"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork, Znanje; osvrt by Morana M.
...
Samul Bjork, pravim imenom Frode Sander Øien novo je ime  na (podužoj) listi  uspješnih skandinavskih pisaca trilera. Norveški je pisac, dramatičar i kantautor. Vidim da je pisao „eksperimentalne knjige“ (što god to točno značilo 😏) koje su kritičari hvalili, ali su se „prodavale po pet primjeraka“. Dakle, čini se da mu taj „eksperiment“ baš i nije uspio pa je naš Frode postao Samuel Bjork i napisao svoj prvi triler: „Putujem sama“, što bi se reklo, dalje je povijest.. Uspjeh nije izostao, uslijedile su nominacije za nagrade, pa drugi triler „Sova“, tu su sad već i nagrade, knjige su mu prevedene na razne jezike, čitaju se po cijelom svijetu, a njegovo se ime tj. pseudonim stavlja uz bok (skandinavskih) majstora zanata poput Larssona i Nesba.
               Pa se pitam, da li ja danas švedskim, norveškim, danskim piscima trilera možda lakše nego piscima trilera iz npr. zemalja Beneluxa? Budući da su im Mankell, Adler-Olsen, Kepleri, E. A. Sund ,već spomenuti Larsson i Nesbo i dr. „utrli put“ pa kao da već, na neki način, imaju referencu, „ulaz“ samim time što su Skandinavci.. No, s druge strane pak, možda su im ova „jaka“ imena i opterećenje… Trebaš ti ipak nešto (kvalitetno) i napisati da bi mogao ući u igru s ovom poznatom i priznatom Skandinavskom triler- ekipom.  Djelomično me ta situacija podsjeća na djecu poznatih roditelja.. S jedne strane imaš olakšice, ali s druge se strane moraš svojski truditi i dokazivati da te ozbiljno shvate.
               Dalo bi se sad raspravljati o tome da li im je teže ili lakše, a istina je, vjerujem, negdje u sredini kao i kod većine sličnih pitanja (ok, al' ipak mislim da je skandinavskim piscima trilera lakše nego onima iz zemalja Beneluxa.. Barem dok npr. Luxemburg ne iznjedri jednog Stiega Larssona 😉 ).
               Vratimo se mi našem Frodeu koji je, kako sam kaže, postao Samul Bjork i napisao stvarno dobre trilere. Očito ime nešto u tom hladnom, skandinavskom zraku što inspirira nastajanje ovako mračnih i poprilično sick trilera kao što su „Putuje sama“ i „Sova“.
               Ove su knjige, kao i mnoge slične njima, prvi i drugi dio serijala o istražiteljici M. Kruger i njezinom kolegi, H. Munchu, ali se, naravno mogu čitati i pojedinačno jer svaka opisuje zaseban slučaj.
               Pa da krenem redom;   u trileru „Putujem sama“ upoznajemo istraživački tim, kako to već biva, saznajemo nešto o njihovim privatnim životima…obične je netko (više ili manje) s*eban, u ovom je slučaju to Mia Kruger koja se povukla u osamu i planira samoubojstvo. E, onda se pojavljuje stari kolega Munch, zaintrigira je za slučaj ubijene djevojčice (pronađene kako visi na drvetu s natpisom „Putujem sama“ oko vrata) zbog čega Mia odluči malo „pomaknuti“ samoubojstvo te se njih dvoje upuštaju u rješavanja slučaja.
               „Sova“ je pak, koliko je „Putujem sama“ potresna zbog ubojstava djece, prilično bolesna jer se glavni bed guy, eto, voli prekriti perjem tj. „postati“ sova tijekom ubijanja svojih žrtava (koje su pronađene položene na perje i uokvirene pentagramom). Ovaj slučaj istražuju Mia (koja se, očito, ipak nije (još) ubila, ali je i dalje prilično loše) i Munch kojemu se, u ovaj slučaj, upliće i privatan život tj. njegova kći.
               Znači što se tiče samog koncepta, nije Bjork pokazao ništa naročito novo; imamo istražiteljski tim + njihov privatni život, slučajeve ubojstva, istragu, zaplete i rasplete. Ipak, uz toliko napisanih trilera teško je i izaći s nekom potpuno novom triler- shemom.. A mislim da smo i mi čitatelji (trilera) baš zbog svog tog pročitanog štiva koje prati (više-manje) gore spomenut koncept postali, možda, zahtjevniji i kritičniji prema svakom novom pročitanom trileru.
               Pa u okviru svega navedenog i s obzirom na moj dojam kao i komentare ljudi koji su čitali, mislim da je Samuel Bjork, u okviru ovog tipa knjige, napravio odličan posao. Romani su mu napeti, upustio se u prilično mračne i morbidne zakutke (bolesnih) ljudskih umova što je za ovaj žanr vrlo prihvatljivo, likovi su mu „od krvi i mesa“ s kojima se nije teško poistovjetiti (mislim na istražitelje, ne na ubojice, ali sad…tko će se s kime poistovjetiti…u to ne ulazim.. ima nas raznih.. 😉 ), a sve se to skupa čita lako i sa zanimanjem.
               Tako da ne čudi da se autor uspio probiti na svjetsko tržište, da mu se romani čitaju i da se ljudima (u većini slučajeva) sviđaju.
               Ako ih još niste pročitali, a volite ovaj tip romana i odlučite se za čitanje (jednog ili oba) mislim da su „Putujem sama“ i „Sova“ dva jako dobra trilera koja će vas zaokupiti, držati vam pažnju i uz koje su vam ugodne, zimske čitalačke večeri- zagarantirane.


               

Primjedbe