:)
Kada sam prvi puta čula za ovu knjigu odmah sam se oduševila jer su Pariz, Belle Epoque, umjetnički krugovi i sl. neke od mojih omiljenih tema o kojim volim čitati pa sam s nestrpljenjem očekivala objavljivanje knjige! A onda kada sam je uzela u ruke; onako sjajnu, glamuroznu, pravu ljepoticu u prekrasnom, "zrcalnom" uvezu s malom balerinom na naslovnici, mojoj sreći nije bilo kraja...
I onda sam krenula s čitanjem.... kad tamo, nešto potpuno drugačije...ni "g" od glamura niti svilenih, šuštavih haljina dama pariške elite... Mogla bi se sada upotrijebiti ona stara izreka "ne sudi knjigu po koricama", ali nije tako... Jer sjaj korica ove knjige apsolutno se može "opravdati" sjajem priče koju nam je autorica napisala nakon iscrpnih priprema i istraživanja likova i perioda opisanih u knjizi.
Dakle, iako je priča smještena u pariško "zlatno doba" naši likovi nisu bonvivani, ne posjećuju razuzdane zabave već jedva preživljavaju na marginama društva; to su siromašne djevojčice koje se bore za egzistenciju, pralje, zločinci, kurtizane, a u većini slučajeva radi se o stvarnim povijesnim osobama koje su, na ovaj ili onaj način ostavile svoj trag u vremenu.
Radnja prati tri sestre van Goethem, Antoinette, Marie i Charlotte. Upravo je Marie svjetsku slavu stekla pozirajući Edgaru Degas za njegovu skulpturu "Mala četrnaestogodišnja plesačica" koja se danas čuva u pariškom Musee D'Orsay. Marie i njezine sestre, nakon smrti oca, žive u siromaštvu, u iznajmljenoj sobici, s majkom praljom koja se odala piću i jedinu šansu za, donekle, bolji život vide u pariškoj Operi gdje idu na početnički tečaj baleta, nadajući se uspjehu.. Iako, i taj uspjeh ima svoju cijenu jer siromašnim djevojkama, ako i jesu talentirane balerine, treba bogati pokrovitelj takozvani "mecena" ili, današnjim rječnikom "sponzor"; a znamo da sponzori za svoje "sponzoriranje" također traže nešto zauzvrat, a to "nešto" uvijek se, na ovaj ili onaj način, svodi na seksualno zadovoljenje sponzora. To u knjizi prolazi i malodobna Marie sa svojim mecenom, a čak i slikaru Edgaru Degas povremeno pozira gola što četrnaestogodišnjoj djevojčici sigurno nije ugodno, ali Marie je bolno svjesna svoje siromašne egzistencije te šutke trpi sve što je potrebno da bi preživjela.
Pratimo i priču najstarije sestre, Antoinette, koja se također okušala kao balerina, ali sada je pralja i povremeno statistica u kazalištu, i koja se upušta u strastvenu vezu sa Emileom Abadijem. Abadie je također stvarna povijesna ličnost tj. osuđeni zločinac koji je, zajedno sa svojim prijateljem, bio umiješan u tri ubojstva te osuđen na smrt, a o kojima je autorica čitala i istraživala povijesne materijale.
Abadie je također prikazan na Degasovom djelu "Zločinačke fizionomije" (portreti osuđivanih zločinaca) koje je bilo izloženo 1881god. istovremeno kao i skulptura "Male četrnaestogodišnje plesačice" (skulptura je tada smatrana ružnom te su kritičari ocijenili da djevojčica ima lice u kojemu je "otisnut nagovještaj svakog poroka").
U to je vrijeme bila aktualna teorija Cesarea Lobrosa, koja se spominje i u knjizi, o čovjeku- zločincu prema kojoj su ljudi određenih tjelesnih osobina (osobito glave) "rođeni" zločinci. Ukratko, tipičan zločinac divljački je ružan, a tu su teoriju prihvatili i Degas i Zola ,oboje sporedni likovi u knjizi.
Sve ove činjenice zainteresirale su autoricu da podrobnije istraži i likove i teorije i pozadinu određenih umjetničkih djela pa je tako spajajući povijest i fikciju, napisala "Djevojke sa slika".
Prisutno je također, i njezino osobno iskustvo sa satova baleta jer su baletne figure, kao i patnje mladih balerina tijekom vježbanja, jako vjerno opisane.
I da ja sada više ne duljim o sadržaju i detaljima opisanim u romanu, reći ću vam još samo da je ovo jedno ozbiljno i slojevito djelo koje stilom poprilično podsjeća na Balzaca i njegov realizam ili čak i Zolu i naturalizam.. Likovi su opisani bez uljepšavanja u (siromašnim) sredinama iz kojih potječu i u kojima žive te kako sve to utječe na njihove postupke kao i na njihovo poimanje života.
Naravno, također su tu i opisi snage ljubavi (prije svega one sestrinske) kao i opisi požrtvovanost i sreće u malim stvarima jer su, usprkos razdoblju "Belle epoquea" životi likova ove knjige (kao i većine žitelja tadašnjeg Pariza ) u potpunoj suprotnosti od značenja toga naziva.
A kako završava priča sestara von Goethem saznati ćete, ako pročitate ovu knjigu jer naš osobni "belle epoque" ipak najviše ovisi o nama samima....
Primjedbe
Objavi komentar