Vikend, citati

"Sve što želiš da budem", Mindy Mejia, CITAT

"Sve što želi da budem", Mindy Mejia

..

Odličan psihološki triler!

"Dječak kakvog nema", Monica Wood

"Dječak kakvog nema", M. Wood; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Već sam puno puta tijekom čitanja ove knjige navela da je ova knjiga „posebna“...E, sad, zašto je posebna? Jest' da pretpostavljamo da to „posebna“ ima pozitivno značenje ( i ima), da ne znači da je knjiga npr. „posebno loša“ ili sl. Ali, ipak, da to ne ostane nedorečeno ili da ne stoji kao obični klišej „ova knjiga je posebna“ (jer, u konačnici, mnoge su knjige posebne na neki svoj način) sad ću vam ja potanko objasniti (a opet, da vas baš ne „udavim“ ;) ) zašto je to ova knjiga – posebna.

Pa krenimo prvo od glavnih likova knjige, ili, u ovom slučaju bolje rečeno „pokretača radnje“; dok su u većini romana koje čitamo glavni likovi muškarci ili žene od 20-30-40 godina (npr. detektivi/inspektori poput Willa Trenta, Harryja Holea; forenzičarke tipa Kay Scarpette, Maure Isles; vrckaste mlađahne djeve u raznim fazama njihovog (mlađahnog) života koje prolaze niz situacija da bi se na kraju našle u naručju svog savršenog muškarca ili pak neke povijesne ličnosti pa tako redom) u ovoj su knjizi glavni likovi starica, gđica. Ona Vitkus, od 103 i Dječak od 11 godina.

Ok, dječake smo u književnosti već susretali, svi pamtimo npr. Tom Sawyera, Olivera Twista,  Adriana Molea..., ali starica se baš i ne sjećam.. Ima knjiga gdje je glavni lik neka starica, ali se ona obično, već na početku radnje počinje prisjećati svog života tako da opet dobijemo knjigu gdje čitamo o događajima mlađe žene.. Kako god bilo, na kombinaciju dječak i starica, mislim da još nisam naišla.. Tako da je jedna (ili prva) od posebnosti ove knjige upravo taj „čudan“ spoj glavnih likova čije je prijateljstvo uzrokovalo događaje opisane u ovoj knjizi.

A poseban je potom i način na koji je prijateljstvo Dječaka i gđice. Vitkus utjecalo na živote ljudi oko njih kao i na živote njih samih.. Prilično je posebno i neuobičajeno i to što Dječak umire dok „stoineštogodišnja“ starica i dalje živi... (ne, nisam vam ništa spojlala, ovo piše već na koricama i to saznajete odmah na početku knjige). Tako da se radnja priče odvija na dva nivoa: u prošlosti – gdje pratimo druženja Dječaka i starice te u sadašnjosti u kojoj vidimo kako su njihova druženja dovela do zbližavanja starice s dječakovim (rastavljenim) roditeljima koji su shrvani gubitkom sina te, svatko na svoj način, pokušavaju smoći snage i nastaviti dalje sa životom.

Upravo im u tim pokušajima najviše pomaže pojava gđice. One Vitkus u njihovim životima. Otac, umjetnik koji za život zarađuje gitarom i koji sa svojim neobičnim (za njega, prilično čudnim) sinom, za njegova života baš i nije imao dobar odnos, dolazi kod starice kako bi do kraja odradio sinove zadatke (košenje trave, hranjenje ptica i sl.). Kroz razgovore s gđicom. Vitkus on upoznaje sina bolje nego što je to uspijevao u životu; Dječak baš i nije bio zainteresiran za muziku, bio je opsjednut brojem deset (imao je po deset komada predmeta koji su mu bili važni), nije se bavio stvarima kojima se bave „normalni“ jedanaestogodišnjaci te je majka za njega govorila upravo ono što ja govorim za ovaj roman- da je poseban.

Jedna od Dječakovih fascinacija bili su i Guinessovi rekordi kojima je, s vremenom, „zarazio“ i gđicu. Vitkus te su se njih dvoje, koristeći njezine godine kao „glavni adut“, nakon pomne analize kategorije „najstarijih“ odlučili okušati u kategoriji „najstarijeg vozača s važećom vozačkom dozvolom“. I to jedan od „poslova“ sina koje će nastaviti otac kojega će, baš kao i sina, osvojiti sitna gđica. Vitkus puna duha i životnog iskustva (što je normalno, s obzirom na njezine 103 godine).

A o njezinom životu također doznajemo štošta budući da ju je Dječak intervjuirao u sklopu školskog projekta.

Ova je knjiga, u stvari, poput omnibusa u kojemu se isprepliću razgovori i druženja starice i Dječaka, Guniessovi rekordi, isječci iz života gđice. Vitkus, njezin sadašnji život kao i život Dječakovih roditelja, crtice iz Dječakove prošlosti…. A sve je to autorica odlično satkala u priču koja nas uči tako puno o životu, starosti, međuljudskim odnosima, usamljenosti, roditeljstvu, tuzi, prolaznosti života i propuštenim prilikama, obitelji, ljubavi, ambicijama…. I o svemu onome od čega se život, u stvari, sastoji.

Nema tu previše uljepšavanja, ova je knjiga vrlo „životna“, opisuje gubitak tj. bol zbog gubitka bliske osobe koju je, većina nas, osjetila pa znamo taj užasan osjećaj bespomoćnosti, a život se nastavlja i jednostavno moraš dalje kako znaš i umiješ.. Ipak, kako u životu tako i ovom romanu, utjeha i olakšanje se (ponekad) pronađu baš tamo gdje ih najmanje očekuješ i onda odjednom shvatiš da je nekako (malo) lakše i da postoji razlog zbog kojeg se svakog jutra ustaješ iz kreveta.

U tom se životnom ritmu kroz knjigu izmjenjuju sretni i nesretni trenuci pa tako dolazimo i do kraja koji je baš jako lijep i koji će vas sve, sigurna sam, ugodno iznenaditi, koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a lako moguće da se u nekim očima pojavi i pokoja suzica.

„Dječak kakvog nema“ nije još jedan u nizu romana s klasičnim „happy endom“; to je gorko- slatko štivo uz koje puno toga proživljavamo, i smijemo se i plačemo i ljutimo i patimo, ali tu se uvijek isprepliću nada i pozitivni osjećaji… Baš kao i u životu. Pročitajte!

"Dah koji život znači", Paul Kalanithi

"Dah koji život znači", P. Kalanithi, Mozaik knjiga; osvrt by MoranaM.
.....

    Ovu sam knjigu završila čitati jedne kišne noći, negdje iza tri... Paul Kalanithi, autor knjige posljednji je put udahnuo pa izdahnuo, njegova je žena napisala pogovor, a ja sam zatvorila knjigu.. I svjetlo…A onda sam još dugo ostala budna u krevetu, pod dojmom pročitanog..

Jer, ovo je jedna od takvih knjiga, rijetkih, koje se ne zaboravljaju…koje te dotaknu.. Koje te ne mogu ne dotaknuti jer govore o onome što nas svih čeka… Prije ili kasnije.. Iako nikome, pa ni meni, nije baš drago razmišljati, govoriti ili čitati o prolaznosti života, bolestima i smrti ipak mi je drago da sam pročitala Paulovu knjigu.  Koliko god da je tužna ipak je i jako lijepa.. Ne znam sad koliko je ispravno reći za priču o umiranju mladog čovjeka da je lijepa, ali način na koji ju je napisao, trenuci koje je opisao često nas i obuzmu toplinom.. Možda je za ovu knjigu bolje reći da je je kvalitetna ili vrijedna budući da je, na neki način, poput priručnika koji nam prikazuje što nas sve čeka tj. što sve možemo očekivati u slučaju da smo suočeni sa smrtonosnom bolešću..

    Naravno, način na koji bi se netko od nas nosio s takvom dijagnozom potpuno je individualan.. I mislim da je apsolutno nemoguće „planirati“ svoje postupke i/ili govoriti kako  bismo provodili naše zadnje dane .. To je jedna od onih stvari koje ne možeš znati dok se sam ne nađeš u takvoj situaciji.

Jedino što shvaćamo tijekom čitanja ove knjige je to da nema pogrešnog stava ili pogrešne odluke.. Kada se jutrom budiš, a ne znaš da li ćeš živjeti još koji mjesec ili koju godinu, znaš samo da si smrtno bolestan, štogod odlučio raditi (ili ne raditi) je u redu. Sve može.

     Paul Kalanithi bio je izvrstan mladi neurokirurg pred kojim je bila blistava budućnost; i poslovno i privatno. Volio je svoj posao, bio je pri kraju sedmogodišnje specijalizacije, okružen obitelji i uz suprugu s kojom je planirao dijete. A onda mu je dijagnosticiran galopirajući rak pluća.

Sa svojom se dijagnozom Paul suočava i sa stajališta liječnika i sa stajališta pacijenta; razmišlja o svojoj terapiji, o tome da li da nastavi s radom u bolnici što i čini u onoj fazi kada mu to bolest dopušta.

Ipak, kako bolest napreduje, a on sve više slabi, jedino u čemu je ustrajao bilo je pisanje ove knjige. Pisao ju je dokle god je mogao, zadnjih dana mu je čak i tipkanje bilo bolno pa je koristio bešavne rukavice pomoću kojih je mogao lakše raditi na tipkovnici. 

    Tomu što se Paul,  u svojim zadnjim danima, odlučio na pisanje ove knjige, uvelike je doprinijelo i to što je oduvijek bio vrlo sklon književnosti. Studirao je i englesku književnost, ali je ipak, za svoj životni poziv odabrao medicinu i to područja neurokirurgije i neuroznanosti. Upravo je na tim poljima vidio podudarnosti pa o tome kaže „ Nisam bio toliko motiviran postignućima koliko pokušajem da uistinu shvatim što ljudski život čini smislenim. I dalje sam smatrao da književnost pruža najbolji prikaz života uma, a neuroznanost je nudila iznimno skladna pravila mozga.“

    Kada pročitate knjigu, shvatite da je Paul bio jedan od onih, „velikih“ ljudi koji bi zasigurno čovječanstvu ostavio nešto iza sebe, pri tome mislim, prvenstveno na medicinska dostigunuća budući da je već, za života, uspješno radio na tome i unaprijedio neke medicinske zahvate, a namjeravao se i više posvetiti neuroznanosti. A kako je teško prevariti sudbinu, Paul je, iako napustivši svijet već u svojim tridesetim, ipak ostavio nešto iza sebe iako to nije medicinsko dostignuće, nego ova mala (velika) knjiga o življenju sa smrću koja će, ne fizički, ali svakako psihički, sigurno pomoći mnogima u boljem shvaćanju,  razumijevanju i prihvaćanju neizbježnog- kraja života.

    Jer život je vrlo krhak. Jedan dah, doslovno,  čini razliku između života i smrti.. Danas smo tu, sa svojim usponima i padovima, smijemo se, plačemo i dišemo, a već se  sutra može pojaviti  nešto i „otpuhati“ nas s ovoga svijeta... Baš kao i maslačak.. Jedan dah i više nas nema...

A kako bi shvatili da se i najteže situacije mogu proživjeti pozitivno, svakako  pročitajte ovu knjigu jer, i sama Paulova žena, u pogovoru, kaže „Ono što se dogodilo Paulu bilo je tragično, ali on nije bio tragedija“.

 

"Dugo putovanje kući" Louise Penny

Dugo putovanje kući _ Louise Penny _ Lumen

I kako to već biva, čudesni su putevi kojim knjige stižu do svojih čitatelja. Bilo bi normalno da sam prvo čitala Kako svjetlost ulazi, jer nju je Lumen prvo objavio. A da i ne spominjem prethodno prevedene i objavljene kod nas, koje eto isto nisam pročitala. Svašta bih ja željela čitati, planovi su moji veliki kao svemir ali vremena je tako malo, ipak dan traje samo 24 sata.

Priča počinje s opisom osebujnih stanovnika malog mjesta Three Pines. Svatko od njih je pomalo čudak na svoj način, a ja volim čudno. Upoznajemo umirovljenog inspektora Armada Gamacha, koji svako jutro sjedi na klupi i čita jednu te istu knjigu i svaki jutro je čita ispočetka. Ima puno simbolike u toj knjizi, naslovu kojeg skriva od drugih, ona je za njega lijek i terapija za ono što želi ostaviti u prošlosti, preboljeti, zaboraviti. Pa tko još želi s drugim dijeliti svoju terapiju, naročito kad nisi siguran hoće li ona biti uspješna, dugotrajna, mučna,… 

Na klupi je urezano „Iznenadila me radost“ i nitko ne zna tko i zbog čega su urezane ove riječi. I umjesto spokoja koji traži, Gamachu baš na ovoj klupi biva otkrivena tajna koja pokreće lavinu događaja, onih i onakvih kojima se umirovljeni inspektor ne želi vratiti, od kojih je zapravo ovdje pokušao pronaći utočište. 

Koliko god stanovnici ovog mjesta bili neobični, ekscentrični, oni su prvenstveno odani, iskreni, sućutni, oni su međusobno povezani prijateljstvom. A prijatelja se ne ostavlja na cjedilu. Prijatelju se mora pomoći, prijatelj se sluša i osluškuje, promatra ga se i pokušava razumjeti, uz prijatelja se staje kad mu je najteže. Ta podrška nas može oslabiti, raniti, uznemiriti naše duhove ali to je žrtva koja se bez razmišljanja prinosi. 

Svojoj sudbini čovjek ne može uteći, što god on napravio svaki korak nas vodi ka njoj. U to će se uvjeriti i inspektor a pokušat će objasniti i Clari da nitko nije kriv za ponašanje i postupke drugih, jer svatko bira svoje puteve sam i oni ga vode onako i onome što mu je zapisano. Mi sami određujemo kako ćemo provesti svoj život, s kime ćemo ga dijeliti, hoćemo li se prepustiti ili se boriti pa makar i protiv svojih vjetrenjača. 

„Hrabar čovjek u hrabroj zemlji“, za voljene osobe se uvijek netko moli da mu bude podarena ova hrabrost.

Ovo nije klasični krimić, ovdje ne ispadaju leševi iz ormara, ne frcaju metci, ne lipti krv, nema bjesomučnih jurnjava autima s upaljenim sirenama…  Iako se radi o potrazi za (ma neću vam reći za kime!) koja odvodi glavne protagoniste iz njihovog sigurnog utočišta. Na tom putu i potrazi otkrivaju tajne koje su bile skrivene u prošlosti ali i duboko u dušama ovih ljudi, svaka otkrivena tajna čini ih ranjivijim ali ljudskijim, dobro ne baš sve. Pa mora biti i onih drugih nasuprot ovim prvim. Ali njih je teško razotkriti i tako će ostati do samog kraja, i to doslovno.

Ovo je i priča o prijateljstvu, odanosti, lojalnosti,… Uz neobične likove uvijek ide doza zdravog humora, to mi se ovdje jako svidjelo. Kažem vam, ljudi od krvi i mesa, neki su iskreni, neki samozatajni, neki su luđaci koji glume normalnost, neki su obilježeni luđaci,…

Nitko od likova nije plošan, svi imaju život od prije i sada, koji nisu razgraničeni tvrdom crtom, to je i nemoguće, isprepliću se nenametljivo kako situacije i potrebe nalažu.

Kao nešto što želim izdvojiti je bivše radno mjesto Gamachove supruge, za koju će on reći da nema tog podatka koji ona ne može izvući ali je jako dobra u skrivanju istih. Naime, ona je radila u Bibliotheque Nationale du Quebec, pa gdje me nađe! I ajde nemoj da ti bude draga! 

U fusnotama su informacije o likovima koji se spominju, a to su pjesnici, pisci, slikari, pojmovi (kao Salon odbijenih), mjestima, spomenicima,… A i neke riječi francuskog bi mogli naučiti!

Ovdje nisu samo ljudi čudni, njihovi ljubimci su isto posebni, toliko posebni da na prvi mah mislite da pisac govori o osobama, njima se tako oni obraćaju i tretiraju ih kao sebi ravnima.

Nitko ne zna gdje ga čeka njegova Samara, i zato živite i čitajte!

Nema bolje preporuke za pisca od njegove knjige same. Ako još nije jasno, ja sam već potražila Kako svjetlost ulazi.

Lumen

"Ona prije mene", JP. Delany; "Žena u ledu", Robert Bryndza

"Ona prije mene", JP. Delany; "Žena u ledu" R. Bryndza; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Slučajno mi se dogodilo da sam ova dva odlična trilera čitala jedan za drugim... Ali, to što je mačka na slici nije slučajno... niti je zato što ja, eto, volim mace.. Maca je na slici jer nam se te životinje pojavljuju u obje knjige.. Nažalost, baš i ne prođu dobro, ali, pogotovo u romanu "Žena u ledu", odigraju važnu ulogu (čak i ključnu) pri otkrivanju ubojice.

Toliko o slici tj. macama, krenimo s knjigama.

O izvrsnom trileru "Ona prije mene" JP. Delanyja već se jako, jako puno pisalo. Nahvalili su ga mnogi novinari, blogeri pa, ako ga i niste čitali sigurno već imate neku "ideju" o toj knjizi. Tako da sad neću ponavljati (uglavnom zaslužene) hvalospjeve; knjiga je napeta, zanimljiva, ja bih čak rekla da je to prav "triler 21. stoljeća" s obzirom na super modernu kuću u kojoj (i oko koje) se vrti radnja romana. Kuća je opremljena sustavom domotike što je čini "inteligentnom kućom". S domotikom sam se susrela prošle godine u jednom projektu kojega sam prevodila i sve mi je to djelovalo poprilično kao iz sf filmova.. Naime, sama riječ "domotika" (eng. domotics) u korijenu ima latinski "domus" (kuća, dom) na što se dodaje "robotika" (eng. robotics) i tako dobijemo složenicu koja označava, jednostavno rečeno,  "kuću-robota".. ;) A to, u stvari znači da su SVI sustavi u kući međusobno povezani u jedan, jedinstveni sustav (rasvjeta, grijanje, protu-provalni sustav, telekomunikacije, voda itd. ) sve je povezano i sve prepoznaje "stanara" putem narukvice koju ovaj nosi. Tako da, ukratko, kada uključite domotiku, isključite mozak i kuća sve obavlja za vas... Meni je to malo scary i ja to baš i ne bih..

Nastavno tome, u knjizi "Ona prije mene" pratimo priče dviju stanarki jedne takve kuće smještene u Londonu.  Kuću renta upravo njezin tvorac, arhitekt, a da bi uopće ušli u izbor za stanara super- kuće morate ispuniti upitnik i onda, ako ste te "sreće" da ste "the chosen one" ilitiga "izabrani", potpisujete ugovor koji sadrži preko 200 raznih uvjeta. E sad, vjerujem da smo mnogi u nekim trenucima naših života bili podstanari i ne znam baš tko bi uopće pristao na tako nešto.. Ali, naše cure u knjizi su pristale i (dobro za nas) da jesu (za njih baš i ne) jer se, u protivnom, ne bi događalo sve što se izdogađalo i mi ne bismo imali jednu ovako zanimljivu knjigu.

Tako da je, po meni, upravo ta domotika ono što ovu priču čini posebnijom i po čemu se, donekle, razlikuje od drugih knjiga ovoga žanra.

A sada se prebacujem na genijalan krimić, moj favorit, "Žena u ledu", R. Bryndze. Odmah u startu apeliram: NEMOJTE DA VAM "ŽENA U LEDU" PROĐE ISPOD RADARA jer se o njoj, možda, toliko ne priča i nije toliko razvikana kako neke druge (često i manje kvalitetne) knjige. Odlična je! To je prva knjiga iz serije o inspektorici Eriki Foster, do sada su objavljene četiri knjige (kod nas, za sada, samo ova prva), a ujedno i prvi krimić ovog autora koji inače (vrlo uspješno) piše, zamislite, chick- lit romane.

"Žena u ledu" nije ništa novo i do sad neviđeno što se tiče koncepta, radnje, likova; imamo inspektoricu koja je u prilično lošem životnom razdoblju (u neuspjeloj policijskoj akciji koju je ona vodila poginulo je nekoliko agenata, uključujući i njezinog muža) onda imamo djevojku pronađenu ispod leda (naravno, ubijenu) i još niz, što starijih što novijih ubojstava koja inspektorica Frost poveže i shvati da Londonom hara serijski ubojica. Da, i London je nice touch, ako ste se već pomalo zasitili nordic noira (iako, nije se toga baš lako zasititi...mislim da će se ljubitelji žanra složiti sa mnom.. ;) ).

Kao što rekoh nije to sad nešto na što nismo (već više puta ) naišli čitajući trilere, ALI knjiga je napisana izvrsno. Ima odličnu dinamiku, odličan zaplet, nema puno likova da ti treba pola knjige da uopće pohvataš tko je tko, nema onih trenutaka kada se poglavlje završi u nekoj jako napetoj situaciji, a onda uslijede poglavlja koja govore o nečemu sasvim desetom dok mi žarko želimo saznati što se dogodilo u onoj napetoj situaciji; toga nema, već na sljedećoj stranici radnja, tečno, ide dalje i mi s guštom čitamo razvoj napete situacije i prelazimo u novu, isto tako napetu.

Erika Foster osjeća se kao da je sve izgubila i smatra da joj je još jedino pravda ostala kao ono za što se vrijedi boriti.  Ona tijekom lova na ubojicu, dolazi u konflikte sa svojim nadređenim kao i najvišim, londonskim društvom tako da je u knjizi prisutna i kritika istog, svugdje prisutnog, upletanja politike i moći u provedbu zakona.

Sve je to autor odlično isprepleo u svom krimi- prvijencu i stvorio snažan ženski lik, Eriku Foster, koju možemo svrstati u rang s Kay Scarpettom, Maurom Isles, Temperance Brennan ili, njezinom imenjakinjom, Ericom Falck koja se bavi ubojstvima u Fjallbacki.

Moram priznati da, kada sam počela čitati „Ženu u ledu“ (uzela sam je jer mi je trebala neka „manja“ knjiga za torbu tj. putovanje) uopće nisam očekivala nešto OVAKO kvalitetno. Eto, kao što često ponavljamo, kako nas knjige (kao i ljudi) „pronađu“ onda kada se najmanje nadamo. Ipak, nadam se da vi nećete čekati da ova knjiga pronađe vas nego ćete (zaintrigirani mojim osvrtom ;) ), pronaći vi nju i pročitati je s užitkom! I naravno, nadam se da će vam se svidjeti…javite dojmove.

"Ljepota je njezina rana", Eka Kurniawan

"Ljepota je njezina rana", Eka Kurniawan, Znanje, osvrt by Morana M.

...

Dobro jutro, dragi moji. :) Rijetko se meni dogodi da odustanem od knjige i ne pročitam je do kraja jer si već nekako znam procijeniti što bi mi se svidjelo, a što ne bi... Ali, u ovom sam se slučaju grdno prevarila (događa se i najboljima.. ;) )..
Isto tako, želja da pišem osvrt i da svima pričam o nekoj knjizi najčešće me uhvati kada me neka knjiga oduševi.. Ove druge eventualno spomenem, u nekoj raspravi ili, ako me netko baš upita za mišljenje o određenoj knjizi koja meni, eto, nije sjela... Ali, ovaj put ću vam baš napisati ...hmmm...ne osvrt (jer nije ok pisati osvrt na knjigu od koje si pročitao 40-50str.) nego, recimo, svoje iskustvo... A mislim da to mogu, jer, nakon svog dugogodišnjeg čitalačkog staža, imam pravo nakon nekoliko stranica zaključiti da li mi se knjiga sviđa ili ne.. Jer, bez obzira na sadržaj (koji će kasnije možda postati super zanimljiv), stil pisanja ostaje isti..to se vrlo brzo uoči..).
Dakle, riječ je o knjizi "Ljepota je njezina rana", indonezijskog pisca Eka Kurniawana... Knjiga je doživjela jako velik, svjetski uspjeh, osvojila niz nagrada, a NY TImes i The Guardian su je čak uvrstili među najznačajnije knjige godine. I ja ne kažem da to nije zasluženo, samo, eto, po meni to baš i ne bi bilo tako.. Ali, tko sam ja?! Ja sam iznosim svoje (skromno) mišljenje...
Po onome što sam pročitala o knjizi kao i po sadržaju knjiga mi je djelovala baš super i tako je ja krenuh čitati...E, a onda... Kuku lele..
Čak i to što počinje time da se žena, nakon 20 god. smrti ustaje iz groba i vraća svojoj kući (i nastavlja normalno dalje živjeti, samo, jel', 20god. starija) me nije toliko zasmetalo, rekoh, ok.. Tako i tako u "blurbu" (tekstovi na koricama) piše da je ovo "fantazmagorična epska pripovijest". Onda detalj kako čovjek na umoru dolazi kod prostitutke jer želi izdahnuti u njezinom, recimo, naručju.. ;) , a nema love pa joj za to daje svoju (nijemu!) kćerkicu (koja čak prostitutki napiše "dajte spavajte s njim može brzo izdahnuti) sam, ono, pročitala i rekla, ajde dobro.. Ludo, ali ok. No, da vam sad ne pišem još neke takve detalje, samo ću reći da sam odustala kada sam došla do dijela gdje čovjek, koji je ludo zaljubljen u ženu koju su udali za drugoga (bogatog kolonizatora- ovo je u stvari kritika tadašnjeg indonezijskog društva) poludi, ali onako fino poludi. Između ostalog tako je lud da počinje općiti sa životinjama.. I kada sam pročitala da je njegova majka morala ujutro zadaviti pet jadnih kokoški koje su se tresle, a iz "čmara su im izlazila crijeva" (od silne "strasti" ludog sina), e tu više nisam mogla.. Ja sam 'em vizualni tip, 'em sam jaaako, jaaako, "slaba" na životinje.. Tu smo se ova knjiga i ja rastale..
Znam što je nadrealizam i koliko je cijenjen kao pravac.. Isto tako znam da su, neke od karakteristika nadrealizma odstupanje od estetike i težnja tome da djela budu provokativno neugodna, pa eto, ja bih ovo djelo svrstala upravo u takvu skupinu.
Ja vjerujem da je autor Kurniawan na ovaj način uspio reći sve što je mislio, iskritizirati sve one povijesne događaje u Indoneziji koje je želio i da je upravo zato knjiga doživjela ovakav uspjeh, ali, ja svako toliko pogledam njegovu sliku na kraju knjige i samo mi dođe želja (ne baš da mu čestitam) nego da ga pitam, "E, moj, Eka, na čemu si ti?". :)
Uglavnom, ako ste ljubitelji epske fantastike u nadrealističnom stilu go for it! Pun pogodak! Meni ova knjiga ide na listu "nije to za mene".

Citat