srijeda, 15. travnja 2020.

"Izbliza", Cara Hunter



Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Mislim da svima (li barem većini) poznata ona legendarna Tolstojeva (prva) rečenica 🔝"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način".


U ovom konkretnom slučaju (knjige "Izbliza", Care Hunter),a i okviru vremena u kojem živimo, ja bih to ukratko rekla da je svaka obitelj sje**** na svoj način (opet, ili barem većina; možda negdje i postoje one "happy family" -uključujući i labradora ;) - iz američkih filmova).


Ovaj mi je roman stajao na polici još od prošle godine (kao "ok, još jedna u nizu priča o nestalom djetetu 🙄), da bih najednom ovih dana, ničim izazvana, osjetila poriv da pročitam baš tu knjigu... Pojma nemam zašto,🤷‍♀ jer na policama imam knjiga koje me, sadržajem, puno više privlače. Možda sam razvila neke knjiško-nadnaravne moći 🤔pa osjetim koja me knjiga doziva "Mene čitaj, mene čitaj! Ja sam baš ono što će ti se svidjeti!" (ok, ovo su valjda posljedice #ostanidoma -više-ni-ne-znam-koji dan 🤦‍♀🤣 )



I tako je ja uzmem i čitam i sa svakom se stranicom sve više oduševljavam... Da, ovo definitvno JE "još jedna priča o nestalom djetetu", ali je stvarno super osmišljena i ispričana.👌 Sve do samog kraja koji je baš "šlag na torti" - potpuno neočekivan rasplet - a u zadnje vrijeme najviše cijenim knjige koje mi nisu predvidljive i koje me iznenade. Ova me bogme iznenadila. Jako.


Imamo obitelj Mason, mamu, tatu, sina i kći Daisy - Daisy nestane. I onda se, naravno, korak po korak počinju otkrivati tajne članova obitelji i ljudi koji ih okružuju.👨‍👩‍👧‍👦 Nije to ništa novo i još neviđeno, znam, ali Hunter je to tako dobro sve ispreplela, tako dobro opisala likove (da su ti neki toliko antipatični, druge pak iskreno žališ i sl.).

Ima jedan važan detalj u knjizi za koji ne znam koliko je realan, i za to bih rado pitala vas koji ste roditelji, ali, nažalost, ne smijem jer bih previše spojlala.🤫



No, bez obzira na moje možebitne (ne)moći,🙃 od mene velika preporuka za "Izbliza", C. Hunter, kad bude raspoloženi za ovako nešto i/ili ste ljubitelj žanra.

petak, 25. listopada 2019.

"Djeca slijepoga kovača", Miro Morović

Naklada Fragment; Osvrt by Morana Mazor
...
Sutra nam je, tj. već danas, zagrebačka promocija knjige "Djeca slijepoga kovača" by Miro Morović, pa u to ime (kratka) ljubavna priča o meni i toj knjizi... Kažem "ljubava" jer sam, upravo dok ovo pišem, shvatila da naša priča ima elemente onog najbanalnijeg ljubića; kad netko nekoga ne doživljava i sav je skeptičan pa mu, ajde nekako, na nagovor prijatelja, pokuša dati šansu i onda ...munje i gromovi & they lived happily ever after (da, ubacila sam engleski, ali ova mi je fraza jednostavno "jača" na engleskom).

No, krenimo od početka... Viđala sam tu i tamo knjigu "Djeca slijepoga kovača" kao što sam viđala i milijun drugih stvari po fejsu/netu... A onda me, ne znam jel' to bilo ove zime ili već proljeće, nazvao Ante Vojska Vojnović i rekao da je bio na cugi s Mirotom (isprike, ako nekom smeta kako mi to kažemo u Rijeci), autorom knjige i kako je to super triler i da je šteta da više ljudi za to ne zna i da bi oni to meni poslali pa da je spomenem u Knjigicama i tako to...
Moj je odgovor bio, onako, damski: "Ante, nemoj me j**** s knjigom od 500 strana zato jer je pisac baš simpa lik, iz Splita, a ti si iz Duća i vi ste si dobri i Dalmacijo mati itd."
:)
I on će na to, nešto u stilu, ma joooj, knjiga je stvarno odlična, pa ne bih ti sad tu neke spike prodavao ( u stvari je rekao "govoria bezveze" ili nešto slično), koliko sam ti puta rekao (reka) za neke knjige da su mi ovakve ili onakve (istina, rekao je) i dobro, rekoh, može...
E onda se nekako nakon toga počeka spominjati Naklada Fragment koja radi reizdanje "Djece slijepoga kovača"... I zaista, vrijeme je proletjelo, pojavila se Naklada Fragment i meni je knjiga stigla...
I to s posvetom autora koji je napisao "Morani, u nadi da će ti se svidjeti..." Ja i dalje skeptična odmah mislim, A joooj, i kako ću ja sad reći liku da/ako mi se ne sviđa, al' si mislim, ma on je tko zna koliko tih posveta napisao i neće se ni sjećati što je MENI napisao...

Pa se onda pojavio datum Zg promocije... Hmmmm... Gledam ja tu knjigu od cca. 500 str. i zaključim kao, jest da ima još skoro mjesec dana do promocije, al' knjiga je pozamašna pa, ako bude dosadna (čitaj: "jer će vjerojatno bit dosadna"- ja sam i dalje skeptična) bolje da ja malo krenem čitat pa da, do promocije, imam makar imam neku ideju o knjizi...
Tako sam je u neko gluho doba noći (kad većina ljudi već ustaje i ide na posao, a ja završim posao i idem spavati) uzela čitati i koliko god to sad zvučalo kao stereotip, *ebe mi se, prva me scena totalno oduševila.
SAd ću je spomenuti pa ide MINI SPOILER ALERT !- jer su to ono, doslovno, prve 2-3 stranice (ali, ' da ne čitate dalje, ako ne želite BAŠ NIŠTA znati unaprijed).

Dakle, rano jutro (nije pola šest, al' je oko sedam ;)), tmurno je i mračno, kiša pada  (šesti dan za redom), a jedna djevojka gleda kroz prozor... Razmišlja... Onda se ustaje, gleda u ogledalo, oblači dugačku,  crnu haljinu... S mobitela se čuje "White Rabbit", Jefferson Airplane (imamo čak, između opisa njezinih radnji, navedeno i nekoliko stihova pjesme).Ona širom otvara prozor...I baci se...(ako ne znate stvar, poslušajte si za potpun dojam,tj. "jačinu" ove scene koju sam ja ovdje samo brzinski opisala https://www.youtube.com/watch?v=hWWsfrfq69A )

Uglavnom, dok sam ti čitala, prvi put u životu dobila sam želju baviti se filmom jer mislim da bi ovo genijalno izgledalo na ekranu

I tako,da skratim, knjigu sam pročitala u par dana, i to sam jedva čekala trenutak da pozavršavam sve obaveze i uzmem je u ruke. Stvarno odličan triler, a trilere zaista puno čitam...I pravo osvježenje što dolazi od našeg pisca koji radnju nije smjestio u sebi poznato okruženje nego u fiktivan grad Shallow Lake City... E da, kad smo kod naziva grada (a i imena likova), čula sam negodovanja zašto se likovi ne zovu Mare i Kate nego Andrew, Sophia, Dylan i sl. razlog je vrlo jednostavan - radnji treba velik grad, jako velik, puno veći od naših velikih gradova... Da ne spojlam, kad/ako pročitate znat ćete o čemu pričam.

Uz stvarno dobru ideju tj. priču (zaplet, dinamiku, rasplet i sve one popratne elemente) meni je genijalan i "soundtrack". Često spominjem koliko volim kad se u (dobrim) knjigama spominje (dobra) muzika,a to je i ovdje slučaj. U stvari, ništa čudno, budući da je pisac i glazbenik. Ok, ukusi, kako u svemu, tako i u glazbi, su nam različiti. Pjesme koje prate radnju ovog romana, jako su po mom guštu, tako da je meni ovo bilo pravo literarno-glazbeno zadovoljstvo i zato je na slici koja prati post, osim naslovnice, i popis pjesama. Pa ko voli.... (ima i dodatni razlog za pročitati "Djecu slijepoga kovača").

A ja se veselim sutrašnjoj (ok, današnjoj) promociji.
I ova priča nije ispala kratka koliko je bilo planirano, al' eto.... Ponijelo me!

nedjelja, 31. ožujka 2019.

"Uspavanka", Leila Slimani


Fraktura; Osvrt by Morana M.

...
Pročitala sam "Uspavanku" Leile Slimani, knjigu koja je dobila najprestižniju francusku nagradu Goncourt i o kojoj se već puno pričalo i pisalo.
Prema riječima onih koji su je pročitali, primijetila sam da je ovo jedna od onih "ili-ili" knjiga; ljude je ili apsolutno oduševila ili pak totalno razočarala.
Naravno da sam je, uslijed toga, morala sama pročitati, ali i nevezano na ta oprečna mišljenja, "Uspavanka" me privukla čim se pojavila kod nas.
Sad nakon čitanja, prvo moram reći da ovo baš i nije "pravi" triler, iako se najčešće svrstava upravo u ovaj žanr.
Ok, u knjizi imamo ubojstvo (nisam vam sad ništa spojlala, to piše na samoj naslovnici, a i na prvih par stranica romana), ali tom je ubojstvu (i istrazi istog) posvećen vrlo mali, tj. najmanji dio knjige.
Veći dio knjige bavi se psihološkim prikazom likova, prvenstveno dadilje Louise, a onda i njezinih poslodavaca Myriam i Paula te, pomalo, i ostalih, sporednih likova romana.
Dok pratimo Louisin život, njezinu svakodnevicu, djelomično i prošlost, tok njezinih misli, način na koji ona doživljava obitelj u kojoj radi i, uopće, svijet oko sebe imamo slobodu sami donijeti zaključke o toj ženi i razlozima zbog kojih je nešto učinila (ili nije).
Na isti su nam način predstavljeni i Myriam i Paul; autorica se, najčešće, vrlo vješto postavlja u ulogu "neutralnog" pripovjedača i bez suvišnih detalja opisuje nam tko što radi, tko je što rekao ili pomislio, kakav je tko imao izraz lica i sl. A na nama je onda da shvatimo "nijanse", osjećaje likova, motive koji ih pokreću i zbog kojih se ponašaju onako kako se ponašaju te sami donesemo zaključke o njima kao osobama i o tome da su njihovi postupci, u našim očima, opravdani ili ne.
Na isti nas način ova priča navodi i na sagledavanje problema suvremenog života; njegove užurbanosti, "razapetosti" (mladih) ljudi između želje za poslovnim uspjesima i želje za kvalitetnim, obiteljskim životom te onoga do čega to, nažalost, može dovesti ... Tijekom i nakon čitanja "Uspavanke" nameće se niz pitanja, od kojih su samo neka sljedeća: Možemo ili imati sve što bismo željeli? Mora li obitelj patiti nauštrb karijere i/ili obrnuto? Mogu li se tragedije spriječiti? Koliko zaista poznajemo ljude kojima dopuštamo da se približe nama i našim najbližim? Možemo li se i na trenutak opustiti ili baš uvijek imate sve konce u rukama? Da li svjesno ignoriramo (podsvjesne) signale za uzbunu ?
Osim gore spomenutog, Slimani se dotiče i drugih negativnih aspekata današnjice, kao što su usamljenost pojedinaca, depresija, disfunkcionalne obitelji, iskrivljena slika stvarnosti što rezultira ludilom...Tu su i klasni problemi i problemi imigracije tj. imigranata.
I da sad više ne duljim, nadam se da sam vam uspjela dočarati koliko je slojevito i jako ovo "malo" djelo od niti 200 stranica. To da je njegova vrijednost prepoznata, neosporno dokazuje nagrada Goncourt koju sam spomenula na samom početku osvrta. Bez obzira na to da li ste inače skloniji „laganijoj“ literaturi koja vas neće podsjetiti na probleme modernog društva, već ih od istih udaljiti ja bih vam ipak preporučila da, između takvih knjiga, ukomponirate i „Uspavanku“ jer...živimo u vremenu u kojem živimo... a svako vrijeme nosi svoje probleme ma koliko ih mi ignorirali... I zato je možda bolje, makar se povremeno suočiti s njima; ovako indirektno,kroz literaturu ... Uostalom, nikad se ne zna što vam budućnost nosi, a s obzirom na sve ono spomenuto u ovoj knjizi, možda vam baš nešto od toga pripomogne i pripremi vas za možebitne situacije i ljude na koje ćete naići tijekom života.

srijeda, 27. ožujka 2019.

"Memento za Istanbul", Ahmet Umit

Henacom; Osvrt by Morana M.
...
Ima nekih knjiga koje na mojim policama stoje (prilično) dugo i koje mi djeluju zaista privlačno ili su čak od nekog meni omiljenog autora, ali ipak, nikako da ih pročitam... I onda jednog dana, ničim izazvana, kao da "osjetim" da je došao trenutak za baš "tu i tu" određenu knjigu. Vjerujem da mnogi znaju o čemu pričam. 📷;) 📖 Upravo mi se to dogodilo prije desetak dana... A baš sam bila sva neka jadna i nikakva, pod antibioticima i painkillerima (zbog zuba) i gledam što ću čitati i najednom mi sine - "Memento za Istanbul"!☝ Roman koji sam prije par godina dobila od frenda za rođendan (i to stvarno "starog" prijatelja koji jako dobro zna moje knjiške afinitete) i čiji mi se sadržaj svidio istog trena... A ipak, knjigu nisam pročitala... sve do sad. 📖 Knjiga kao da je čekala da se njome pozabavim u pravo vrijeme... Prekrasna je! Glede žanra, recimo da je povijesni krimić, ali NE u onom originalnom smislu "krimi priče koja se odvija u određenom povijesnom razdoblju". Radnja se odvija u današnje vrijeme, ali su zločini koje pratimo usko povezani s poviješću Istanbula, a znamo da istom ova stara, europska prijestolnica obiluje. 🇹🇷 Pa se tako u knjizi susrećemo s podrobnim opisima povijesnih dijelova grada, njegovih spomenika, običaja, vladara (sve od Bizantiona i kralja Bize preko Konstantinopola i Konstantina; Teodozija II; Justinijana i njegove Teodore; sultana Mehmeda; Sulejmana Veličanstvenog i njegove Hurrem, arhitekta Sinana i drugih vladara i osoba koje su na određeni način obilježili ovaj grad pa sve do današnjeg Istanbula čijoj bogatoj povijesti "prijete" pohlepa i zaborav). 📖 Ovo je roman koji se ne može brzo i letimično čitati...naravno, može, ali time bi se puno propustilo. Ovom se romanu moraš predati, dopustiti mu da te obuzme i preko svojih stranica prenese na prekrasna mjesta i intrigantne događaje koje opisuje. Na svakoj je stranici očita autorova ljubav prema Istanbulu i to cijeloj priči daje dodatne čari. 💛 Naravno, s obzirom da je ovo (ipak) kriminalistički roman, sa velikim zanimanjem pratimo i istragu inspektora Nezvata koji je suočen s nizom okrutnih ubojstava koja potresaju njegov voljeni grad. Uz povijesni i kriminalistički dio, "Memento za Istanbul" ima i karakteristike odličnog psihiloškog romana koje se očituju u razmišljanjima i osjećajima (glavnih) junaka. 📖 Ovo vam je zaista jedna vrlo "jaka", slojevita priča koju sam izuzetno uživala čitati; čitala sam je polako, gubila se u njoj i uz nju zaboravljala na svijet oko sebe i sve ono što mučilo... I psihički i fizički... Da, apsolutno mi je jasno da je ova knjiga s razlogom tako dugo stajala na mojoj polici i čekala trenutak da je uzmem baš onda kad mi je bila najpotrebnija. E sad, koja je "viša sila" odlučila o tome...ne bih znala...🤷‍♀ Iako nisam ljubitelj klišeja, izleda da se (ipak) neke stvari događaju s razlogom. 📷;)
Ne morate čekati da budete u "jadnoj-boli-me-zub" fazi... 📷;) S obzirom da je ovo "stariji" naslov, vjerojatno su neki već i pročitali ovu knjigu...📖 Lako moguće da je nekima možda bila i previše spora i/ili naporna, pogotovo ako su očekivali nešto tipa većine (modernih) trilera u kojima se ubojstva, dijalozi i istrage izmijenjuju vrlo brzim tempom...,
Ja se ipak nadam da su oni, koji možda i nisu naišli na ono što su očekivali, otkrili kvalitetu i ljepotu ovog romana i na kraju se njime oduševili - baš kao i ja!

četvrtak, 6. rujna 2018.

"Preživjele", Riley Sager

Fokus na hit; osvrt by Morana M.
...


Već sam puno puta ponavljala kako se čini da ćemo 2018. pamtiti kao godinu odličnih trilera- a onda sam pročitala „Preživjele“, R. Sagera! Vau!
Dakle, što se mene tiče, više nema sumnje, 2018. godina je izvrsnih trilera na popisu kojih će se, na samom vrhu, zasigurno naći upravo ovaj roman. A ja sam zaista ljubitelj ovog žanra i čitam puno trilera.
Razloga za moje oduševljenje Sagerovim uratkom ima više; krenimo redom tj. od samog početka ilitiga naslovnice. Naslovnica na kojoj je brutalna krvava šuma me je, moram priznati, u početku zavarala; pogledavši je, pomislila sam „Ok, još jedna u nizu priča o nekoj ekipi koja veselo krene u šumu da bi ih tamo, sve osim jedne, sredio sajko kiler ... Toga sam se već načitala i nagledala..“.
Oh, kako sam samo bila u krivu. I kako mi je sad samo drago da jesam.
Riley Sager ne da nije ponovio taj klišejizirani zaplet nego ga je iskoristio na potpuno nov i originalan način. I puno više od toga. A danas biti originalan u ovom „krvavom“ žanru nije nimalo jednostavno.
Da, u knjizi imamo masakr u šumi (a la ovaj gore spomenut), ali imamo i još dva masakra koja su se dogodila na nekim drugim mjestima, a imamo i ono što ih povezuje- djevojke koje su ih preživjele. Svaka je iz „svog“ masakra izašla živa... To što su izašle žive ne znači da nisu bile žrtve...naravno da jesu, svaka na svoj način pokušavale su ponovno uhvatiti uzde svojih života u ruke, a tome nimalo nisu pripomogli novinari koji su ih prozvali „Posljednjim djevojkama“.
No, „prava“ radnja ovog romana započinje deset godina nakon spomenutih pokolja, a u njoj nam je glavni lik Quincy, jedna od Posljednjih djevojaka, ona koja je preživjela masakr u šumi čijih se detalja gotovo uopće ne sjeća. Quincy sada vodi, naizgled, sretan život; s dečkom Jeffom  živi u luksuznom dijelu New Yorka i vodi slastičarski blog. Svoje bolno iskustvo ostavila je daleko u prošlosti te ga uopće ne želi spominjati.
Situacija se drastično mijenja kada Quincy doznaje za samoubojstvo Lise, također jedne od Posljednjih djevojka da bi joj se ubrzo potom na vratima pojavila i treća Posljednja djevojka –Samantha. E tada započinje prava luda vožnja ovom knjigom; kako za Quncy, tako i za čitatelje.
Iskusni čitatelji trilera (u kojem volim i sebe ubrojiti) znaju vrlo brzo tijekom čitanja otkriti ili makar pretpostaviti završetak ( u stilu naslutiti tko je ubojica ili (barem) glavni negativac i sl). Kod ovog romana je to jako, jako teško... I onda kada pomislite da ste nešto naslutili, radnja vas samo odbaci u drugom smjeru... Slikovito bih to opisala kao vožnju čamcem na uzburkanom moru kad vas valovi samo bacaju s jedne strane na drugu, a vi ne možete ništa nego se čuditi, shvaćajući da zapravo pojma nemate kako i kada će se to završiti.
No, kada završi (knjiga, ne vožnja čamcem ;) ) ostanete ugodno ispunjenim čitalačkim zadovoljstvom. Ipak, kada već spominjem završetak, ima jedan mali dio na samom kraju, nakon što se sve već „rasplete“ i dobijemo odgovore na sva pitanja, gotovo kao epilog, koji je po meni suvišan.. Mislim da je moglo i bez toga, ali, naravno, nekome će možda upravo taj dio biti „šlag na kraju“.
                Kako god bilo (sa šlagom ili bez) „Preživjele“ R. Sagera izvrstan je triler koji će vas zasigurno dobro zabaviti tijekom kišnih, jesenskih noći koje su pred nama.
                 
               

nedjelja, 29. srpnja 2018.

"Čuvar izgubljenih stvari",Ruth Hogan


 Mozaik knjigaosvrt by Morana M.
...

Priče su svuda oko nas. Samo treba znati gledati. Ponekad je dovoljno (samo) gledati u tlo kojim hodaš jer upravo je to mjesto na kojem je  Ruth Hogan  pronašla inspiraciju za svoj nadasve šarmantan roman „Čuvar izgubljenih stvari“. Naravno, treba imati i mašte... to se podrazumijeva,al' znamo da piscima (kao niti nama knjigoljupcima) mašte ne nedostaje.. ;)
I tako smo došli do ideje ove knjige, a upravo je ideja ono što mi se najviše svidjelo... Jer mislim da je danas, uz toliko napisanih romana ( i ostalih književnih formi) imati dobru ideju, ideju koja će tvoj uradak vinuti u međunarodne sfere, ono što je izuzetno važno za uspjeh djela. Ok, i dobar marketing čini svoje; znamo romane s nimalo originalnim idejama koji su poharali svjetske liste bestselera...al' to je već neka druga priča.
A ideju koja ju je inspirirala da napiše roman „Čuvar izgubljenih stvari“ autorica je pronašla, kao što nam je već i u naslovu rečeno – u izgubljenim stvarima.
Ne pričamo sad o nekom zlatnom nakitu, rijetkim umjetničkim djelima i sličnim artefaktima velike vrijednosti već o uobičajenim, malim stvarima koje svakodnevno viđamo oko sebe: ukras za kosu, dugme, kišobran...i sve one sitnice što napušteno leže negdje u nekom kutku i na koje, najčešće, niti ne obraćamo pažnju.
Upravo takve stvari skuplja Anthony Peardew čija je radna soba od poda do stropa ispunjena policama i ladicama koje su pune uredno kategoriziranih izgubljenih stvari; a čuva ih u nadi da će barem neke od njih vratiti njihovim vlasnicima i time nekoga jako usrećiti.
                Ima nekoliko detalja koji su mi posebno dragi u ovo j knjizi; jedan od njih je taj što nam se kroz „glavnu“ priču svako toliko provuče pokoja pričica (na svega 2- 3 stranicE) o nekoj izgubljenoj stvari iz njegove kolekcije... Kako se određeno dugme našlo baš tu gdje se našlo i kome je pripadalo; zašto je porculanska šalica s pripadajućim tanjurićem ostavljena na klupi u parku... Inače, Anthony je nekoć bio poznati pisac i upravo su te pričice o izgubljenim stvarima djelovi njegovih uspješnih knjiga.
Druga stvar koja mi se silno svidjela je Padua, kuća u kojoj Anthony živi: to vam je jedna „old school“ viktorijanska vila od crvene opeke (koja ima ime, a ne broj.. ;) ) sa zavojitim stubama, čipkanim zavjesama, drvenim namještajem, srebrnim žličicama, a oko koje se prostire predivan ružičnjak s pedesetak vrsti ruža čiji je miris uvijek prisutan u kući ... čak i kada ruže nisu u cvatu.
                Ipak, Anthony nije glavni lik knjige već je to Laura, njegova pomoćnica. Ona nam priča priču koju pratimo u knjizi i od nje, malo po malo, saznajemo što se to točno dogodilo u životu njezina poslodavca, a što ga je nagnalo da postane Čuvar izgubljenih stvari... Kako to obično biva, jedna lijepa velika ljubav odigrala je glavnu ulogu dok nam se, tijekom radnje, i jedna lijepa nova ljubav pojavljuje na sceni.
                Imamo u knjizi i malo, ali samo malo nadnaravnih elemenata... (jer jednoj takvoj kući kao što je Padua apsolutno priliči imati „kućnog duha“... ;) ).
                Ovo je knjiga koja će vas opustiti, odvesti u neka lijepa vremena, na neka lijepa mjesta i svojom vam pričom poručiti da (možda) još ipak ima nade za ovaj naš ljudski rod koji nam je sklon (dovoljno je pogledati vijesti) nekako više pokazivati svoju okrutnu stranu.
                I tako sam ja imala u planu napisati „par riječi o lijepoj knjigici“, a ispalo je ovo što je ispalo... JPa da zaključim, za ove lagane, ljetne dane i noći (godišnjih odmora) ovo je idealna knjigica koja nije klišeizirani (običan) ljubić niti krvavi krimić (iako i to rado čitamo J ), a nije niti nešto što bi vas opterećivalo i oko čega biste trebali razbijati glavu... Meni je baš pasala jer sam je čitala u razdoblju kada sam bila opterećena svime i svačime, a vjerujem da nisam jedina... Svima nam ponekad treba odmak od svakodnevice..
„Čuvar izgubljenih stvari“ je nešto poput bajke za opuštanje odraslih koji su svjesni vremena u kojem žive, a u kojima se negdje i dalje skriva nevino dijete koje na svijet gleda s osmijehom..

srijeda, 27. lipnja 2018.

"Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju", Elena Ferrante

 Profil, osvrt by Morana M.
..

Pročitavši prvi i drugi dio tetralogije "Genijalna prijateljica", svi smo se već mogli uvjeriti u neosporiv spisateljski talent Elene Ferrante. Mislim da je s pravom možemo ubrojite među najveće autore novijeg doba, a sve mi se čini da će svoje mjesto naći i među velikanima talijanske književnosti. Počev od Dantea, „oca“ talijanskog književnog jezika i njegovih suvremenika Petrarce i Boccaccia preko Goldonija, Manzonija i Leopardija pa sve do Pirandella, Moravie, Oriane Falacci, Eca i drugih istaknutih pisaca prošlog stoljeća, znamo da Italiji majstora pera ne manjka.. Ja sam im, priznajem posebno sklona budući da sam ih detaljno iščitavala tijekom fakultetskih dana, ali nećemo sada o njima jer će onda osvrt skrenuti s puta.. A put na kojem jesmo je roman dugačkog naziva „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“ izvrsne Elene Ferrante koja me je ovim svojim uratkom i nagnala na razmišljanje o talijanskim piscima koji su ostavili traga u svjetskoj književnosti.
Olakotna je okolnost pisanja osvrta na treći dio serijala ( u ovom slučaju tetralogije) ta što su svi do sad već upoznati s radnjom i likovima čiju priču pratimo. Tu su, neizostavno, Elena i Lila, sada u ranim tridesetim kao i njihove obitelji i prijatelji, a svi se oni ( u međusobim odnosima) nalaze i na stranicama ovog romana. Moglo bi se reći da ih je   Ferrante  poput zlatnih ribica, stavila u prozirnu posudu u kojoj im se putevi povremeno susreću kako bismo ih svi zajedno promatrali i pratili kako, tijekom godina, utječu jedni na druge, naravno, uz autoričine maestralne opise njihovih osjećaja i razmišljanja.
Elenu je sada poznata spisateljica koja više ne živi u napuljskom rajonu niti govori tamošnjim dijalektom, dok je Lila ostala u Napulju gdje se bori za život kao „obična“ radnica u tvornici suhomesnatih proizvoda. No, uprkos zemljopisnoj udaljenosti i pomanjkanju kontakta, na Elenu i dalje utječe snažna Lilina osobnost: „.. Pa ipak, čak i kad sam živijela u drugim gradovima, pa se gotovo uopće nismo susretale, a ona mi se uglavnom nije javljala s novostima i ja sam se trudila ne tražiti ih, njezina me sjena kopkala, deprimirala me, ispunjala me ponosom, obeshrabrivala me, nije mi dopuštala da se smirim..“.
Osim  na poslovnom, Elena je i na privatnom planu vrlo uspješna; udajom za mladog fakultetskog profesora Pietra Ariotu ušla je u intelektualnu obitelj,  pripadnike milanskih privilegiranih krugova. Ona, dakle i dalje sve radi „onako kako treba“ da bi dokazala i sebi i drugima (a najviše Lili) da je svojom pameću, a ponajviše trudom i učenjem uspjela u životu, izdigla se iz bijede rajona i daleko iza sebe ostavila siromašnu napuljsku djevojčicu koja je bila kada smo je upoznali u prvom dijelu tetralogije.
Uprkos svemu, Elena je i dalje nesigurna te je samu sebe, svojim stalnim razmišljanjima i propitkivanjima, smjestila u neku vrst ovozemaljskog limba (samo bez Vergilija da je vodi);  naime dok je ljudi iz rajona doživljaju, pomalo i ironično, kao „finu gospođu“, tako je društvo u kojem se sada kreće i dalje gleda kao „pametnu djevojku skromnog porijekla“... Neke je misli gotovo nikada ne napuštaju, npr. „ Ariote, osobito Guido, ali možda i sama Adele, vjerojatno su smatrali da sam, premda vrlo revna, nešto posve drugo od djevojke kakvu su priželjkivali za sina. Bilo je jednako vjerojatno da moje podrijetlo, moj dijalektalni akcent, moja nezgrapnost u svemu, stavljaju na kušnju širinu njihovih vidika. Da želim malo pretjerati, mogla bih pretpostaviti da je i objava moje knjiga bila dio izvanrednog plana čiji je cilj bio od mene učiniti djevojku koju će moći predstaviti svojemu svijetu.“
Osim pitanja o tome gdje u stvari pripada i hoće li ikada biti zaista nešto druge osim djevojke iz rajona, u Eleninoj je glavi stalno prisutna i Lila. U većini situacija koje proživljava Elene se najčešće ne pita da li je nešto učinila dobro ili ne, ona se pita što bi u toj situaciji učinila Lila koja joj je, bila i ostala, nešto poput „kontrolnog“ ogledala, odraza s kojim nije uvijek zadovoljna i koji je ponekad izluđuje, ali ga je nemoguće izbjeći: „...moj uzor i dalje je bila Lila sa svojom tvrdoglavom nerazboritošću koja nije prihvaćala kompromise te sam, premda sam se od nje već udaljila u svakom smislu. Htjela govoriti i činiti ono što sam pretpostavljala da bi ona rekla i učinila da je imala moja sredstva, da se nije samoinicijativno zatvorila u prostor rajona..“.
Takva Elenina razmišljanja provlače se i kroz prva dva dijela tetralogije, pa tako i kroz ovu knjigu. Ipak, imamo i neke nove aspekte prisutne u životu Elene i ostalih junaka, a jedan od njih je svakako i politika. Dok smo u prijašnjim dijelovima političke situacije tadašnje Italije bili svjesni tek u naznakama; mogli smo joj možda iščitatati tragove kroz riječi i djela nekih likova, sada se Ferrante konkretno bavi problemima radnika i klasnom podjelom Italije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U stvari, vrlo je logično da se autorica upravo u ovom dijelu toliko posvetila politici- prije su Elena, Lila i ostali (glavni) likovi bili prvo djeca, a onda mladi ljudi zaokupljeni školom, prvim ljubavima, odnosima s roditeljima;  da bi sada, na pragu tridesetih, postali dovoljno zreli da shvate (burna) vremena u kojima žive, a mnogi od njih i da se sami uključe u borbu za ono u što vjeruju da će im donijeti bolju budućnost.
Elena, kao i inače, ono što se događa oko nje pokušava „naučiti“ čitajući dnevnu štampu i knjige kako bi mogla sudjelovati u razgovorima i raspravama koji se vode u svim slojevima društva. Lila pak, sukladno svom karakteru, i ovo proživljava „iz prve ruke“; svoja mišljenja iznosi javno na sastancima radničke klase (ne razmišljajući o mogućim posljedicama), a njezine riječi oduševljavaju sve prisutne. Tako da se sada Elena i u smislu političkog angažmana osjeća inferiorno prema Lili, bez obzira na svoj „privilegirani“ položaj supruge profesora dok Lila preživljava teškim radom u tvornici.
Evo jedno njezino razmišljanje: „...Preuveličavala sam djetinjasto uvjerenje da je oduvijek predodoređena za iznimne pothvate i žalila što sam pobjegla iz Napulja, što sam se odvojila od nje, vraćala mi se potreba da budem kraj nje. Ali sam se i ljutila jer je krenula tim putem bez pitanja, kao da smatra da nisam na razini. Pa ipak, znala sam mnogo o kapitalizmu, o izrabljivanju, o klasnoj borbi, o neizbježnosti proleterskih sukoba. I bila sam nesretna. Čamila sam u krevetu, nezadovoljna svojom majčinskom ulogom, ulogom udane žene, svaku budućnost obezvrijedilo mi je beskonačno ponavljanje kućanskih obreda u kuhinji, u bračnom krevetu..“.
                To su dakle neke od glavnih smjernica trećeg dijela izvrsne tetralogije koja se, zaista, čita s uživanjem. Ferrante piše bogatim jezikom, koristi slikovite opise, vješto izmjenjuje način izražavanja pripadnika elite s onim radničke klase kako bi nam što vjernije prikazala cjelokupnu plejadu likove.
O svakom od njezinih (sporednih) likova mogao bi se napisati roman. Ljudi koji su prisutni u životima Elene i Lile imaju svoje osobnosti i svoje priče koje, iako nisu u prvom planu, Ferrante izvanredno prikazuje kroz trenutke u kojima se pojavljuju. Čini nam se da svakoga od njih „poznajemo“ i razumijemo što ih pokreće iako se, neki od njih, pojavljuju svega nekoliko puta tijekom radnje.
Zasigurno je i ta sposobnost vještog prikaza svakog pojedinog lika jedan od faktora koji Ferrante čini majstorom pisane riječi.
                A majstorski je izvela i  završetak knjige  „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“; naravno da vam neću otkrivati detalje, reći ću vam samo da smo upravo mi čitatelji, nakon posljednjih stranica romana- „oni koji ostaju“ – i to otvorenih usta u grozničavom iščekivanju četvrtog dijela.. Znam da ga ja jedva čekam.. Bravo za Ferrante!

srijeda, 2. svibnja 2018.

"Sisi - Mlada carica", Allison Pataki

"Sisi-Mlada Carica", Allison Pataki; Lumen; osvrt by Morana M.
...

„I živjeli su zauvijek sretno“... Mislim da bi to bila naša inačice one legendarne rečenice s kojom završavaju neke od najljepših bajki koje smo čitali ili slušali prije spavanja i uz koje, i dan danas, djevojčice diljem svijeta tonu u svoje snove. A onda, pod utjecajem priča koje su čule, nastavljaju sanjati... i noću i danju....i kad već budu velike djevojke, još se uvijek, nekim djelićem svoje duše, nadaju da će pronaći svog „princa“ uz kojeg će sretne provesti život.
Gdje su prinčevi tu su i princeze, pa se tako mnoge male djevojčice zamišljaju upravo u toj ulozi; vide se kako u raskošnim haljinama koračaju veličanstvenim dvoranama velebnih dvorova, okićene sjajnim nakitom i s tijarom na glavi; da bi se potom našle na nekom prekrasnom balu, gdje su sve oči uprte u njih, a one, uz svjetlost mnoštva svijeća i zvukove violina, lebde plesnim podijem u naručju svog muškarca.
I dok sve te djevojčice diljem kugle zemaljske još od davnina sanjaju svoje snove neke, ali samo neke od njih bile su te sreće da im se snovi i ostvare... Ili, barem djelomično ostvare.
Jedna od tih „nekih“, rijetkih i odabranih, bila je i Sisi o čijoj nam sudbini piše Allison Pataki u romanu „Sisi- mlada carica“.
                Elizabeta Bavarska- Sisi zaista je imala prilično lijepo i bajkovito djetinjstvo dok je bezbrižno trčkarala brežuljcima obiteljskog imanja Possenhofena i jahala bavarskim šumama... Čak i je dio oko njezine udaje za cara Franju Josipa bio nalik zapletu nekog ljubavnog romana sa sretnim završetkom. Naime, Sisi je na Habsburški dvor u Beč putovala kao pratnja starijoj sestri Heleni koja se trebala udati za mladog cara. No, vrlo brzo po njihovom dolasku između Sisi i cara javlja se uzajamna naklonost; Sisi svojim vedrim duhom i živahnom osobnošću osvoji Franju Josipa te se nađe u nezavidnoj situaciji, mučena grižnjom saviješću spram sestre.. Srećom, povučena i suzdržana Helena, koju je od samog početka više privlačilo provesti život u miru obiteljskog imanja, nego postati carica velikog Habsburškog carstva vrlo rado prihvaća novonastalu situaciju i podržava Sisi u njezinoj ljubavi.
                Ubrzo nakon stupanja u (carski) brak, Sisi počinje uviđati da je svakodnevica, iako prepuna raskoši i bogatstva, daleko od bajke. Spozaje težinu života na Habsburškom dvoru na kojem je sve, ali baš sve, podvrgnuto rigoroznim pravilma utvrđenim strogom tradicijom i carskim protokolima npr. „I najprirodniji su susreti  na neki način bili ukočeni i neugodni- uslijed neprestane potrebe iskazivanja štovanja kraljevskom božanstvu i pridržavanja etikete. Čak i u privatnim obiteljskim dnevnim sobama, pa kad bi Sisi i djeca boravili s Franjom i njegovom majkom, nitko nije smio uzeti riječ ako mu se prije  nije obratio car. Nitko nije smio sjesti za stol bez rukavica priličnih uz večeru. Nitko nije smio ustati dok ne bi ustalo Njegovo Veličanstvo...Pravila su bila beskonačna i neumoljiva...“.
                A onda je tu bila i svekrva- nadvojvotkinja Sofija. Sukobi na relaciji svekrva- snaha oduvijek su prisutni...čak i dan danas, tako da ni Sisi nije bila iznmika.. Samo, kad ti je svekrva ujedno i careva majka, koju on obožava i sluša bez pogovora, e onda je situacija puno, puno teža. Sofija ide tako daleko da potpuno preuzima brigu o djeci carice Elizabete i to od samog trenutka njihova rođenja. Na svaki prigovor od strane Sisi tj. njezin pokušaj da zadrži svoju djecu uz sebe, Sofija kao argument koristi Sisinu mladost i nepoznavanje dvorskih običaja te iz gotovo svake „bitke“ izlazi kao pobjednica.  Čak i onda kada bi Sisi izbivala s dvora (što je kasnije često činila), nije mogla izbjeći dominaciji nadvojvotkinje: „ ... Sofija je bila prisutna u svakome pismu koje bi joj poslao Franjo. Lebdjela je kao neizbježna sjena nad ispisanim riječima njezina sina, kao što je lebdjela nad dnevnim događajima i zbivanjima na njegovu dvoru. Svako spominjanje života u Beču, neizbježbno bi uključivalo i Sofiju, najbliži carevi savjetnicu i glavnu ličnost u njegovu i u životu Sisine obožavane kćeri“.
                Kao da sve to nije dovoljno, ubrzo nakon vjenčanja i sam se Franjo promijenio..počeo se ponašati više „carski“ što je, uz uvijek kruto i hladno ponašanje, na Sisinu veliku žalost i iznenađenje, uključivalo i izvanbračne izlete...jer je to nešto što se „podrazumijeva“ i što je normalno ponašanje za jednog (habsburškog) cara.
                Uz sve te muke svog „carskog“ života, Sisi je stekla veliku naklonost naroda. Voljeli su je diljem Habsburške Monarhije, posebice Mađari, koji su cijenili i to što se kod cara založila u njihovu korist u trenutku političkih previranja. Žene su oponašale njezine frizure, njezinu garderobu kojima je Sisi pridavala izuzetnu pažnju. Upravo se zato često i navodi da je Sisi bila preteča ikona poput Grace Kelly, princeze Diane i dr. istaknutih žena koje su svojom karizmom osvajale mase.
                Kad sam već spomenula Mađare, i Sisi je njima bila sklona, posebno mađarskom grofu Andrassyju s kojim je imala prilično blizak odnos tijekom cijelog života. Ipak, uvijek je bila svjesna svog položaja i svega što on osi te je vrlo je brzo shvatila da je „pritisak njezine obitelji, njezina imetka i dužnosti bio previše snažan. Čak snažniji od njezine želje da voli i živi slobodno..“.
                To kako se točno nesretna carica slobodnog duha, Sisi, nosila sa situacijom u kojoj se našla i koju nije bilo moguće promijeniti više je opisano u drugoj knjizi Allison Pataki „Sisi- U potrazi za slobodom“ iz koje sam ovdje „posudila“ neke citate, ali sam se više bavila radnjom romana „Sisi- Mlada carica“.
                Ljubiteljima ovog žanra svakako bih preporučila da pročitaju obje knjige jer tako mogu dobiti uvid u cjelokupan život austrougarske kraljice Elizabete- Sisi, prikazan iz pera odlične Allison Pataki.
                A ja ću se opet vratiti na bajke, da bih završila kako sam i započela, i reći onu poznatu:“Život nije bajka“...Ipak, mislim da ih treba čitati djeci, neka djevojčice uživaju u maštanjima da su princeze i o prinčevima na bijelom konju jer će ih tako i tako stvarnost (pre)brzo „spustiti na zemlju“ gdje ih čekaju opake svekrve, hladni muževi, društvene konvencije, a sve to skupa bez bogatstva i raskoši (habsburškog) dvora.