...
Već sam puno
puta tijekom čitanja ove knjige navela da je ova knjiga „posebna“...E, sad,
zašto je posebna? Jest' da pretpostavljamo da to „posebna“ ima pozitivno
značenje ( i ima), da ne znači da je knjiga npr. „posebno loša“ ili sl. Ali,
ipak, da to ne ostane nedorečeno ili da ne stoji kao obični klišej „ova knjiga
je posebna“ (jer, u konačnici, mnoge su knjige posebne na neki svoj način) sad
ću vam ja potanko objasniti (a opet, da vas baš ne „udavim“ ;) ) zašto je to
ova knjiga – posebna.
Pa krenimo
prvo od glavnih likova knjige, ili, u ovom slučaju bolje rečeno „pokretača
radnje“; dok su u većini romana koje čitamo glavni likovi muškarci ili žene od
20-30-40 godina (npr. detektivi/inspektori poput Willa Trenta, Harryja Holea;
forenzičarke tipa Kay Scarpette, Maure Isles; vrckaste mlađahne djeve u raznim
fazama njihovog (mlađahnog) života koje prolaze niz situacija da bi se na kraju
našle u naručju svog savršenog muškarca ili pak neke povijesne ličnosti pa tako
redom) u ovoj su knjizi glavni likovi starica, gđica. Ona Vitkus, od 103 i
Dječak od 11 godina.
Ok, dječake
smo u književnosti već susretali, svi pamtimo npr. Tom Sawyera, Olivera Twista, Adriana Molea..., ali starica se baš i ne
sjećam.. Ima knjiga gdje je glavni lik neka starica, ali se ona obično, već na
početku radnje počinje prisjećati svog života tako da opet dobijemo knjigu gdje
čitamo o događajima mlađe žene.. Kako god bilo, na kombinaciju dječak i
starica, mislim da još nisam naišla.. Tako da je jedna (ili prva) od posebnosti
ove knjige upravo taj „čudan“ spoj glavnih likova čije je prijateljstvo
uzrokovalo događaje opisane u ovoj knjizi.
A poseban je
potom i način na koji je prijateljstvo Dječaka i gđice. Vitkus utjecalo na
živote ljudi oko njih kao i na živote njih samih.. Prilično je posebno i
neuobičajeno i to što Dječak umire dok „stoineštogodišnja“ starica i dalje
živi... (ne, nisam vam ništa spojlala, ovo piše već na koricama i to saznajete
odmah na početku knjige). Tako da se radnja priče odvija na dva nivoa: u
prošlosti – gdje pratimo druženja Dječaka i starice te u sadašnjosti u kojoj
vidimo kako su njihova druženja dovela do zbližavanja starice s dječakovim
(rastavljenim) roditeljima koji su shrvani gubitkom sina te, svatko na svoj
način, pokušavaju smoći snage i nastaviti dalje sa životom.
Upravo im u
tim pokušajima najviše pomaže pojava gđice. One Vitkus u njihovim životima.
Otac, umjetnik koji za život zarađuje gitarom i koji sa svojim neobičnim (za
njega, prilično čudnim) sinom, za njegova života baš i nije imao dobar odnos,
dolazi kod starice kako bi do kraja odradio sinove zadatke (košenje trave,
hranjenje ptica i sl.). Kroz razgovore s gđicom. Vitkus on upoznaje sina bolje
nego što je to uspijevao u životu; Dječak baš i nije bio zainteresiran za
muziku, bio je opsjednut brojem deset (imao je po deset komada predmeta koji su
mu bili važni), nije se bavio stvarima kojima se bave „normalni“
jedanaestogodišnjaci te je majka za njega govorila upravo ono što ja govorim za
ovaj roman- da je poseban.
Jedna od
Dječakovih fascinacija bili su i Guinessovi rekordi kojima je, s vremenom, „zarazio“
i gđicu. Vitkus te su se njih dvoje, koristeći njezine godine kao „glavni adut“,
nakon pomne analize kategorije „najstarijih“ odlučili okušati u kategoriji „najstarijeg
vozača s važećom vozačkom dozvolom“. I to jedan od „poslova“ sina koje će
nastaviti otac kojega će, baš kao i sina, osvojiti sitna gđica. Vitkus puna
duha i životnog iskustva (što je normalno, s obzirom na njezine 103 godine).
A o njezinom
životu također doznajemo štošta budući da ju je Dječak intervjuirao u sklopu
školskog projekta.
Ova je
knjiga, u stvari, poput omnibusa u kojemu se isprepliću razgovori i druženja
starice i Dječaka, Guniessovi rekordi, isječci iz života gđice. Vitkus, njezin sadašnji
život kao i život Dječakovih roditelja, crtice iz Dječakove prošlosti…. A sve
je to autorica odlično satkala u priču koja nas uči tako puno o životu, starosti,
međuljudskim odnosima, usamljenosti, roditeljstvu, tuzi, prolaznosti života i
propuštenim prilikama, obitelji, ljubavi, ambicijama…. I o svemu onome od čega
se život, u stvari, sastoji.
Nema tu
previše uljepšavanja, ova je knjiga vrlo „životna“, opisuje gubitak tj. bol
zbog gubitka bliske osobe koju je, većina nas, osjetila pa znamo taj užasan
osjećaj bespomoćnosti, a život se nastavlja i jednostavno moraš dalje kako znaš
i umiješ.. Ipak, kako u životu tako i ovom romanu, utjeha i olakšanje se
(ponekad) pronađu baš tamo gdje ih najmanje očekuješ i onda odjednom shvatiš da
je nekako (malo) lakše i da postoji razlog zbog kojeg se svakog jutra ustaješ
iz kreveta.
U tom se životnom
ritmu kroz knjigu izmjenjuju sretni i nesretni trenuci pa tako dolazimo i do
kraja koji je baš jako lijep i koji će vas sve, sigurna sam, ugodno iznenaditi,
koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a lako moguće da se u nekim očima pojavi
i pokoja suzica.
„Dječak
kakvog nema“ nije još jedan u nizu romana s klasičnim „happy endom“; to je
gorko- slatko štivo uz koje puno toga proživljavamo, i smijemo se i plačemo i
ljutimo i patimo, ali tu se uvijek isprepliću nada i pozitivni osjećaji… Baš
kao i u životu. Pročitajte!
Primjedbe
Objavi komentar