"Dugo putovanje kući" Louise Penny

Dugo putovanje kući _ Louise Penny _ Lumen

I kako to već biva, čudesni su putevi kojim knjige stižu do svojih čitatelja. Bilo bi normalno da sam prvo čitala Kako svjetlost ulazi, jer nju je Lumen prvo objavio. A da i ne spominjem prethodno prevedene i objavljene kod nas, koje eto isto nisam pročitala. Svašta bih ja željela čitati, planovi su moji veliki kao svemir ali vremena je tako malo, ipak dan traje samo 24 sata.

Priča počinje s opisom osebujnih stanovnika malog mjesta Three Pines. Svatko od njih je pomalo čudak na svoj način, a ja volim čudno. Upoznajemo umirovljenog inspektora Armada Gamacha, koji svako jutro sjedi na klupi i čita jednu te istu knjigu i svaki jutro je čita ispočetka. Ima puno simbolike u toj knjizi, naslovu kojeg skriva od drugih, ona je za njega lijek i terapija za ono što želi ostaviti u prošlosti, preboljeti, zaboraviti. Pa tko još želi s drugim dijeliti svoju terapiju, naročito kad nisi siguran hoće li ona biti uspješna, dugotrajna, mučna,… 

Na klupi je urezano „Iznenadila me radost“ i nitko ne zna tko i zbog čega su urezane ove riječi. I umjesto spokoja koji traži, Gamachu baš na ovoj klupi biva otkrivena tajna koja pokreće lavinu događaja, onih i onakvih kojima se umirovljeni inspektor ne želi vratiti, od kojih je zapravo ovdje pokušao pronaći utočište. 

Koliko god stanovnici ovog mjesta bili neobični, ekscentrični, oni su prvenstveno odani, iskreni, sućutni, oni su međusobno povezani prijateljstvom. A prijatelja se ne ostavlja na cjedilu. Prijatelju se mora pomoći, prijatelj se sluša i osluškuje, promatra ga se i pokušava razumjeti, uz prijatelja se staje kad mu je najteže. Ta podrška nas može oslabiti, raniti, uznemiriti naše duhove ali to je žrtva koja se bez razmišljanja prinosi. 

Svojoj sudbini čovjek ne može uteći, što god on napravio svaki korak nas vodi ka njoj. U to će se uvjeriti i inspektor a pokušat će objasniti i Clari da nitko nije kriv za ponašanje i postupke drugih, jer svatko bira svoje puteve sam i oni ga vode onako i onome što mu je zapisano. Mi sami određujemo kako ćemo provesti svoj život, s kime ćemo ga dijeliti, hoćemo li se prepustiti ili se boriti pa makar i protiv svojih vjetrenjača. 

„Hrabar čovjek u hrabroj zemlji“, za voljene osobe se uvijek netko moli da mu bude podarena ova hrabrost.

Ovo nije klasični krimić, ovdje ne ispadaju leševi iz ormara, ne frcaju metci, ne lipti krv, nema bjesomučnih jurnjava autima s upaljenim sirenama…  Iako se radi o potrazi za (ma neću vam reći za kime!) koja odvodi glavne protagoniste iz njihovog sigurnog utočišta. Na tom putu i potrazi otkrivaju tajne koje su bile skrivene u prošlosti ali i duboko u dušama ovih ljudi, svaka otkrivena tajna čini ih ranjivijim ali ljudskijim, dobro ne baš sve. Pa mora biti i onih drugih nasuprot ovim prvim. Ali njih je teško razotkriti i tako će ostati do samog kraja, i to doslovno.

Ovo je i priča o prijateljstvu, odanosti, lojalnosti,… Uz neobične likove uvijek ide doza zdravog humora, to mi se ovdje jako svidjelo. Kažem vam, ljudi od krvi i mesa, neki su iskreni, neki samozatajni, neki su luđaci koji glume normalnost, neki su obilježeni luđaci,…

Nitko od likova nije plošan, svi imaju život od prije i sada, koji nisu razgraničeni tvrdom crtom, to je i nemoguće, isprepliću se nenametljivo kako situacije i potrebe nalažu.

Kao nešto što želim izdvojiti je bivše radno mjesto Gamachove supruge, za koju će on reći da nema tog podatka koji ona ne može izvući ali je jako dobra u skrivanju istih. Naime, ona je radila u Bibliotheque Nationale du Quebec, pa gdje me nađe! I ajde nemoj da ti bude draga! 

U fusnotama su informacije o likovima koji se spominju, a to su pjesnici, pisci, slikari, pojmovi (kao Salon odbijenih), mjestima, spomenicima,… A i neke riječi francuskog bi mogli naučiti!

Ovdje nisu samo ljudi čudni, njihovi ljubimci su isto posebni, toliko posebni da na prvi mah mislite da pisac govori o osobama, njima se tako oni obraćaju i tretiraju ih kao sebi ravnima.

Nitko ne zna gdje ga čeka njegova Samara, i zato živite i čitajte!

Nema bolje preporuke za pisca od njegove knjige same. Ako još nije jasno, ja sam već potražila Kako svjetlost ulazi.

Lumen

"Ona prije mene", JP. Delany; "Žena u ledu", Robert Bryndza

"Ona prije mene", JP. Delany; "Žena u ledu" R. Bryndza; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Slučajno mi se dogodilo da sam ova dva odlična trilera čitala jedan za drugim... Ali, to što je mačka na slici nije slučajno... niti je zato što ja, eto, volim mace.. Maca je na slici jer nam se te životinje pojavljuju u obje knjige.. Nažalost, baš i ne prođu dobro, ali, pogotovo u romanu "Žena u ledu", odigraju važnu ulogu (čak i ključnu) pri otkrivanju ubojice.

Toliko o slici tj. macama, krenimo s knjigama.

O izvrsnom trileru "Ona prije mene" JP. Delanyja već se jako, jako puno pisalo. Nahvalili su ga mnogi novinari, blogeri pa, ako ga i niste čitali sigurno već imate neku "ideju" o toj knjizi. Tako da sad neću ponavljati (uglavnom zaslužene) hvalospjeve; knjiga je napeta, zanimljiva, ja bih čak rekla da je to prav "triler 21. stoljeća" s obzirom na super modernu kuću u kojoj (i oko koje) se vrti radnja romana. Kuća je opremljena sustavom domotike što je čini "inteligentnom kućom". S domotikom sam se susrela prošle godine u jednom projektu kojega sam prevodila i sve mi je to djelovalo poprilično kao iz sf filmova.. Naime, sama riječ "domotika" (eng. domotics) u korijenu ima latinski "domus" (kuća, dom) na što se dodaje "robotika" (eng. robotics) i tako dobijemo složenicu koja označava, jednostavno rečeno,  "kuću-robota".. ;) A to, u stvari znači da su SVI sustavi u kući međusobno povezani u jedan, jedinstveni sustav (rasvjeta, grijanje, protu-provalni sustav, telekomunikacije, voda itd. ) sve je povezano i sve prepoznaje "stanara" putem narukvice koju ovaj nosi. Tako da, ukratko, kada uključite domotiku, isključite mozak i kuća sve obavlja za vas... Meni je to malo scary i ja to baš i ne bih..

Nastavno tome, u knjizi "Ona prije mene" pratimo priče dviju stanarki jedne takve kuće smještene u Londonu.  Kuću renta upravo njezin tvorac, arhitekt, a da bi uopće ušli u izbor za stanara super- kuće morate ispuniti upitnik i onda, ako ste te "sreće" da ste "the chosen one" ilitiga "izabrani", potpisujete ugovor koji sadrži preko 200 raznih uvjeta. E sad, vjerujem da smo mnogi u nekim trenucima naših života bili podstanari i ne znam baš tko bi uopće pristao na tako nešto.. Ali, naše cure u knjizi su pristale i (dobro za nas) da jesu (za njih baš i ne) jer se, u protivnom, ne bi događalo sve što se izdogađalo i mi ne bismo imali jednu ovako zanimljivu knjigu.

Tako da je, po meni, upravo ta domotika ono što ovu priču čini posebnijom i po čemu se, donekle, razlikuje od drugih knjiga ovoga žanra.

A sada se prebacujem na genijalan krimić, moj favorit, "Žena u ledu", R. Bryndze. Odmah u startu apeliram: NEMOJTE DA VAM "ŽENA U LEDU" PROĐE ISPOD RADARA jer se o njoj, možda, toliko ne priča i nije toliko razvikana kako neke druge (često i manje kvalitetne) knjige. Odlična je! To je prva knjiga iz serije o inspektorici Eriki Foster, do sada su objavljene četiri knjige (kod nas, za sada, samo ova prva), a ujedno i prvi krimić ovog autora koji inače (vrlo uspješno) piše, zamislite, chick- lit romane.

"Žena u ledu" nije ništa novo i do sad neviđeno što se tiče koncepta, radnje, likova; imamo inspektoricu koja je u prilično lošem životnom razdoblju (u neuspjeloj policijskoj akciji koju je ona vodila poginulo je nekoliko agenata, uključujući i njezinog muža) onda imamo djevojku pronađenu ispod leda (naravno, ubijenu) i još niz, što starijih što novijih ubojstava koja inspektorica Frost poveže i shvati da Londonom hara serijski ubojica. Da, i London je nice touch, ako ste se već pomalo zasitili nordic noira (iako, nije se toga baš lako zasititi...mislim da će se ljubitelji žanra složiti sa mnom.. ;) ).

Kao što rekoh nije to sad nešto na što nismo (već više puta ) naišli čitajući trilere, ALI knjiga je napisana izvrsno. Ima odličnu dinamiku, odličan zaplet, nema puno likova da ti treba pola knjige da uopće pohvataš tko je tko, nema onih trenutaka kada se poglavlje završi u nekoj jako napetoj situaciji, a onda uslijede poglavlja koja govore o nečemu sasvim desetom dok mi žarko želimo saznati što se dogodilo u onoj napetoj situaciji; toga nema, već na sljedećoj stranici radnja, tečno, ide dalje i mi s guštom čitamo razvoj napete situacije i prelazimo u novu, isto tako napetu.

Erika Foster osjeća se kao da je sve izgubila i smatra da joj je još jedino pravda ostala kao ono za što se vrijedi boriti.  Ona tijekom lova na ubojicu, dolazi u konflikte sa svojim nadređenim kao i najvišim, londonskim društvom tako da je u knjizi prisutna i kritika istog, svugdje prisutnog, upletanja politike i moći u provedbu zakona.

Sve je to autor odlično isprepleo u svom krimi- prvijencu i stvorio snažan ženski lik, Eriku Foster, koju možemo svrstati u rang s Kay Scarpettom, Maurom Isles, Temperance Brennan ili, njezinom imenjakinjom, Ericom Falck koja se bavi ubojstvima u Fjallbacki.

Moram priznati da, kada sam počela čitati „Ženu u ledu“ (uzela sam je jer mi je trebala neka „manja“ knjiga za torbu tj. putovanje) uopće nisam očekivala nešto OVAKO kvalitetno. Eto, kao što često ponavljamo, kako nas knjige (kao i ljudi) „pronađu“ onda kada se najmanje nadamo. Ipak, nadam se da vi nećete čekati da ova knjiga pronađe vas nego ćete (zaintrigirani mojim osvrtom ;) ), pronaći vi nju i pročitati je s užitkom! I naravno, nadam se da će vam se svidjeti…javite dojmove.