...
Moja ljubav prema Mankellu traje
jako, jako dugo... U stvari, kad malo razmislim, traje puno duže od nekih mojih
najdužih ljubavi u RL, al' ok..to bi bila neka druga priča.
Mankella, shvatili ste, čitam već godinama. Iako vjerujem da
su mnogi (pravi) knjigoljupci već odavno upoznati s njegovim likom i opusom,
uvijek se pojavi netko tko još ne zna za njega, a imamo i puno mladih čitatelja
koji se, možda, još nisu stigli upoznati s ovim kultnim autorom, a bio bi red. J Jer svaki ljubitelj krimića ne bi trebao
čitati suvremene pisce ovog žanra bez da je krenuo od Agathe Christie, Sir
Arthur Conan Doylea, Georgesa Simenona pa (da skratim) preko Mankella ( i dr.)
došao do Stiega Larssona, Nesba i ostalih današnjih (skandinavskih) zvijezdi
književnog neba.
I kad smo već kod Skandinavaca, da, upravo je Mankell bio
taj koji je „utro put“ svima njima i uvelike pomogao tome da se, kako ja volim
reći, uz ABBU, Volvo i Ericsson uz Švedsku danas vežu i odlična književna
(krimi) ostvarenja. Njegova su djela harala svjetkim ljestvicama uspješnica
puno prije nego što je Larsson iznjedrio svoj (odličan) Millennium ili Nesbo osmislio
Harry Holea; sigurna sam da su ga oboje čitali i učili od njega...kao, naravno,
i mnogi drugi.
Kao što
mnogi autori krimi serijala svoje romane povezuju glavnim likom, tako i Mankell
ima „svog“ istražitelja Kurta Wallandera. Ima i romana bez Wallandera, ali
ovdje se bavimo serijalom tj. romanom „Psi iz Rige“. Budući da knjige ovog
serijala kod nas izlaze već duži niz godina i to ne po redu, čitala sam ih kako
mi je koja „došla u ruke“ i to nije baš nikakav problem. U svakom je djelu
opisan po jedan Wallanderov slučaj, a, ukoliko je nešto iz prijašnjih romana
važno za radnju tekućeg, to se uredno spominje u knjizi. Ono što romane „veže“
jedino je Wallnder tj. uglavnom njegov privatni život, ali kako je on sav
posvećen poslu i nema nešto naročito buran život , to uopće nije teško
pohvatati. Uostalom, niti ne morate pročitati sve knjige, dovoljna je i samo
jedna da steknete sliku o pisanju Henniga Mankella ( i njegovom inspektoru
Wallanderu).
Zadnji
roman objavljen kod nas upravo je „Psi iz Rige“, inače drugi slučaj inspektora
Wallandera. Pročitala sam je noćas u neke sitnije sate, već je i svitalo, ali
jednostavno sam je morala završiti... Znate već kako to ide.
U ovom
je djelu Mankell pred Wallandera, a i pred sebe stavio posebno težak zadatak;
dok se većina njegovih djela odvija u (ruralnoj) Švedskoj , ovdje se Wallander
nađe upleten u posebno težak slučaj koji ga odvodi u Latviju, točnije u Rigu. Sve
počinje kada do švedske obale dopluta gumenjak (proizveden u Jugoslaviji!) u
kojem su dva mrtva Latvijca. Latvija je zemlja potpuno drugačija od Švedske u
kojoj se još osjećaju posljedice života u okrilju „Majke Rusije“; iako,
službeno nezavisna, u zemlji se još uvijek inzenzivno vodi (tihi) rat između
pristaša starog sustava (čijem povratku teže) i Latvijaca koji žele stvarnu
nezavisnost i napredak svoje domovine. Wallanderu, koji u Rigi nikoga ne
poznaje, ne zna jezik, isprva je teško vjerovati da se stvari ovdje odvijaju
onako kako je on, do sad, samo gledao na filmovima; ljudi su nepovjerljivi,
jedna kriva riječ može te koštati života, na sve su strane prislušni uređaji i
ljudi koji ga prate ... No, malo po malo, inspektor počinje shvaćati do kojih
visina seže slučaj u koji je upleten te se, služeći se, kao i obično, najviše
svojim razmišljanjem i intuicijom, korak po korak počinje kretati kroz kaljuže
latvijskog kriminala („I dalje je pokušavo pronaći dokaze za međusobnu
povezanost političkog vodstva zemlje, policije i različitih zločinačkih
organizacija“; btw, misli da bi se ovakvi „dokazi“ mogli naći i u mnogim drugim
zemljama, a ne samo u Latviji...Ali, ovo je ipak pisano iz perspektive
Šveđanina, a kod njih je, pretpostavljam sve to ipak manje povezano nego,
jel..negdje drugdje..).
I dok
se Wallander tako „batrga“ u Rigi i pokušava čim prije vratiti kući, dogodi se
to da se zaljubi u udovicu latvijskog kolege, Baibu Liepu. E tek sad mu nije
lako dignuti ruke od svega kad mu poziv za pomoć uputi žena na koju je „slab“. Pa
se nedugo nakon povratka u Švedsku ponovno uputi u Rigu i to na prilično
(njemu) lud način, ali (izbjeglim) Latvijcima apsolutno normalan i nužan („Wallander
je bio vrlo blizu toga da prekine cijeli taj pothvat koji mu je ionako djelovao
kao pobjeda sulude mašte nad vlastitim razumom.“).
Ali tako je to kada
se njegovom urođenom osjećaju za pravdu i odanost kolegi pridruži i nov osjećaj
jake sklonosti prema lijepoj Baibi.
Po tom
upletanju (politike) druge zemlje, a i po Wallanderovoj zaljubljenosti ovaj se
roman možda malo i razlikuje od ostalih iz serijala...Iako je svaki na svoj
način odličan.. Zavisi od ukusa čitatelja koji će mu se više, a koji manje
svidjeti.
Kod nas
su do sada (iz Wallnder-serijala), u izdanju Mozaik knjige, objavljeni romani:
„Ubojica bez lica“ (prvi slučaj Kurta Wallandera), 2015.
„Psi iz Rige“, (drugi slučaj K.W.), 2018.
„Na pogrešnom tragu“ (peti slučaj K.W.), 2003. (1.izdanje), 2017.
(2. izdanje)
„Ubojstvo na Ivanjsku noć“ (sedmi slučaj K.W.), 2004. (1.izdanje),
2017. (2. izdanje)
+
„Talijanske cipele“ (Fredrik Wellin, prva knjiga), 2012.
J
Mi koji volimo i čitamo Mankella nadamo se da će ih biti
još, a vi koji ga još niste čitali, evo, imate dosta „početnog“ materijala.
Nema komentara:
Objavi komentar