"Zgodne djevojke", Karin Slaughter

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter, Znanje ; osvrt by Morana M.
...

Knjiga je GENIJALNA! Najradije bih sad ovu rečenicu ispisala do kraja stranice i to bi bilo to što se tiče mog dojma, ALI kako je ovo ipak jedan (ozbiljan) osvrt, ne može to proći samo tako..

Moram to potkrijepiti detaljima jer bih zaista željela da ne propustite ovaj odličan triler, pogotovo ako ste ljubitelj žanra.

To da je Karin Slaughter odlična u onome što radi (tj. piše) znali smo i prije; ja sam, do sad čitala samo nekoliko njezinih romana iz serijala o Willu Trentu, ali mislim da me se niti jedan nije OVAKO dojmio.

Prvo moram naglasiti da je roman „Zgodne djevojke“ samostalna knjiga što je i bio jedan od razloga da sam je odmah počela čitati (one iz serijala pokušavam čitati po redu) i pročitala sam je u, za mene, rekordnom vremenu od svega par dana (tj. noći).

               Znate da ne volim prepričavati radnju (to, više-manje, imate i na koricama), al' moram je barem djelomično navesti kako bih vam čim bolje prikazala o kakvom se odličnom djelu radi.

               Bila jednom sretna obitelj Carroll: mama, tata i tri kćeri- Julia, Lydia i Clair. Tada su živjeli kao i sve druge sretne obitelji, uz puno ljubavi i smijeha… A kako je veliki Tolstoj davnoj rekao u (kultnoj) prvoj rečenici Ane Karenjine „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ i priča obitelj Carroll o kojoj čitamo u knjizi započinje u trenutku kad ih stigne nesreća- nestanak devetnaestogodišnje Julije, najstarije sestre.

               Obitelj se polako, ali sigurno počinje raspadati; neki žele znati što se točno dogodilo s Julijom, neki misle da je bolje da nikada ne saznaju. Ta se teza- da li je bolje znati ili ne proteže kroz cijelu knjigu pa ne možete da se i sami ne zapitate što biste vi željeli kad bi se tako nešto dogodilo nekoj vama bliskoj osobi. Da li je bolje pustiti mašti na volju i zamišljati, možda i gore scenarije nego što jesu ili saznati istinu koja bi čak mogla biti i gora od vaših najgorih scenarija? No, mislim da je to vrlo individualno i da zavisi od osobe do osobe.. Kako god bilo, najbolje je nikada se naći u situaciji u kojoj bismo morali razmišljati na taj način.

               Ubrzo nakon tragedije, roditelji se rastaju, otac Sam se potpuno posvetio potrazi za Julijom ili barem istinom o tome što se dogodilo, majka se ponovno udala, Lydia je ogrezla u drogu, a Claire se udala samo kako bi se maknula od razorene obitelji.

               No, događaji koje pratimo u knjizi odvijaju se sada, dvadesetak godina kasnije. Svi oni imaju kakve- takve živote osim oca koji  je u međuvremenu umro, sam i potpuno posvećen potrazi za istinom. Majka je u drugom braku, Lydia se riješila ovisnosti;  ima kćerku i partnera, ali nikakav kontakt s majkom i sestrom, a najmlađa Claire, sklona izljevima bijesa,  je u braku s  bogatim control- freakom koji je obožava i kojemu se potpuno  prepustila te živi u luksuzu „pod staklenim zvonom“.

               Njihova se svakodnevica mijenja iz temelja kada muž od Claire iznenada umire, a ona se nađe sama i potpuno nesposobna za život kojim je upravljao netom preminuli suprug. Ili ona samo misli da je tako jer ćemo Claire, u događajima koji će uslijediti vidjeti u potpuno drugom svjetlu.

               Radnju pratimo iz tri perspektive: one od Claire, one od Lydie i od oca, putem njegovih dnevničkih zapisa. Slaughter je ovo odlično izvela; knjiga cijelo vrijeme drži pažnju, dakle, u pravom je smislu „suspense thriller“; puno je obrata tijekom priče, dijalozi su realni, a svi su likovi, u nekom momentu, sumnjivi. Baš kao i Claire i Lydia, niti mi ne znamo kome vjerovati, a to nas onda dovodi do toga da grozničavo čitamo dalje ne bi li čim prije saznali istinu.

               Kad smo već kod istine, moram napomenuti da u knjizi ima puno brutalnih, slikovito opisanih prizora; tu se detaljni opisi nasilja, mučenja, silovanja.. zaista nije ništa prepušteno mašti. Kod rijetkih sam autora trilera do sada nalazila na ovako, do u tančine, opisane surovosti koje jedno ljudsko biće može učiniti drugome.

               Kao protuteža surovosti u romanu, tu je ljubav koja veže članove obitelji bez obzira na dvadeset godina razdvojenosti; ljubav između roditelja i sestara pojavljuje se u svoj svojoj snazi onda kada je najgore; u stvari nikada i nije nestala…samo se negdje povukla pod težinom nesreće koja ih je svih zadesila. I opet je tu autorica pokazala svoje umijeće; uz silno zlo koje postoji na svijetu, tu je i silna ljubav.

Ovaj me roman podsjetio na to  kako nam  je Karin Slaughter na svom gostovanju u Zagrebu, 2015. (jedna od mojih omiljenih promocija) spomenula kako je često pitaju da li joj je Slaughter (eng. pokolj, klanje)  pseudonim, s obzirom na žanr kojemu se posvetila- nije, to joj je pravo prezime, a bome, ovim je svojim uratkom i te kako dokazala da ništa nije slučajno. J

"Svinjske nogice", Tadej Golob

"Svinjske nogice", Tadej Golob; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
🐖
 Koliko me ova knjiga oduševila bilo je očito još dok sam je čitala; često sam je spominjala, objavljivala citate tako da mogu sa sigurnošću reći da će mi „Svinjske nogice“ biti u samom vrhu pročitanih knjiga u ovoj godini, a mislim da se našla i na listi mojih „all time favorite“ naslova.

               Ako ste vidjeli neke od citata koje sam objavila ( i koji su priloženi ovom osvrtu) možda biste mogli steći krivi dojam, da se radi o nekom laganom, šaljivom štivu, muško- ženskim odnosima s naglaskom na seksu, uz humor i sl. A ova je knjiga puno više od toga. Iako sadrži sve spomenute elemente, ovo je u stvari jedan socijalno osviješten roman, prikaz (surove) današnjice u kojoj živimo ili bolje rečeno, preživljavamo, od danas do sutra, od mjeseca do mjeseca od perioda bez love do trenutaka kada se negdje nešto zaradi pa se jedno vrijeme lakše diše i onda opet sve iz početka.

               Radnja romana odvija se u Sloveniji (koju, možda, većina smatra ekonomski stabilnijom i lakšom za život od drugih ex Yu zemalja), ali događaji opisani u knjizi isto bi se tako mogli odvijati bilo gdje drugdje na ovim prostorima ( i šire).

               Problemi ljudi koji nemaju (stalan) posao, koji su podstanari, a imaju ženu, djecu i osjećaj (muške) odgovornosti za njihovu dobrobit, svugdje su isti.

Jedna od tih osoba je i Jani, glavni lik ovoga romana koji sa djevojkom Majom i malim sinom živi u podstanarskom stanu na periferiji Ljubljane. Jani je ilustrator pornostripova, slobodnjak kojemu baš u pravom trenutku dolazi narudžba za ilustraciju „slobodnije“ varijante priče o slovenskom narodnom junaku. Sretan da će konačno nešto zaraditi, Jani se baca na posao, ali problemi koji ga u tome ometaju samo se nižu: u njihovom podrumskom stanu pojavljuje se vlaga onda je tu i invazija žaba i što je najgore, umjetnička blokada.

Rješenje za umjetničku blokadu Jani nalazi u kokainu pod utjecajem kojeg crta kao što nikada nije, ali, kako to već s opijatima biva, ona mala količina „za poticaj stvaralaštva“ postaje sve veća te mu se, malo po malo, osobnost sve više mijenja, pojavljuje se agresivnost što, naravno, uvelike utječe i na njegov odnos s obitelji i prijateljima.

Naravno da se Janiju može štošta zamjeriti, ali, tu bi se sad dobro uklopila ona biblijska „tko je bez grijeha nek' baci prvi kamen“… Svi smo drugačiji, svatko se s pritiscima nosi na drugačiji način neki su jači, neki slabiji, najvažnije je ipak da se na kraju, ako je moguće, dočekamo na noge i krenemo hrabro naprijed.

To bi, u kratkim crtama bila radnja romana, ali on što ga čini posebnim i po meni, odličnim, je način na koji je Tadej Golob sve to skupa prikazao. Roman je pisan u prvom licu, znači sve ove događaje gledamo iz perspektive Janija, a to kako on razmišlja i što se sve odvija u njegovoj glavi je fenomenalno.

Autor nam ovim romanom daje slobodan pristup muškom umu, muškom načinu razmišljanja; od razmišljanja o očinstvu, poslu, prijateljstvu, rješavanju problema pa sve do onih, intimnih,  skrivenih, seksualnih maštarija.

Muškim čitateljima će, vjerujem, većina ovih stvari biti (dobro) poznata, lako moguće i da se prepoznaju u nekom dijelovima, a nama ženama, ovaj će roman sigurno dobro doći da bi (još) bolje shvatile način funkcioniranja suprotnog spola.

Jani je, što bi rekao Balašević, „pozitivno negativan lik“ (malo citiram Bibliju, malo Balaševića...a što ću kad oboje vrve od dobrih citata 😉 ) pa su njegove misli i pogled na svijet i samoga sebe (a time i sam roman) puni humora, sarkazma i autoironije tako da se ovo štivo (većim dijelom) čita s osmijehom na licu uprkos ozbiljnim temama kojima se bavi. Ja sam se često tako slatko smijala i onda bi ispitivala svoje (muške) prijatelje „Pa zar vi stvarno tako razmišljate? Zar ste zaista svi tako perverzni i samo se pravite fini ili šta?“, pogotovo kada se radilo o nekim razmišljanjima o ženama ili seksu i odgovor je, najčešće bio: „Da. Samo se pravimo fini“! Ok, super! Hvala na iskrenosti, sad sam nešto i naučila. 

Tako da je ova priča vrlo stvarna i opipljiva, ovo se ne događa na tudorskom dvoru ili nekoj udaljenoj planeti, nekom drugom vremenu ili prostoru. Ovo je suvremena priča o životu ljudi sa stvarnim problemima s kojima se većina nas (na ovaj ili onaj način) svakodnevno susreće. Svatko od nas mogao bi napisati nešto slično. I baš bih zato svima od srca preporučila da pročitaju „Svinjske nogice“ jer roman ima najbolju moguću poruku, po meni, možda i ključnu za preživljavanje u vremenu u kojem živimo, a to bi bilo: u svim sranjima koja vam se događaju u životu, nastojite pronaći dozu humora, ma kako teško se činilo.

Danas kad živimo u ovom apsurdnom društvu nema nam druge nego pribjeći ironiji, nasmijati se svako toliko ili na račun svijeta koji nas okružuje ili na račun samih sebe.. Naravno da to neće riješiti problem, platiti račune, otplatiti kredite, ali to se neće dogoditi niti ako ste konstantno smrknuti i zabrinuti. Uz dozu humora sigurno ćete se lakše nositi sa svim životnim problemima, ako niste baš sigurni kako to funkcionira, pročitajte roman pa ćete vidjeti na što mislim.

Ako i znate na što mislim, isto ga pročitajte jer je genijalan. 😍

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork, Znanje; osvrt by Morana M.
...
Samul Bjork, pravim imenom Frode Sander Øien novo je ime  na (podužoj) listi  uspješnih skandinavskih pisaca trilera. Norveški je pisac, dramatičar i kantautor. Vidim da je pisao „eksperimentalne knjige“ (što god to točno značilo 😏) koje su kritičari hvalili, ali su se „prodavale po pet primjeraka“. Dakle, čini se da mu taj „eksperiment“ baš i nije uspio pa je naš Frode postao Samuel Bjork i napisao svoj prvi triler: „Putujem sama“, što bi se reklo, dalje je povijest.. Uspjeh nije izostao, uslijedile su nominacije za nagrade, pa drugi triler „Sova“, tu su sad već i nagrade, knjige su mu prevedene na razne jezike, čitaju se po cijelom svijetu, a njegovo se ime tj. pseudonim stavlja uz bok (skandinavskih) majstora zanata poput Larssona i Nesboa.

               Pa se pitam, je li danas švedskim, norveškim, danskim piscima trilera možda lakše nego piscima trilera iz npr. zemalja Beneluxa? Budući da su im Mankell, Adler-Olsen, Kepleri, E. A. Sund ,već spomenuti Larsson i Nesbo i dr. „utrli put“ pa kao da već, na neki način, imaju referencu, „ulaz“ samim time što su Skandinavci.. No, s druge strane pak, možda su im ova „jaka“ imena i opterećenje… Trebaš ti ipak nešto (kvalitetno) i napisati da bi mogao ući u igru s ovom poznatom i priznatom Skandinavskom triler- ekipom.  Djelomično me ta situacija podsjeća na djecu poznatih roditelja.. S jedne strane imaš olakšice, ali s druge se strane moraš svojski truditi i dokazivati da te ozbiljno shvate.

               Dalo bi se sad raspravljati o tome je li im teže ili lakše, a istina je, vjerujem, negdje u sredini kao i kod većine sličnih pitanja (ok, al' ipak mislim da je skandinavskim piscima trilera lakše nego onima iz zemalja Beneluxa.. Barem dok npr. Luxemburg ne iznjedri jednog Stiega Larssona 😉 ).

               Vratimo se mi našem Frodeu koji je, kako sam kaže, postao Samul Bjork i napisao stvarno dobre trilere. Očito ime nešto u tom hladnom, skandinavskom zraku što inspirira nastajanje ovako mračnih i poprilično sick trilera kao što su „Putuje sama“ i „Sova“.

               Ove su knjige, kao i mnoge slične njima, prvi i drugi dio serijala o istražiteljici M. Kruger i njezinom kolegi, H. Munchu, ali se, naravno mogu čitati i pojedinačno jer svaka opisuje zaseban slučaj.

               Pa da krenem redom;   u trileru „Putujem sama“ upoznajemo istraživački tim, kako to već biva, saznajemo nešto o njihovim privatnim životima…obične je netko (više ili manje) s*eban, u ovom je slučaju to Mia Kruger koja se povukla u osamu i planira samoubojstvo. E, onda se pojavljuje stari kolega Munch, zaintrigira je za slučaj ubijene djevojčice (pronađene kako visi na drvetu s natpisom „Putujem sama“ oko vrata) zbog čega Mia odluči malo „odgoditi“ samoubojstvo te se njih dvoje upuštaju u rješavanja slučaja.

               „Sova“ je pak, koliko je „Putujem sama“ potresna zbog ubojstava djece, prilično bolesna jer se glavni bed guy, eto, voli prekriti perjem tj. „postati“ sova tijekom ubijanja svojih žrtava (koje su pronađene položene na perje i uokvirene pentagramom). Ovaj slučaj istražuju Mia (koja se, očito, ipak nije (još) ubila, ali je i dalje prilično loše) i Munch kojemu se, u ovaj slučaj, upliće i privatan život tj. njegova kći.

               Znači što se tiče samog koncepta, nije Bjork pokazao ništa naročito novo; imamo istražiteljski tim + njihov privatni život, slučajeve ubojstva, istragu, zaplete i rasplete. Ipak, uz toliko napisanih trilera teško je i izaći s nekom potpuno novom triler- shemom.. A mislim da smo i mi čitatelji (trilera) baš zbog svog tog pročitanog štiva koje prati (više-manje) gore spomenut koncept postali, možda, zahtjevniji i kritičniji prema svakom novom pročitanom trileru.

               Pa u okviru svega navedenog i s obzirom na moj dojam kao i komentare ljudi koji su čitali, mislim da je Samuel Bjork, u okviru ovog tipa knjige, napravio odličan posao. Romani su mu napeti, upustio se u prilično mračne i morbidne zakutke (bolesnih) ljudskih umova što je za ovaj žanr vrlo prihvatljivo, likovi su mu „od krvi i mesa“ s kojima se nije teško poistovjetiti (mislim na istražitelje, ne na ubojice, ali sad…tko će se s kime poistovjetiti…u to ne ulazim.. ima nas raznih.. 😉 ), a sve se to skupa čita lako i sa zanimanjem.

               Tako da ne čudi da se autor uspio probiti na svjetsko tržište, da mu se romani čitaju i da se ljudima (u većini slučajeva) sviđaju.

               Ako ih još niste pročitali, a volite ovaj tip romana i odlučite se za čitanje (jednog ili oba) mislim da su „Putujem sama“ i „Sova“ dva jako dobra trilera koja će vas zaokupiti, držati vam pažnju i uz koje su vam ugodne,  čitalačke večeri- zagarantirane.