čitala nisam znala što me očekuje.

Najavljen je kao domaći horor, to mi je zagolicalo maštu i znatiželju, pa nema baš nešto obilje domaćih horora. Sam naslov mi nekako zlokobno zvuči, poprilično neobičan, bar meni. I onda krene avantura čitanja. Počinje priča u sadašnjem vremenu, upoznajemo prvi lik, vrlo neobičnog imena, vješto nas uvlači i budi nam znatiželju. Onda se prebacuje na radnju u prošlost, prije 20 godina. Bačeno je klupko, počinje se odmotavati. I kao svaka mačka, po nepisanom pravilu odmah poletiš za njim, mamac je neodoljiv. A klupko se kotrlja i razmata, i sve više nas upliće svojim nitima. A te niti, nisu jednobojne, one se prelijavaju i pretaču, nailaziš na čvorove, raspliću se i zapliću ponovo. Od jedne niti se pruža njih nekoliko, spajaju se, pa se opet granaju, a na kraju čine tkanje koje nas neće ostaviti ravnodušnim.

Uvijek za djecu vežemo dobro, radost, sreću. Ali zlo ima bezbroj lica a ludilo još i više. Jesu li oni jednako moćni u dječjim dušama, ako se u njima nastane, kao u onih odraslih, ili su još stravičnije? Knjiga je pročitana, kako to volimo reći, u jednom dahu, kako ću noćas spavati, o tom... Zamisliš se poslije čitanja, zapitaš se je li tako nešto uopće moguće, zar nam je tako teško prepoznati zlo? Pa jeste, svijet i vrijeme oko nas to iz dana u dan pokazuju, ono najbolje glumi i pretvara se, zavlači se i samo vreba na žrtve. Povijest je puna toga, zato mi ova knjiga, radnja, priča, likovi su tako životni, djeluju tako stvarno i uvjerljivi su. Nadam se da će ipak ostati unutar korica ove knjige. Ali vi ih svakako rastvorite i pročitajte ono napisano unutar njih, nećete požaliti. Ja nisam!

I da, želim i to spomenuti, autorica je skoro svim likovima dala tako neobična imena, to odmah privuče pozornost. Pokušala sam dokučiti zašto se pojedini lik baš tako zove, nisam uspjela. Ovo ću ostaviti kao otvoreno pitanje za autoricu, naprimjer možda je sretnem na nekoj promociji... 

Durgina kuća - Jelena Hrvoj

Stana Erstić - čitala i komentar napisala