🐘
Godina se polako briži kraju, ubrzo ćemo razgovarati o knjigama koje smo pročitali u 2015. i koje su nam bile najbolje, koje su nas se najviše dojmile, a ja ću tada, zasigurno, spomnuti upravo ovu.
Mimarov šegrt je knjiga koja me već od svog početka podsjetila na ono zašto u stvari tako volimo knjige, a to je mogućnost da, čitajući, uđemo u neki drugi svijet, neko drugo doba, neki drugi život.
Naravno, čitali smo dosta knjiga čija se radnja odvija u Istanbulu, u doba poznatih sultana, ali većina njih svoju priču gradi oko sultansko- haremskih intriga, djevojaka koje se od robinja uspinju do visokog položaja ili sl.
Ali, još nisam naišla na priliku da taj svijet gledam iz perspektive opisane u ovom romanu; iz Đahanove perspektive- dječaka koji je sa samo devet godina sam sa svojim bijelim slonom Čotom došao u Istanbul te postao mimarov šegrt i time se uspeo do prilično visoke pozicije na sultanovu dvoru.
Ovo je roman o jednom životu. O Đahanovom životu koji je trajao preko sto godina. Kao i svaki život bio je ispunjen tugom i srećom, prijateljima i neprijateljima, usponima i padovima, a sve to Elif Shafak tako dojmljivo opisuje da ovaj roman vrvi emocijama.
Dok pratimo Đahanovu priču susrećemo povijesne likove poput sultana Sulejmana, sultanije Hurrem, njihove djece Mihrimah i Selima, velikih vezira Rustem paše i Sokolovića koji su svi, na ovaj ili onaj način, utjecali na život glavnog junaka, ali najveći utjecaj od svih imao je đahanov mentor i učitelj, majstor Sinan, također stvarna osoba. Sinan je tijekom svog života izgradio čak 365 građevina različitih namjena i oblika.
Važnu ulogu u romanu ima i bijeli slon, Čota, Đahanov najvjerniji prijatelj i suputnik.
Uz već spomenute likove kroz đahanov život prolaze i cigani, prostitutke, talijanski majstori renesanse poput npr. Michelangela tako da nam ovaj roman otkriva intrige i romantiku jednog perioda daleko van granica osmanskog carstva.
Upravo zbog kompleksnosti radnje i likova, Mimarov šegrt smatra se najambicioznijim romanom ove turske spisateljice, ali i najboljim.
U svom pogovoru Elif Shafak navodi da je, tijekom svojih istraživanja, naišla na rečenicu majstora Sinana koja glasi: " Neka svijet teče kako voda", te dodaje da se ona nada da će i ova priča teći kao voda i ulijevati se u srca čitalaca.
Ja, pak, mogu potvrditi da se ovaj roman količinom emocija toliko ulijeva u srca čitalaca, da se svako toliko dogodi da se i pomalo izlije, a kako drugačije nego putem suza koje se, u nekim trenucima, same od sebe pojavljuju. Ne zbog tuge ili nekih velikih nesreća nego jednostavno zbog tolike količine osjećaja koji nas obuzmu tijekom čitanja, zbog snage i emotivnosti pojednih događaja onda kada smo preplavljeni ljepotom radnje koja nam se odvija pred očima i čijim dijelom, nesvijesno, postajemo.
Ali, u redu je i pustit pokoju suzu tijekom čitanja, jer, kao što kaže Aleksa Šantić: " Blago onom ko' suza ima, u toga srce umrlo nije.".
Uživajte u ovom prekrasnom romanu!
Morana Mazor
Nema komentara:
Objavi komentar