Citat

"Gospodar želja", Judith Merkle Riley

"Gospodar želja", Judith M. Riley; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Pisanjem ovog romana Judith Merkle Riley upustila se u hrabar pothvat;  spojila je  povijest, fikciju, crnu magiju, intrige, romantiku, stvarne i izmišljene likove te sve začinila sarkastičnim komentarima, dozom (crnog) humora i ironijom. Rezultat je jedan od najzabavnijih povijesnih roman koji ćete ikada čitati!

I svaka joj čast na tom konačnom uratku jer mislim da je balansirala na vrlo tankoj niti da roman ispade neozbiljan (ili čak nakaradan) baš zbog spoja svih gore navedenih, elemenata.

Ipak, ovaj povijesno- ljubavno-fantasy roman ispao je zanimljiv i otkačen.

Priča nas vodi u Francusku u 16.st. u doba vladavine Henrika II koji je u braku s Katarinom Medici. Iako je, službeno, francuska kraljica, Katarina Medici potpuno je potisnuta u drugi plan od strane kraljeve ljubavnice, vojvotkinje od Valentinoisa, dvostruko starije i od kralja i od kraljice. U svom nastojanju da udalji kralja od (utjecaja) njegove ljubavnice, kraljica se savjetuje sa svojim astrologom te joj on otkriva postojanje „Gospodara želja“ koji ostvaruje sve želje osobe u čijem je vlasništvu. „Gospodar želja“ u stvari je glava, tisuću godina starog, Menandra vrača koja se nalazi u raskošno ukrašenoj kutiji i koju, kroz knjigu žele, više- manje, svi (negativni) likovi velikih ambicija. Ono što oni ne znaju je to da Menandar (tj. njegova glava) ispunjava želje na tako podmukao način da to najčešće dovodi do smrti osobe koja ga posjeduje.

Igrom slučaja, dragocjena kutija dospijeva u ruke našoj glavnoj junakinji, pripadnici nižeg plemstva Sibille de La Roque koja putuje u Pariz kod tetke nakon što je slučajno ustrijelila svog zaručnika koji joj je nametnut zbog (još jednog) financijskog fijaska njezina oca i koja niti ne sluti što je sve u Parizu očekuje. Sibille je karizmatičan ženski lik, inteligentna i duhovita, poprilično ispred svog vremena, jedna od onih heroina koje često susrećemo u djelima ove autorice. Sibille za sebe smatra da je „nježna pjesnička duša“ sakrivena iza, nažalost, neugledne vanjštine- previsoka je i ima prevelika stopala. Iako, nekada i te svoje nedostatke pretvara u prednosti što je često duhovito izraženo u njezinim razmišljanjima ( npr. „ Međutim, ja sam stijena od žene: uvrede me ne dotiču. Spustih pogled niza svoj nos prema njemu. Budući da sam natprosječno visoka, to je jedan od najučinkovitijih znakova prijezira kojima raspolažem.“).

Sibille je jedna od rijetkih koja ne želi „pomoć“ „Gospodara želja“, ali je s njime, neraskidivo vezana budući da on prati osobu kojoj pripada te se tako i Sibille nađe na dvoru, uvučena u spletke kraljice Katarine. Autorica je odlično prikazala atmosferu dvorskih intriga i opasnosti koji vrebaju usprkos svom sjaju i raskoši, npr. „Palače su noću poput gradova; u mračnim se hodnicima slute zločini, krv i tajna šaputanja. Možda i gore od toga, jer čovjek u palači ne očekuje strahote kao u gradskim uličicama. Palači trebaju strijelci i stražari jednako kao što gradu treba noćna straža“.

Ono što je specifično u ovoj knjizi su te (nagle) promjene tona; naime, u jednom trenu čitaš o mračnom ,srednjem vijeku; nekim okrutnim ubojstvima ili o nekoj tragičnoj sudbini, a već u sljedećoj rečenici naiđeš na nešto totalno duhovito što ti izmami osmjeh na lice. Ja sam se na nekim dijelovima baš dobro nasmijala. Autorica je sve to zaista izvrsno uklopila.

Malo je knjiga u kojima nemamo ljubavnu priču pa tako i u ovoj imamo zaljubljene mlade „patnike“ kojima nije nimalo lako budući da je to vrijeme dogovorenih brakova o kojima odlučuju glave obitelji. Upravo to muči i izabranika naše Sibille, Nicolasa,  koji intenzivno traži način kako se suprotstaviti ocu da bi mogao oženiti onu koju voli, a ujedno ga brine i postojanost Sibillinih osjećaja prema njemu.. Evo jedno njegovo razmišljanje: „ Sibille je bila ondje, najveća ljubav u njegovu životu, a imat će samo trenutak da se od nje oprosti. A što, ako ona misli da ju je napustio? Što, ako ne bude htjela s njime razgovarat? U tom će slučaju samo šutke otići, uvenuti i umrijeti- bi li oca više uzrujalo da uvene i umre na putu ili kad stigne u rođakovu kuću u Genovi? Nema veze, okrutna sudbina pobrinut će se da do toga dođe u najtragičnijim mogućim okolnostima“.

                Da više ne duljim, nadam se da ste kroz ove rečenice stekli dojam o kako se zabavnoj knjizi radi, a spomenuti ću još samo da se u knjizi pojavljuju mnoge povijesne ličnosti, jedna od kojih je i , već tada slavni, Nostradamus, također prikazan na poseban način kao i metode kojima se služi za svoje proricanja. Nostradamus je jedan od rijetkih koji znaju koliko je „Gospodar želja“ u stvari zao i koji pomaže Sibilli da ga se riješi kako bi se mogla na miru živjeti svoj život. Ali, nije to nimalo lagan zadatak te se situacija sve više i više komplicira.. Kako se sve skupa riješilo, otkrijte sami, a ja ću vam reći samo još to, da će vam nakon čitanja ove knjige, biti kristalno jasna ona stara izreka: „Pazi što želiš!“. Znam da meni je.. ;)

"Žena iz Isle Negre", María Fasce (Hena.com)

Upravo pročitana uz poslijepodnevnu kavu ova predivna knjiga koju od srca preporučam svim ljubiteljima knjiga s predivnim rečenicama i mislima.

Ako volite fikciju utemeljenu na stvarnim događanjima, ne biste trebali zaobići odličan roman argentinske spisateljice Maríe Fasce o životu jednog od najpoznatijih pjesnika 20. stoljeća, Pablu Nerudi.


Autorica je uložila znatan trud u istraživanje arhivske građe i zapisanih biografskih podataka o čileanskom pjesniku, njegovim suprugama i boravcima u kući koju je dao sagraditi na čileanskoj obali. Neruda je kući nadjenuo ime Isla Negra. Iako u prijevodu sa španjolskoga to znači crni otok, radi se o kući uz obalu okruženoj crnim stijenama u kojoj je pjesnik provodio ljeta, ljubio žene i pisao nezaboravne ljubavne stihove. Koliko je to mjestašce obilježilo Nerudu svjedoči i činjenica da je tamo pokopan zajedno sa svojom trećom suprugom Matilde Urrutia, a turisti iz cijeloga svijeta još i danas obilaze kuću uređenu u morskom stilu, dekoriranu školjkama i brodićima, okupanu mirisom mora i mediteranskog raslinja.

Vikend, citati

"Sve što želiš da budem", Mindy Mejia, CITAT

"Sve što želi da budem", Mindy Mejia

..

Odličan psihološki triler!

"Dječak kakvog nema", Monica Wood

"Dječak kakvog nema", M. Wood; Znanje; osvrt by Morana M.

...

Već sam puno puta tijekom čitanja ove knjige navela da je ova knjiga „posebna“...E, sad, zašto je posebna? Jest' da pretpostavljamo da to „posebna“ ima pozitivno značenje ( i ima), da ne znači da je knjiga npr. „posebno loša“ ili sl. Ali, ipak, da to ne ostane nedorečeno ili da ne stoji kao obični klišej „ova knjiga je posebna“ (jer, u konačnici, mnoge su knjige posebne na neki svoj način) sad ću vam ja potanko objasniti (a opet, da vas baš ne „udavim“ ;) ) zašto je to ova knjiga – posebna.

Pa krenimo prvo od glavnih likova knjige, ili, u ovom slučaju bolje rečeno „pokretača radnje“; dok su u većini romana koje čitamo glavni likovi muškarci ili žene od 20-30-40 godina (npr. detektivi/inspektori poput Willa Trenta, Harryja Holea; forenzičarke tipa Kay Scarpette, Maure Isles; vrckaste mlađahne djeve u raznim fazama njihovog (mlađahnog) života koje prolaze niz situacija da bi se na kraju našle u naručju svog savršenog muškarca ili pak neke povijesne ličnosti pa tako redom) u ovoj su knjizi glavni likovi starica, gđica. Ona Vitkus, od 103 i Dječak od 11 godina.

Ok, dječake smo u književnosti već susretali, svi pamtimo npr. Tom Sawyera, Olivera Twista,  Adriana Molea..., ali starica se baš i ne sjećam.. Ima knjiga gdje je glavni lik neka starica, ali se ona obično, već na početku radnje počinje prisjećati svog života tako da opet dobijemo knjigu gdje čitamo o događajima mlađe žene.. Kako god bilo, na kombinaciju dječak i starica, mislim da još nisam naišla.. Tako da je jedna (ili prva) od posebnosti ove knjige upravo taj „čudan“ spoj glavnih likova čije je prijateljstvo uzrokovalo događaje opisane u ovoj knjizi.

A poseban je potom i način na koji je prijateljstvo Dječaka i gđice. Vitkus utjecalo na živote ljudi oko njih kao i na živote njih samih.. Prilično je posebno i neuobičajeno i to što Dječak umire dok „stoineštogodišnja“ starica i dalje živi... (ne, nisam vam ništa spojlala, ovo piše već na koricama i to saznajete odmah na početku knjige). Tako da se radnja priče odvija na dva nivoa: u prošlosti – gdje pratimo druženja Dječaka i starice te u sadašnjosti u kojoj vidimo kako su njihova druženja dovela do zbližavanja starice s dječakovim (rastavljenim) roditeljima koji su shrvani gubitkom sina te, svatko na svoj način, pokušavaju smoći snage i nastaviti dalje sa životom.

Upravo im u tim pokušajima najviše pomaže pojava gđice. One Vitkus u njihovim životima. Otac, umjetnik koji za život zarađuje gitarom i koji sa svojim neobičnim (za njega, prilično čudnim) sinom, za njegova života baš i nije imao dobar odnos, dolazi kod starice kako bi do kraja odradio sinove zadatke (košenje trave, hranjenje ptica i sl.). Kroz razgovore s gđicom. Vitkus on upoznaje sina bolje nego što je to uspijevao u životu; Dječak baš i nije bio zainteresiran za muziku, bio je opsjednut brojem deset (imao je po deset komada predmeta koji su mu bili važni), nije se bavio stvarima kojima se bave „normalni“ jedanaestogodišnjaci te je majka za njega govorila upravo ono što ja govorim za ovaj roman- da je poseban.

Jedna od Dječakovih fascinacija bili su i Guinessovi rekordi kojima je, s vremenom, „zarazio“ i gđicu. Vitkus te su se njih dvoje, koristeći njezine godine kao „glavni adut“, nakon pomne analize kategorije „najstarijih“ odlučili okušati u kategoriji „najstarijeg vozača s važećom vozačkom dozvolom“. I to jedan od „poslova“ sina koje će nastaviti otac kojega će, baš kao i sina, osvojiti sitna gđica. Vitkus puna duha i životnog iskustva (što je normalno, s obzirom na njezine 103 godine).

A o njezinom životu također doznajemo štošta budući da ju je Dječak intervjuirao u sklopu školskog projekta.

Ova je knjiga, u stvari, poput omnibusa u kojemu se isprepliću razgovori i druženja starice i Dječaka, Guniessovi rekordi, isječci iz života gđice. Vitkus, njezin sadašnji život kao i život Dječakovih roditelja, crtice iz Dječakove prošlosti…. A sve je to autorica odlično satkala u priču koja nas uči tako puno o životu, starosti, međuljudskim odnosima, usamljenosti, roditeljstvu, tuzi, prolaznosti života i propuštenim prilikama, obitelji, ljubavi, ambicijama…. I o svemu onome od čega se život, u stvari, sastoji.

Nema tu previše uljepšavanja, ova je knjiga vrlo „životna“, opisuje gubitak tj. bol zbog gubitka bliske osobe koju je, većina nas, osjetila pa znamo taj užasan osjećaj bespomoćnosti, a život se nastavlja i jednostavno moraš dalje kako znaš i umiješ.. Ipak, kako u životu tako i ovom romanu, utjeha i olakšanje se (ponekad) pronađu baš tamo gdje ih najmanje očekuješ i onda odjednom shvatiš da je nekako (malo) lakše i da postoji razlog zbog kojeg se svakog jutra ustaješ iz kreveta.

U tom se životnom ritmu kroz knjigu izmjenjuju sretni i nesretni trenuci pa tako dolazimo i do kraja koji je baš jako lijep i koji će vas sve, sigurna sam, ugodno iznenaditi, koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a lako moguće da se u nekim očima pojavi i pokoja suzica.

„Dječak kakvog nema“ nije još jedan u nizu romana s klasičnim „happy endom“; to je gorko- slatko štivo uz koje puno toga proživljavamo, i smijemo se i plačemo i ljutimo i patimo, ali tu se uvijek isprepliću nada i pozitivni osjećaji… Baš kao i u životu. Pročitajte!

"Dah koji život znači", Paul Kalanithi

"Dah koji život znači", P. Kalanithi, Mozaik knjiga; osvrt by MoranaM.
.....

    Ovu sam knjigu završila čitati jedne kišne noći, negdje iza tri... Paul Kalanithi, autor knjige posljednji je put udahnuo pa izdahnuo, njegova je žena napisala pogovor, a ja sam zatvorila knjigu.. I svjetlo…A onda sam još dugo ostala budna u krevetu, pod dojmom pročitanog..

Jer, ovo je jedna od takvih knjiga, rijetkih, koje se ne zaboravljaju…koje te dotaknu.. Koje te ne mogu ne dotaknuti jer govore o onome što nas svih čeka… Prije ili kasnije.. Iako nikome, pa ni meni, nije baš drago razmišljati, govoriti ili čitati o prolaznosti života, bolestima i smrti ipak mi je drago da sam pročitala Paulovu knjigu.  Koliko god da je tužna ipak je i jako lijepa.. Ne znam sad koliko je ispravno reći za priču o umiranju mladog čovjeka da je lijepa, ali način na koji ju je napisao, trenuci koje je opisao često nas i obuzmu toplinom.. Možda je za ovu knjigu bolje reći da je je kvalitetna ili vrijedna budući da je, na neki način, poput priručnika koji nam prikazuje što nas sve čeka tj. što sve možemo očekivati u slučaju da smo suočeni sa smrtonosnom bolešću..

    Naravno, način na koji bi se netko od nas nosio s takvom dijagnozom potpuno je individualan.. I mislim da je apsolutno nemoguće „planirati“ svoje postupke i/ili govoriti kako  bismo provodili naše zadnje dane .. To je jedna od onih stvari koje ne možeš znati dok se sam ne nađeš u takvoj situaciji.

Jedino što shvaćamo tijekom čitanja ove knjige je to da nema pogrešnog stava ili pogrešne odluke.. Kada se jutrom budiš, a ne znaš da li ćeš živjeti još koji mjesec ili koju godinu, znaš samo da si smrtno bolestan, štogod odlučio raditi (ili ne raditi) je u redu. Sve može.

     Paul Kalanithi bio je izvrstan mladi neurokirurg pred kojim je bila blistava budućnost; i poslovno i privatno. Volio je svoj posao, bio je pri kraju sedmogodišnje specijalizacije, okružen obitelji i uz suprugu s kojom je planirao dijete. A onda mu je dijagnosticiran galopirajući rak pluća.

Sa svojom se dijagnozom Paul suočava i sa stajališta liječnika i sa stajališta pacijenta; razmišlja o svojoj terapiji, o tome da li da nastavi s radom u bolnici što i čini u onoj fazi kada mu to bolest dopušta.

Ipak, kako bolest napreduje, a on sve više slabi, jedino u čemu je ustrajao bilo je pisanje ove knjige. Pisao ju je dokle god je mogao, zadnjih dana mu je čak i tipkanje bilo bolno pa je koristio bešavne rukavice pomoću kojih je mogao lakše raditi na tipkovnici. 

    Tomu što se Paul,  u svojim zadnjim danima, odlučio na pisanje ove knjige, uvelike je doprinijelo i to što je oduvijek bio vrlo sklon književnosti. Studirao je i englesku književnost, ali je ipak, za svoj životni poziv odabrao medicinu i to područja neurokirurgije i neuroznanosti. Upravo je na tim poljima vidio podudarnosti pa o tome kaže „ Nisam bio toliko motiviran postignućima koliko pokušajem da uistinu shvatim što ljudski život čini smislenim. I dalje sam smatrao da književnost pruža najbolji prikaz života uma, a neuroznanost je nudila iznimno skladna pravila mozga.“

    Kada pročitate knjigu, shvatite da je Paul bio jedan od onih, „velikih“ ljudi koji bi zasigurno čovječanstvu ostavio nešto iza sebe, pri tome mislim, prvenstveno na medicinska dostigunuća budući da je već, za života, uspješno radio na tome i unaprijedio neke medicinske zahvate, a namjeravao se i više posvetiti neuroznanosti. A kako je teško prevariti sudbinu, Paul je, iako napustivši svijet već u svojim tridesetim, ipak ostavio nešto iza sebe iako to nije medicinsko dostignuće, nego ova mala (velika) knjiga o življenju sa smrću koja će, ne fizički, ali svakako psihički, sigurno pomoći mnogima u boljem shvaćanju,  razumijevanju i prihvaćanju neizbježnog- kraja života.

    Jer život je vrlo krhak. Jedan dah, doslovno,  čini razliku između života i smrti.. Danas smo tu, sa svojim usponima i padovima, smijemo se, plačemo i dišemo, a već se  sutra može pojaviti  nešto i „otpuhati“ nas s ovoga svijeta... Baš kao i maslačak.. Jedan dah i više nas nema...

A kako bi shvatili da se i najteže situacije mogu proživjeti pozitivno, svakako  pročitajte ovu knjigu jer, i sama Paulova žena, u pogovoru, kaže „Ono što se dogodilo Paulu bilo je tragično, ali on nije bio tragedija“.

 

"Dugo putovanje kući" Louise Penny

Dugo putovanje kući _ Louise Penny _ Lumen

I kako to već biva, čudesni su putevi kojim knjige stižu do svojih čitatelja. Bilo bi normalno da sam prvo čitala Kako svjetlost ulazi, jer nju je Lumen prvo objavio. A da i ne spominjem prethodno prevedene i objavljene kod nas, koje eto isto nisam pročitala. Svašta bih ja željela čitati, planovi su moji veliki kao svemir ali vremena je tako malo, ipak dan traje samo 24 sata.

Priča počinje s opisom osebujnih stanovnika malog mjesta Three Pines. Svatko od njih je pomalo čudak na svoj način, a ja volim čudno. Upoznajemo umirovljenog inspektora Armada Gamacha, koji svako jutro sjedi na klupi i čita jednu te istu knjigu i svaki jutro je čita ispočetka. Ima puno simbolike u toj knjizi, naslovu kojeg skriva od drugih, ona je za njega lijek i terapija za ono što želi ostaviti u prošlosti, preboljeti, zaboraviti. Pa tko još želi s drugim dijeliti svoju terapiju, naročito kad nisi siguran hoće li ona biti uspješna, dugotrajna, mučna,… 

Na klupi je urezano „Iznenadila me radost“ i nitko ne zna tko i zbog čega su urezane ove riječi. I umjesto spokoja koji traži, Gamachu baš na ovoj klupi biva otkrivena tajna koja pokreće lavinu događaja, onih i onakvih kojima se umirovljeni inspektor ne želi vratiti, od kojih je zapravo ovdje pokušao pronaći utočište. 

Koliko god stanovnici ovog mjesta bili neobični, ekscentrični, oni su prvenstveno odani, iskreni, sućutni, oni su međusobno povezani prijateljstvom. A prijatelja se ne ostavlja na cjedilu. Prijatelju se mora pomoći, prijatelj se sluša i osluškuje, promatra ga se i pokušava razumjeti, uz prijatelja se staje kad mu je najteže. Ta podrška nas može oslabiti, raniti, uznemiriti naše duhove ali to je žrtva koja se bez razmišljanja prinosi. 

Svojoj sudbini čovjek ne može uteći, što god on napravio svaki korak nas vodi ka njoj. U to će se uvjeriti i inspektor a pokušat će objasniti i Clari da nitko nije kriv za ponašanje i postupke drugih, jer svatko bira svoje puteve sam i oni ga vode onako i onome što mu je zapisano. Mi sami određujemo kako ćemo provesti svoj život, s kime ćemo ga dijeliti, hoćemo li se prepustiti ili se boriti pa makar i protiv svojih vjetrenjača. 

„Hrabar čovjek u hrabroj zemlji“, za voljene osobe se uvijek netko moli da mu bude podarena ova hrabrost.

Ovo nije klasični krimić, ovdje ne ispadaju leševi iz ormara, ne frcaju metci, ne lipti krv, nema bjesomučnih jurnjava autima s upaljenim sirenama…  Iako se radi o potrazi za (ma neću vam reći za kime!) koja odvodi glavne protagoniste iz njihovog sigurnog utočišta. Na tom putu i potrazi otkrivaju tajne koje su bile skrivene u prošlosti ali i duboko u dušama ovih ljudi, svaka otkrivena tajna čini ih ranjivijim ali ljudskijim, dobro ne baš sve. Pa mora biti i onih drugih nasuprot ovim prvim. Ali njih je teško razotkriti i tako će ostati do samog kraja, i to doslovno.

Ovo je i priča o prijateljstvu, odanosti, lojalnosti,… Uz neobične likove uvijek ide doza zdravog humora, to mi se ovdje jako svidjelo. Kažem vam, ljudi od krvi i mesa, neki su iskreni, neki samozatajni, neki su luđaci koji glume normalnost, neki su obilježeni luđaci,…

Nitko od likova nije plošan, svi imaju život od prije i sada, koji nisu razgraničeni tvrdom crtom, to je i nemoguće, isprepliću se nenametljivo kako situacije i potrebe nalažu.

Kao nešto što želim izdvojiti je bivše radno mjesto Gamachove supruge, za koju će on reći da nema tog podatka koji ona ne može izvući ali je jako dobra u skrivanju istih. Naime, ona je radila u Bibliotheque Nationale du Quebec, pa gdje me nađe! I ajde nemoj da ti bude draga! 

U fusnotama su informacije o likovima koji se spominju, a to su pjesnici, pisci, slikari, pojmovi (kao Salon odbijenih), mjestima, spomenicima,… A i neke riječi francuskog bi mogli naučiti!

Ovdje nisu samo ljudi čudni, njihovi ljubimci su isto posebni, toliko posebni da na prvi mah mislite da pisac govori o osobama, njima se tako oni obraćaju i tretiraju ih kao sebi ravnima.

Nitko ne zna gdje ga čeka njegova Samara, i zato živite i čitajte!

Nema bolje preporuke za pisca od njegove knjige same. Ako još nije jasno, ja sam već potražila Kako svjetlost ulazi.

Lumen