Ninni Schulman, "Kako smo se igrali", Znanje, osvrt by Morana M.

Volim nordijske krimiće ilitiga nordijski noire to znaju već i vrapci na grani (tj. dugogodišnji članovi naše istoimene FB grupe koja je, btw, puno aktivnija nego što su to stranica i blog stranica ☺).

U tom žanru već imamo autore koji su postojano zauzeli sam vrh ljestvice, po njihovim se djelima snimaju filmovi itd., neki su provjereno dobri i svaka im je knjiga zanimljiva (razlike u nijansama)... Neki od spomenutih su našli na priloženoj slici (mislim, njihove knjige ne sami autori ), premda nisu glavna tema posta (preporuka i za njih, mada sam ih već puno puta spominjala - i Bjroka i Borlijnde i Saru Blaedel).

-

Naravno, svako toliko pojavi nam se i neko novo ime koje obećava. I eto nas do glavne teme - knjige "Kako smo se igrali", Ninni Schulman.

Nabrzinu sam proguglala i vidim da je Ninni već jedno od najpoznatihij imena švedskih autora trilera (što bi reć' da se rečenica o "pojavljivanju novih imena" odnosi prvenstveno na naše tržište jer joj je ovo prvi roman objavljen kod nas - toplo se nadam da nije i posljednji).

-

Kako god bilo, ovo je roman koji sam nedavno pročitala i jako mi se svidio! Ima sve one elemente koji se, ok ponavljaju, ali i (katkad) čine kvalitetan nordijski krimić.

Znači, imamo seoce sa stanovnicima koji se, više-manje, međusobno poznaju, naoko je sve vrlo idilično, ali onda nestane dvanaestogodišnji Mattias i eto problema tj. zapleta.

Rasplet kreće godinu dana kasnije (1983.) kad se u svoj rodni kraj vrati bivša policajka Ingrid Wolt koja je, kako to obično biva, prošla kroz teško životno razdoblje pa želi novi početak i, naravno, odluči razriješiti misterij dječakova nestanka.

Priča je zanimljiva, opisi međuljudskih odnosa, emotivnih stanja pojedinaca, roditeljske ljubavi i tinejdžerskih prijateljstava su odlični.

⬇️

Da skratim - velika preporuka, pogotovo ljubiteljima ovakvog štiva.

 Sarah Pearse, "Sanatorij", "Utočište, "Divljina", Egmont, Puls, osvrt by Morana M.

Ajmo malo o Sarah Pearse!

Konkretno, o knjigama (trilerima) na slici. Naravno, ako ste štogod pročitali, a gotovo sigurno nešto jeste, napišite svoje dojmove, ako ste od volje. 

✔

Moja iskustvo s ovom autoricom išlo je ovako nekako:

- prvo sam pročitala "Sanatorij", knjiga mi je bila odličan. Jest' da tu imamo onu poznatu shemu - skupina ljudi izolirana na određenom mjestu i onda krenu ubijanja - ali po meni je Pears to jako dobro izvela.👌 Moram priznati da je mom ukupnom dojmu pridonijelo ozračje snježne oluje, dakle, snijega i leda, zbog čega su likovi i ostali odsječeni od svijeta u luksuznom hotelu (nekadašnjem sanatoriju), visoko u švicarskim Alpama.🥶

O "Sanatoriju" sam već pisala, nakon čitanja, tako da, ako nekog zanima, samo napišite naslov ili autora u tražilicu.

- onda je uslijedilo "Utočište" koje me pak nije toliko oduševilo koliko prethodna knjiga; možda upravo zbog (pre)velikih očekivanja. Daleko od toga da mi je bila loša - u tom je slučaju ne bih ni pročitala do kraja - nije, dapače, dobar je triler, ali (meni) nije bila na visini, jel, švicarskih Alpi. 😉

☺ znači baš mi je trebala treća knjiga da vidimo na koju će stranu prevagnuti Pears, i eto nas do "Divljine" koja mi je - odlična.

Sviđa mi se mjesto na koje je smjestila radnju, veli portugalski nacionalni park, golemo područje surove divljine. Likovi žive u kamperima, to mi je isto prilično originalno.

Knjiga stvarno obiluje obratima, navodi na krive tragove i sl. Rekla bih da je autorica malo "izoštrila zanat", a tako bi to i trebalo biti... Jako je teško kad neki pisac s prvom knjigom napravi globalni bum jer onda svo očekuju čudesa od sljedećih dijela (što se, pak, rijetko dogodi).

- samo da pripomenem da je u sve tri knjige glavni lik detektivka Elin Warner, tako da, premda je u svakoj zaseban slučaj, donekle su povezane njezinim privatnim životom (u važnije detalje Pears upućuje čitatelja pa sve pohvatate i ako ne čitate po redu).

- i još jedna zanimljivost, nisam znala tj. tek sam u zahvalama na kraju "Divljine" pročitala da je veliku ulogu u prepoznavanju Sarah Pears kao kvalitetne autorice trilera imala i Reese Whiterspoon koja je "Sanatorij"🌬️ jako hvalila u svom knjiškom klubu. Nije da nam je to sad preporuka par excellance, nego čisto, onako, fun fact, ako neki od su neki od vas već primijetili da su im svidjele iste knjige kao i Reese.

No, da zaključim - ja ću i dalje rado čitati djela Sarah Pearse!😊

 S.A. Cosby, Svi grešnici krvare, MOzaik knjiga, osvrt by Morana M.

Za posljednju preporuku u ovoj godini odabrala sam triler koji me apsolutno oduševio, a zaista čitam puno trilera/krimića (što većina naših dugogogišnjih - da ne kažem starih ☺ )- članova zna.

--

Radi se o knjizi "Svi grešnici krvare", S. A. Cosbyja.

Radnja, naravno, nije nešto na što već nismo naišli u knjigama ili filmovima: bivši agent FBi-a, Titus Crown, crnac (važno je napomenuti) vraća se u Charon svoj mali, rodni - južnjački- grad. Naravno, dogodi se ubojstvo  i u gradiću se pojavi serijski ubojica, Titus, koji je izuzetno moralan lik, suočava se s čitavim nizom problema; i s rješavanjem ubojstva i sa sugrađanima prilično nazadnih (i rasističkih) pogleda, počev od svojih zamjenika pa nadalje.

Premda žitelji tog malog, idiličnog grada (naoko) žive bogobojazno i u skladu, dovoljno je tek malo zagrebati ispod površine pa da se ukažu razbe opačine (kako to i inače biva).

Evo jedan Titusov monolog:

"...Već mi je muka od toga ovo je Charon, kao da su svi ovdje anđeli i kao da nitko nikada nije prešao preko ceste na crveno ili krao u samoposluzi. Da ti kažem što sam naučio u FBI-u. Nije važno otkuda si ni gdje živiš: ljudi su posvuda isti. Ljubomorni i puni mržnje i kvarni i bolesni. Kradu i lažu, a onda lažu o tome da nisu krali. Jebu jedni drugima žene i miževe i sinove i kćeri. Nedjeljom vise u crkvi i pjevaju o bratstvu i Kristovoj riječi, a onda izađu, doviknu tebi ili meni da smo crni majmuni i odu doma premlatiti vlastitu djecu. A nakon svega toga imaju nezamislive drskosti uperiti prst u drugoga, u drugi grad, i reći: 'Ne, oni su grešnici, oni su čudovišta, a ne mi. Ovo je Charon.'"

--

Već sam rekla, nije ovo otkrivanje ničeg novog, ALI (veliko ALI), knjiga je toliko kvalitetno napisana, inteligentno u osnovnu radnju ubacuje čitav niz drugih pitanja i (globalnih, sveprisutnih) problema.

Tijekom čitavog se štiva situacija sve više i više komplicira, ozračje postaje sve napetije te nas autor vješto vodi do raspleta tj. "pucanja šavova".

Zaista sam jedva čekala navečer leći u krevet i baciti se na čitanje!

--

Fun fact: vidjela sam da na koricama, između informacija da je "Svi grešnici krvare" uvrštena među Timesovih 100 najboljih knjiga godine i ostalih pohvala/nagrada, piše i da ju je Barack Obama jako pohvalio i da se našla na njegu popisu za knjigu godine (mislim 2023.). Nije mi to puno značilo, ali sad moram prizati da je ovu zaista dobro odabrao (barem što se mene tiče) pa ću ubuduće malo baciti oko na njegove preporuke!

☺

Ove sam godine pročitala mnoge izvrsne knjige, ali mislim da mi je ovo najbolji triler pročitan u 2024.

I zaista vam ga od ❤️ preporučujem!

 Natalie Jenner, Djevojke iz Bloomsburyja, Mozaik knjiga, osvrt by Morana M.

Ne znam događa li se vama - meni se zna dogoditi, da mi neka knjiga stoji na polici (ili mi često zapadne za oko u knjižnici), ali je ne čitam i premda je knjiga za koju pretpostavljam da bi mi se mogla svidjeti, ona kao da čeka neko "pravo/svoje vrijeme".

(nadam se da ste shvatili o čemu pričam  )

☺

To mi se dogodilo s romanom "Djevojke iz Bloomsburyja", Natalie Jenner (autorica "Društvo ljubitelja Jane Austen).

Čekala je 'svojih pet minuta' i onda sam je nedavno uzela, pročitala i sad ne znam zašto je nisam prije pročitala (no, to je taj "fenomen" s početka posta 🧐) jer se radi o jednoj jako, jako lijepoj knjizi koji vam, od srca preporučujem.

Pogotovo onima koji vole čitati o knjigama, knjižnicama, knjižarama, a znam da nas ima u nemalom broju. Knjiga je idealna za (zimsko) opuštanje, naoko lagana tema - pratimo tri djelatnice starinske, londonske knjižare Bloomsbory books - kroz koju zapravo saznajemo štošta o vremenu u kojemu se odvija radnja.

Godina je 1950. Drugi svjetski rat netom je završio, svijet se obnavlja, dolazi do niza promjena. Staro englesko plemstvo je u panici, na snagu je stupio opaki porez na nasljeđivanje, a ona velebna zdanja s brojnom poslugom treba održavati. To vam je ono razdoblje kad su se engleski plemenitaši masovno ženili s kćerima novopečenih američkih bogataša (oni bi dobili novac, Ameri titule i svi sretni).

☺

Znači vrijeme je promjena, a iste ne zaobilaze ni Bloomsbory books. Knjižarom oduvijek upravljaju muškarci, na zidu od pamtivjeka stoji popis pravila (mislim da ih je preko 50) od kojih se NE odstupa.

Međutim, u pravo su se vrijeme prave žene našle na pravom mjestu! Viven, Grace i Evie rade u knjižari i više ili manje uspješno plove - i privatnim i poslovnim - vodama kojima kormilare muškarci.

Kako su se izborile za sreću u svojim životima i kakav su sjajan plan osmislile da se ostvare i na polju karijere, opisuje nam autorica na stranicama ove knjige.

☺

Još ću samo spomenuti da u knjizi nailazimo i na poznata imena (iz književnosti) toga vremena pa tako upoznajemo ( i ponešto doznajemo) o npr. Daphne du Maurier (autorica kultnog romana /filma "Rebecca"), Samuelu Beckettu itd.

Kao što sam već rekla, po meni je ovo je knjiga baš za gušt knjigoljubaca!

☺

Neke od likova ovog romana imali smo prilike 'upoznati' u "Klubu ljubitelja Jane Austen", ali svaka knjiga ima svoju priču i može se, bez problema, čitati zasebno.

 Johanna Hedman, Trio, VBZ, osvrt by Morana M.

"Trio", švedske autorice Johanne Hedman knjiga je koju vam već neko vrijeme želim preporučiti samo sam čekala da se temperature barem malo spuste pa da vam je predstavim na pravi način. ☺

Odmah na početku, istaknut ću da "Trio" nije za one koji žele čitati nešto puno akcije, napetosti, zapleta, krvi do koljena i sl. Također, nije ni za one kojima ovo ljeto nije dovoljno vruće pa bi ga dodatno užarili nekim erotskim sadržajem- ovo nije "trio" u smislu "threesom" ili "meange a trois"(nije da povremeno netko nekoga ne obljubi, ali sve to spada u složenost odnosa likova).

⧫

Ovo je knjiga o odnosu troje mladih ljudi, prvenstveno bazirana na njihovoj psihološkoj dinamici.

Pomalo na tragu "Talentiranog gospodina Ripleya", P. Highsmith (ali bez triler -elemenata zamjene identiteta, ubojstva i sl..."), možda više kao "Povratak u Brideshead", E. Waugha. Oba naslova imaju i filmske adaptacije pa, ako niste čitali, možda ste gledali film.

⧫

Radnja započinje kada Hugo dođe u Stockholm na stan kod Laure i Arona (bogatih pripadnika štokholmske elite) koji rado primaju studente slabijeg imovinskog stanja. I tu mu se počinje mijanjti život, razmišljanja, pogledi na svijet kad upozna njihovu kći Thoru, također studenticu.

Thora ga u početku gotovo i ne primjećuje;

"Ni ja nisam imao puno kontakta s Thorom. Tu i tamo bismo se mimoišli na hodniku, niti bi mi se nasmiješila niti bi buljila u mene, samo bih dobio pogled kao bilo koji neznanac u javnom prijevozu. Rijetko bismo i izmijenili koju riječ."

Međutim, tu je i August, Thorin prijatelj iz djetinjstva, a povremeno i nešto više (njihov je odnos prilično kompleksan, o tome ćete donijeti svoje zaključke ako se upustite u čitanje ovog romana). Za razliku od Thore i Huga, ne bavi se studijem već se pokušava etablirati kao umjetnik. August je, od samog početka, sklon Hugu pa se njih dvojica prilično brzo sprijatelje.

"August mi je rijetko pričao o Thori, a kad bi mi je i spomenuo, nisam se usuđivao postavljati mu popratna pitanja u strahu da ne ispadnem zabadalo. Volio bih da mi je pojasnio njihov odnos, ali nikad nije došlo do toga. Spomenuo bi je samo usput, kao da je to da je ona bitan dio njegova života podrazumijeva..."

Malo po malo, i Thora postaje pristupačnija i tako njih troje postaju, nerazdvojni, naslovni- trio. Poglavlja su pisana iz perspektive Thore i Huga, tako da možemo pratiti razvoj njihova odnosa, tj. njihova razmišljanja o istom.

Thora je i sama, u nekim trenucima, zbunjena načinom na koji doživljava Huga.

"'Je l' se ti ljutiš na mene?' pitala sam, trudeći se da mi glas bude blag. Osjećala sam se kao da bi trebalo izmasirati nešto napeto.

'Ne, samo...' Slegnuo je ramenima i uputio mi nategnut osmijeh koji me živcirao. Zbog tog njegova popuštanja došlo mi je da ga nagazim, da izazovem reakciju, ma kakva ona bila. Mislila sam da me nije briga što on misli o meni dok god sam znala što misli.'"

I dok Thora sve više postaje svjesna važnostu Huga u njezinu životu, on uz nju i Augusta uživa, gotovo da otkriva sasvim novi način življenja.

"Neobično je bilo kako se svijet, kad sam bio s Thorom i Augustom, mogao istovremeno širiti i smanjivati. S njima sam se osjećao življi, poimajući istodobno koliko sam se zapravo trapio dok nisam upoznao njih, nesvjestan i gladan svega predivnoga."

Ili;

"Nedugo nakon toga pojmio sam da volim i Thoru i Augusta. Nije se toga dana dogodilo ništa posebno, osim što sam pojmio da ih volim. Pili smo kavu na terasi jednog kafića (...) Toliko toga što sam svakodnevno radio, slušao, čitao ispunjavalo me trenutnom paralizirajućom besmislenošću koja nije nestajala kad sam bio a Thorom u Augustom, ali je to stanje uz njih bilo podnošljivo i manje samotno. I dok sam ih tog popodneva slušao, shvatio sam da mi je više stalo do njih nego do sebe. Bilo je to prvi put da sam osjetio kako moja vlastita dobrobit ovisi o nekom drugom, a ne o tome da je meni samom dobro."

I ono ključno, već pri kraju štiva:

"Kad smo popili kavu rekao sam: "Ne znam tko bih bio da ih nisam upoznao."

⧫

Navela sam dosta citata kako biste "osjetili" način na koji je knjiga pisana i procijenili je li to nešto za vas.

Meni povremeno pašu ovakve knjige.  Zanimljivo mi je čitati koliko nas neki ljudi/odnosi s kojima se susretnemo u mladosti, dok još, na neki način "tražimo" svoju osobnost i mjesto pod suncem mogu, svjesno ili nesvjesno definirati (naravno, samo u određenom dijelu). Možda čak i utjecati na naš daljnji život.

Kao što je to bio slučaj s Hugom, u ovom romanu.

⧫

Dosta sam oduljila pa da zaključim: od mene velika preporuka za ovaj roman - posebno u trenucima kada budete raspoloženi za nešto mirnije, pomalo nalik romanu toka svijesti, a opet izuzetno zanimljivo).

Fiona Valpy, "Priča iz Casablance", Mozaik knjiga osvrt by Morana M.

Nakon dva trilera baš sam imala želju pročitati nešto lagano, bez krvi do koljena, sajko kilera... Neku lijepu- priču.

Pa sam malo pregledala police i nekako me 'na prvu' privukla "Priča iz Casablace", Fione Volpy.

I bila je baš ono što mi je trebalo.❤

⧫

Premda radnja djelomično obuhvaća, nimalo lako, vrijeme Drugog svjetskog rata, knjiga ima lijepu, tečnu priču i savršena je štivo kojim ćete popuniti (lijene) ljetne dane ili noći (one noći u kojima je, od fizičkih aktivnosti, jedino prihvatljivo listanje stranica ).

⇨u knjizi pratimo dvije radnje, obje smještene u egzotičan Maroko, točnije Casablancu.

Jedna se odvija u novije vrijeme, 2010.godine kada se iz Engeske u Casablancu, zbog suprugova posla (i nekih privatnih razloga), seli mlada majka Zoe. Ona ispod podnih dasaka u potkrovnoj sobi njihove kuće pronalazi dnevnik koji je 1941. vodila dvanaestogodišnja Josie.

⇨Iako se u poglavljima izmjenjuju priče Zoe i Josie - Josie, po meni, ima dominantniju ulogu.

Ona je pak u Casablancu došla iz Pariza. Njezina, dobrostojeća, obitelj bježi pred ratnim zbivanjima u Europi (majka je Židovka), a Casablanca je tranzitna postaja prema Americi, u to vrijeme, prepuna izbjeglica poput njih. Svi pokušavaju srediti vize i ostalu papirologiju pa se boravak ovdje često oduži, za neke i doživotno.

⇨Josie je i pasionirana čitateljica, a zbog toga je sigurno i vama, kao i meni odmah nekako bliža i draža.

Jedna od prvih stvari koje je učinila kad su se smjestili u Casablanci bila je - učlanjenje u knjižnicu!

"Volim tumarati redovima visokih polica s knjigama, osjećajući se kao da se mogu, ne samo sakriti od vanjskog svijeta već i pobjeći u druge svjetove, skrivene među koricama svih tih divnih svezaka. To mi je pomoglo da prestanem toliko čeznuti za domom u Parizu i da se ne osjećam zatočna ratom."

Ovo je samo jedan od knjiških citata, a zanimljivo mi je bilo i pratiti koje su knjige tih godina bile popularne jer Josie u svoj dnevnik često zapisuje što čita, kao i dojmove o knjizi.

⇨Naravno da u knjizi ne nedostaje i jako lijepih opisa Casablance (i općenito Maroka) , pogotovo u Josieno vrijeme, u ovo novije, 2010. grad više nije onako romantičan kakvim ga svi, više-manje zamišljamo. I sama Zoe kaže:

"Ovo je grad koji počiva na rubu oceana slomljenih snova, otrcan i šiban vjetrom, čije su nekoć raskošne ulice sada ornule. Holivudski glamur iz dana Bogarta i Bergman davno je nestao, pretvorivši se u daleku uspomenu."

No, kroz čitanje Joseina dnevnika, Zoe ipak uspijeva vidjeti Casablancu i u nekim prošlim, ljepšim, premda složenim i teškim, vremenima.

⇨Priče o izbjeglicama o kojima čitamo u knjizi i danas su aktualne teme, i 1941. i 2010. kao i kroz stariju i noviju povijest uvijek negdje netko ratuje, uvijek ima ljudi koji su prisiljeni bježati iz svojih domova i koji pokušavaju negdje osigurati bolju budućnost za svoju djecu. Nažalost. I dalje će biti budala i rata...

⧫

Mislim da vam je ovo dovoljno da steknete dojam o knjizi i procijeniti je li nešto za vas. Ja, kao što sam već puno puta rekla, najčešće čitam 'prema raspoloženju', a sad sam bila raspoložena upravo za nešto ovakvo.

Lijepa, čitka priča, a opet nagoni na razmišljanje, moguće i da vas potakne da na neke stvari gledate drugim očima.

⧫

Zaista idealno štivo za ovo vruće ljeto, bilo da čitate na plaži, u hladu, na balkonu ili, kao što sam ja čitala, na krevetu uz šum ventilatora.☺

 

Rachel Hawkins, "Zaključana", Znanje, osvrt by Morana M.

...Zanimljivo kako se nekad u (pravom) trenutku umiješa neka viša sila ili, ne znam, NEŠTO... I/ili jednostavno dođe do sinkroniciteta...

...

Konkretno mislim na sljedeće: ovaj sam post namjeravala objaviti još poslijepodne i tada sam i slikala ovu sliku... Znači, usred (bijela) dana, na svom prozoru s višnjom u pozadini...Nisam baš ništa namještala po mobitelu, svjetla je bilo više nego dovoljno, ova krošnja na naslovnici lijepo mi se uklopila među (moje) grane i sve je bilo čisto ok za popratnu sliku uz preporuku knjige.

I onda gledam što sam slikala i ne vjerujem?! Izgleda kao da je slikano po mraku, ili barem u sumrak....Probala sam ponovno (još nekoliko puta) i bilo je totalno drugačije, tj. na svim slikama jasno k'o dan - da je dan!☺

...

ALI- kad sam obje slike imala pred sobom, shvatila sam da romanu "Zaključana" zapravo savršeno paše ovo prvo (neobjašnjivo) mračno ozračje jer je i sama knjiga tematski vrlo mračna i (polu)bolesna i to je očito netko (li nešto) shvatio prije mene pa otud valjda i prva slika, za koju sam se, kao što vidite, i odlučila.

U međuvremenu sam se pak bavila nečim drugim pa na kraju ovaj post i pišem po mraku, evo, iza ponoći. Sve se događalo spontano da bi se na kraju sve uskladilo - i slika, i mrak, i kasni sat - za pisanje o ovoj knjizi.

...

'Ajd sad (napokon) i o samoj knjizi; ukratko, ako vam se sviđa kultni roman Daphne du Maurier, "Rebecca" (ili izvrsna, istoimena, filmska adaptacija) velika je vjerojatnost da će vam se svidjeti i "Zaključana", Rachel Hawkins.

Tematski su vrlo slične, samo što se "Zaključana" odvija u suvremeno doba i, glavna razlika, ovdje nemamo 'pandan' gospođe Danvers koja je gotovo najupečatljiviji lik svevremenske "Rebecce".

...

U ovoj knjizi pratimo Jane, koja se nedavno doselila u Birmingham, (Alabama) i zarađuje kao šetačica pasa u otmjenom naselju raskošnih vila, Thornfieldu.

Ovdje upoznaje šarmantnog (odnedavno) udovca Eddijea Rochestera i ubrzo započinje njihova veza- kao i njezini problemi... Eddie je bio u braku s prekrasnom Beom, koja se utopila u brodskoj nesreći, a koja je bila izuzetno svestrana i uspješna i s čijom se "sveprisutnošću" Jane teško nosi, ali to je samo početak svih peripetija ovog romana... 

I koliko god zvučalo kao klišej, u "Zatočenoj" stvarno imamo neočekivanih obrata, po meni nekih i prilično sick ilitiga bolesnih, ali tako to nerijetko i jest i kod ovakvih knjiga. Upravo su zato i napete i zato ih volimo.

Namjerno sam naglasila Birmingham -Alabama - da ne pomislite da se radi o Birminghamu u Velikoj Britaniji jer se kroz radnju dobrim dijelom provlači onaj specifičan, američki, "južnjački" duh.

Štoviše, ovoga je puta apsolutno točno ono što piše na naslovnici romana "Južnjačka gotika susreće viktorijanski roman".

...

Mislim da vam je ovo što sam napisala (+ rečenica s naslovnice) dovoljno da shvatite što možete očekivati od priče i je li ovo nešto što bi vam se svidjelo.

Po meni je ovo jedan zanimljiv, pomalo zastrašujući roman, s odličnim viktorijanskim elementima čije sam stranice sve nestrpljivije okretala kako sam se bližila kraju.

Savršen za (kišno) poslijepodne ili (produženi) vikend ispod dekice.

Pa, k'o voli... ☺

Znanje

p.s.

...vezano za onaj prvi dio posta o mom slikanju, sinkronicitetu i svemu tome- da, znam da postoje konkretni razlozi za navedeno, ali, mi smo knjigoljupci, volimo maštanje, nije nam nužno da se baš uvijek sve logički, znanstveno objasni.... Neka nam ponekad malo tajanstvenosti.... ❤

 

 Alena Schroder, "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak", Petrine knjige, osvrt by Morana M.

Često, kad pišem preporuke knjiga, navedem "za ljubitelje ovog/onog žanra", kod ove knjige to nekako nema potrebe... Čini mi se da je knjiga koju bi mogli svi čitati (možda se varam, ali, kao što rekoh, tako mi se čini ☺).

...

Moram priznati da me prvo privukao naslov "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak",❤ meni naslov genijalan (u knjizi se, naravno, saznaje i razlog naslova, neću vam spojlati, ali odlično izvedeno).

Ajmo malo o romanu; napisala ga je njemačka autorica Alena Schroder i odmah je, po objavljivanju postao (njemačka) književna senzacija.

Radnja se odvija u Berlinu kojemu živi Hannah (ima 27.god, piše doktorat, nije baš presretna svojim ljubavnim životom...), a često posjećuje svoju stogodišnju (ali vrlo lucidnu) baku Evelyn.

E onda stiže jedno pismo iz Izraela i tu počinje prava priča. Hannah saznaje za svoje židovske pretke, baka uporno odbija pričati o prošlosti pa Hannah malo po malo počinje istraživati povijest obitelji.

Stoga se radnja povremeno prebacuje u dvadesete godine 20.st. kad u Njemačkoj tj. Berlinu sve više jača Nacionalsocijalistička stranka (dakle, Nacisti). Tada upoznajemo Sentu, djevojku koja ne želi da joj itko upravlja sudbinom, umjetničku galeriju Itziga Goldmanna, čiji život postaje sve teži i cijela priča postaje sve zanimljivija.

("Uz sama ulazna vrata u umjetnički salon Itziga Goldmanna nešto je ležalo na tlu. To je bio mrtav štakor, neobično velik čak i za berlinske prilike. A iznad njega, na tamnosivom zidu, pisalo je velikim bijelim slovima: KREPAJ, ŽIDOVE!")

Roman dijelom radnje pomalo podsjeća na "Odred za baštinu" (ako ne znate o čemu pričam, imamo i knjigu i film) jer i ovdje pratimo trag "nestalih" umjetnina.

...

Sve u svemu, ni prva ni zadnja knjiga na ovu temu, ali napisana vrlo čitko, zanimljivo, usput nas nečemu i nauči.  Nije previše teška ni dramatična već nam kroz, recimo, obiteljsku priču, na način lijepe književnosti, prikazuje život u Berlinu u različitim povijesnim razdobljima.

Ja sam je baš s guštom čitala premda inače radije izbjegavam teme ratova, progona židova i sl. jer znaju biti užasno potresne (da, znam, takav je život), ali ja sam od onih koji čitaju (prvenstveno) eskapistički.

...

Eto, kad budete raspoloženi za ovako nešto, od mene, velika preporuka!☺