.....
Ovu sam knjigu završila čitati jedne kišne noći, negdje iza
tri... Paul Kalanithi, autor knjige posljednji je put udahnuo pa izdahnuo,
njegova je žena napisala pogovor, a ja sam zatvorila knjigu.. I svjetlo…A onda
sam još dugo ostala budna u krevetu, pod dojmom pročitanog..
Jer, ovo je jedna
od takvih knjiga, rijetkih, koje se ne zaboravljaju…koje te dotaknu.. Koje te
ne mogu ne dotaknuti jer govore o onome što nas svih čeka… Prije ili kasnije..
Iako nikome, pa ni meni, nije baš drago razmišljati, govoriti ili čitati o
prolaznosti života, bolestima i smrti ipak mi je drago da sam pročitala Paulovu
knjigu. Koliko god da je tužna ipak je i
jako lijepa.. Ne znam sad koliko je ispravno reći za priču o umiranju mladog
čovjeka da je lijepa, ali način na koji ju je napisao, trenuci koje je opisao
često nas i obuzmu toplinom.. Možda je za ovu knjigu bolje reći da je je
kvalitetna ili vrijedna budući da je, na neki način, poput priručnika koji nam
prikazuje što nas sve čeka tj. što sve možemo očekivati u slučaju da smo
suočeni sa smrtonosnom bolešću..
Naravno, način na koji bi se netko od nas nosio s takvom
dijagnozom potpuno je individualan.. I mislim da je apsolutno nemoguće
„planirati“ svoje postupke i/ili govoriti kako
bismo provodili naše zadnje dane .. To je jedna od onih stvari koje ne
možeš znati dok se sam ne nađeš u takvoj situaciji.
Jedino što shvaćamo tijekom čitanja ove knjige je to da nema
pogrešnog stava ili pogrešne odluke.. Kada se jutrom budiš, a ne znaš da li ćeš
živjeti još koji mjesec ili koju godinu, znaš samo da si smrtno bolestan,
štogod odlučio raditi (ili ne raditi) je u redu. Sve može.
Paul Kalanithi bio je izvrstan mladi neurokirurg pred kojim
je bila blistava budućnost; i poslovno i privatno. Volio je svoj posao, bio je pri
kraju sedmogodišnje specijalizacije, okružen obitelji i uz suprugu s kojom je
planirao dijete. A onda mu je dijagnosticiran galopirajući rak pluća.
Sa svojom se dijagnozom Paul suočava i sa stajališta
liječnika i sa stajališta pacijenta; razmišlja o svojoj terapiji, o tome da li
da nastavi s radom u bolnici što i čini u onoj fazi kada mu to bolest dopušta.
Ipak, kako bolest napreduje, a on sve više slabi, jedino u
čemu je ustrajao bilo je pisanje ove knjige. Pisao ju je dokle god je mogao,
zadnjih dana mu je čak i tipkanje bilo bolno pa je koristio bešavne rukavice
pomoću kojih je mogao lakše raditi na tipkovnici.
Tomu što se Paul, u
svojim zadnjim danima, odlučio na pisanje ove knjige, uvelike je doprinijelo i
to što je oduvijek bio vrlo sklon književnosti. Studirao je i englesku
književnost, ali je ipak, za svoj životni poziv odabrao medicinu i to područja
neurokirurgije i neuroznanosti. Upravo je na tim poljima vidio podudarnosti pa
o tome kaže „ Nisam bio toliko motiviran postignućima koliko pokušajem da
uistinu shvatim što ljudski život čini smislenim. I dalje sam smatrao da
književnost pruža najbolji prikaz života uma, a neuroznanost je nudila iznimno
skladna pravila mozga.“
Kada pročitate knjigu, shvatite da je Paul bio jedan od
onih, „velikih“ ljudi koji bi zasigurno čovječanstvu ostavio nešto iza sebe,
pri tome mislim, prvenstveno na medicinska dostigunuća budući da je već, za
života, uspješno radio na tome i unaprijedio neke medicinske zahvate, a
namjeravao se i više posvetiti neuroznanosti. A kako je teško prevariti
sudbinu, Paul je, iako napustivši svijet već u svojim tridesetim, ipak ostavio
nešto iza sebe iako to nije medicinsko dostignuće, nego ova mala (velika)
knjiga o življenju sa smrću koja će, ne fizički, ali svakako psihički, sigurno
pomoći mnogima u boljem shvaćanju, razumijevanju i prihvaćanju neizbježnog- kraja
života.
Jer život je vrlo krhak. Jedan dah, doslovno, čini razliku između života i smrti.. Danas smo
tu, sa svojim usponima i padovima, smijemo se, plačemo i dišemo, a već se sutra može pojaviti nešto i „otpuhati“ nas s ovoga svijeta... Baš
kao i maslačak.. Jedan dah i više nas nema...
A kako bi shvatili da se i najteže situacije mogu proživjeti
pozitivno, svakako pročitajte ovu knjigu
jer, i sama Paulova žena, u pogovoru, kaže „Ono što se dogodilo Paulu bilo je
tragično, ali on nije bio tragedija“.
Primjedbe
Objavi komentar